Trebalo je punih dvadeset godina da Drago Dimitrović (59), uz još šestoricu ljudi iz vrha nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske, dobije makar i simboličnu satisfakciju za doprinos raspisivanju prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Predsjednik Mesić odlikovao ih je prošlog tjedna za izvanredan doprinos ugledu Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Četvorica njegovih bivših stranačkih drugova nisu dočekala tu simboličnu rehabilitaciju. Priznanja su im dodijeljena postuhumno. U profesionalnu politku Dimitrović je ušao 1986. kao najmlađi sekretar Predsjedništva CK SKH. Do tada je bio direktor PTT-a Split, a prije toga je radio u brodogradnji. Iako je o nekim detaljima razdoblja s kraja 80-ih još suzdržan, za Globus je odlučio progovoriti o atmosferi tih godina, ključnim ljudima, događajima, iskušenjima i razočaranjima te dva desetljeća dugoj stigmi bišeg komunista. Nakon 1990. ostavio je profesionalnu politiku, ili je ona, vođena nekim svojim hirovitim tokovima, ostavila njega. Od tada do danas bavi se poduzetništvom, najprije je osnovao informatičku tvrtku, a danas vodi tvrtku koja se bavi poslovnim konzaltingom. Član je Udruge za promicanje demokracije “Mika Tripalo”.
U proteklih 19 godina SKH i politika koju je ta stranka vodila uglavnom su slikani tamnim bojama. Kako ste se s tim nosili?
- Na politiku nastojim gledati racionalno, u njoj pobjednici određuju mjeru stvari. Naša varijanta socijalizma, naslijeđe Drugoga svjetskog rata, nacionalne tenzije i podjele na partizane i ustaše - sve je to bila realna podloga za tijek događaja koji je uslijedio nakon 1990. Na ideološkoj razini ostale su podjele. Na osobnoj razini neki su pod parolom vlastite transformacije iskoračili u novo doba, a mnogi, koji nisu ni imali pravu priliku da nešto kažu, ostali su unutar ideoloških podjela.
Ugašeni motor socijalizma
Sekretar Predsjedništva CK SKH postali ste 1986. u trideset i šestoj godini života. Iste je godine Stanko Stojčević došao na čelo SKH. Kako je u vama dozrijevala svijest da su višestranački izbori neizbježni, odnosno kako se dogodilo da ste postali jedan od vodećih predstavnika reformske struje u SKH potkraj 80-ih?
- Razgovor o reformama unutar Sveza komunista odvijao se neprestano nakon Titove smrti. Različiti su dijelovi SK u tome sudjelovali, rasprava je vođena iz različitih kutova i ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim dijelovima Jugoslavije. Na moj pogled na tadašnje društvene i političke odnose bitno je utjecala činjenica da sam u profesionalnu politiku ušao kao čovjek koji pripada novim tehnologijama. Po struci sam se bavio telekomunikacijama, zaokupljala su me informatičko-komunikacijska rješenja. U magistarskom radu, krajem 70-ih, bavio sam se integriranim mrežama i univerzalnim terminalom, koji ulaze u proces komunikacije među ljudima. Bilo je jasno kako tehnologije mijenjaju odnose među ljudima i u društvu. Pripadam onoj generaciji koja je postala svjesna da informatičko doba istiskuje mehanički ljudski rad i dramatično mijenja odnose u strukturi rada. Industrijska koncepcija socijalizma/komunizma definirana na početku 20. stoljeća gubila je potencijal. Enrico Berlinguer to je najbolje izrazio kad je rekao: “Motori socijalizma su se ugasili.”
Dakle, već 80-ih vjerovali ste da se ideja komunizma istrošila?
- Ona se istrošila u svojim izvedbama industrijskoga tipa. Na izmaku 20. stoljeća velike su tvornice bile na izmaku, jednako kao i radnička klasa kakva je nekad postojala. Formirala se sasvim drukčija društvena struktura. Međutim, problemi rada i kapitala ostaju otvoreni. Ti su problemi jednako otvoreni i danas. Tehnološki napredak, prije svega umjetna inteligencija, vjerojatno će odnos između ljudskog rada i kapitala još više usložnjavati. Shvaćao sam da su promjene nužne. Uostalom, kapitalizam se transformirao onoga trenutka kad je shvatio da mu čovjek više ne treba kao fizička snaga, ili privjesak stroja, nego kao um. To je otvorilo novo razdoblje demokratizacije kapitalističkog društva. I socijalizam je, dakle, morao otvoriti procese demokratizacije da bi iskoristio radne potencijale. To me zaokupljalo 80-ih. Za razliku od mene koji sam na društvenu situaciju gledao iz kuta napretka tehničkih znanosti, Cele (Celestin Saredilić, op. a.) je gledao iz kuta kritike totalitarizma, zastupali smo iste stvari iz različitih motiva. Cele i ja imali smo vrlo zanimljive debate, znali smo zabavljati okolinu svojim razgovorima. U raspravama su, međutim, sudjelovali i drugi, netko iz teorijsko-pravnog, netko iz politološkog kuta i slično. Na taj je način nastajala kritična masa ideja koje su imale reformski naboj.
Ustajala bara
Koji su sve ljudi sudjelovali u debatama o reformama, samo članovi CK SKH ili i drugi?
- Mi u Predsjedništvu CK SKH nismo zatvoreno funkcionirali. Bilo je puno ljudi s kojima smo se sretali. Surađivao sam i sa psihijatrima, s ljudima iz tehničkih i društvenih znanosti. S Fakulteta političkih znanosti to je ekipa koju su činili profesori Ivan Šiber, Branko Caratan i drugi, s Pravnog fakulteta profesori Josip Kregar i Branko Smerdel, a često je s nama u to vrijeme bio i profesor Smiljko Sokol; s Elektrotehničkog fakulteta ekipa ljudi poput profesora Mladena Tkalića; bio je i jedan broj ljudi sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, jedan krug ljudi iz Splita, neovisni intelektualci poput Slavka Goldsteina i drugih.
Na izmaku 80-ih Ante Marković nosi ekonomske reforme. S obzirom na to da ste u profesionalnu politiku došli iz gospodarstva, koliko su vam njegove ideje bile bliske?
- Mene su uglavnom i vezivali uz njega. Mogu reći da smo dobro surađivali i da sam najviše vremena trošio na pitanjima ekonomskog razvoja. Nisam očekivao da će me prepoznavati po političkim promjenama. Za mene su tržišne reforme i demokratizacija društva išle ruku pod ruku. S vremenom su Markovićeve inicijative iskoračile ispred političkih promjena. O političkim smo temama puno pričali, ali smo malo mijenjali. Kad bi trebalo donijeti neku odluku koja će usmjeriti tok događaja, uvijek smo nailazili na blokade: ili taktičke, tipa - nemojte sad, prerano je, ili su bila posrijedi neka druga razilaženja. Usporedio bih to stanje s barom koja izgleda vrlo loše dok ne poteče voda. Trebalo je, dakle, negdje otvoriti ventil. Zato smo se fokusirali na pitanje - kako da se to probije. Konačno smo, dva dana prije XI. kongresa SKH, održanog sredinom prosinca 1989., uspjeli donijeti odluku koja će usmjeriti tijek događaja.
Odluka o izborima
Dolazimo do ključnih događaja. Od 11. do 13. prosinca 1989. održan je XI. kongres SKH, ujedno i posljednji. On je potvrdio odluku Predsjedništva SKH o raspisivanju prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Predsjedništvo CK SKH, čiji ste bili sekretar, dakle drugi čovjek u hijerarhiji, imalo je 13 članova. Koliko znamo, nisu svi u Predsjedništvu bili za raspisivanje višestranačkih izbora. Tko je bio za, a tko protiv?
- Odluku o izlasku na višestranačke izbore donijeli smo u omjeru sedam prema šest. I među onima koji su bili za i među onima koji su bili protiv bilo je i Srba i Hrvata. Nismo se, kad je ta odluka posrijedi, dijelili po nacionalnoj pripadnosti, nego po stavu. Sjećam se, bila je nedjelja, 10. prosinca 1989., a Kongres SKH počinjao je sutradan, u ponedjeljak, 11. prosinca. Sjednicu smo održali na Velesajmu. Zanimljivo je da nije vođen zapisnik te sjednice Predsjedništva. Dečki koji su je pripremali toliko su bili uzbuđeni da su zaboravili donijeti magnetoskop da se njezin sadržaj snimi. Sjednica je trajala od 14 do 16 sati popodne. Stanko Stojčević i ja dali smo obrazloženje i predložili zaključke. U 17 sati istoga dana počinjala je sjednica Centralnog komiteta SKH, koji je već imao utvrđen dnevni red, ali mi nakon odluke o izborima dnevni red CK okrećemo u novom smjeru. U ponedjeljak ujutro počeo je XI. kongres SKH. Udarna točka bio je politički stav o raspisivanju demokratskih izbora. To je odredilo tijek Kongresa.
Kako je glasao Stanko Stojčević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SKH?
- Stojčević i ja bili smo među ovih sedam koji su glasali za raspisivanje demokratskih izbora.
Hoćete li nam reći imena šestero članova Predsjedništva CK SKH koji su glasali protiv raspisivanja višestranačkih izbora?
- Ne, neću.
Zašto? Prošlo je već 20 godina od tada.
- Spreman sam reći samo to da je od onih koji su glasali za raspisivanje izbora četvero već umrlo: Mirjana Poček–Matić, Mladen Žuvela, Stanko Stojčević i Celestin Sardelić. Od ove druge strane, koja je glasala protiv raspisivanja izbora, još nitko, srećom, nije umro. Ne želim iznositi imena jer bi se onda mogao stvoriti krivi pogled na tih šestero koji su glasali protiv. S tim sam ljudima imao različite odnose, ali u njihove motive nisam sumnjao i mislim da ne zaslužuju da budu diskreditirani ili stigmatizirani zato što su imali svoj stav.
Da ste znali da će dvije godine poslije gorjeti sela i gradovi, da će ljudi ginuti, biste li tog 10. prosinca glasali za raspisivanje prijevremenih izbora, bi li vas uhvatio strah?
- U promjene se moralo ići. U političkom odlučivanju, kada dodirujute ljudske sudbine, uvijek postoji rizik da završi onako kako ne želite ili kako ne bi smjelo. Moram priznati da sam se plašio scenarija koji bi politiku pretvorio u tragedije ljudi. I tu sam negdje prepoznavao odgovornost i neodgovornost političara i politike. Za mene je inspiracija bila nalaziti rješenja koja znače napredak i zajedničko dobro. Vjerovao sam da se problemi koji će nastati neće i ne smiju rješavati krvlju.
Novi šef Partije
Predsjednik Predsjedništva CK SKH od 1986. do prosinca 1989., kad je na čelo SKH izabran Ivica Račan, bio je Stanko Stojčević. Njega smatraju predstavnikom one partijske struje koja se opirala promjenama. Koliko je to opravdano?
- Stanko nije bio čovjek reformske orijentacije, ali je razumio probleme i vrijeme i ne treba ga ocjenjivati u crno-bijelom spektru. On po prirodi nije bio kreativac, nije bio okrenut kreiranju novih ideja i vizija, bio je kadrovik. No, nipošto ne želim podcijeniti kadrovske poslove. Stanko je bio čovjek partijskog tipa ponašanja kojeg ste mogli vezati s prošlošću, bio je čovjek ne baš sjajne komunikacije, nije bio dobar govornik, i to su mu sve bili politički hendikepi. Često se oslanjao na instrumente državne moći, a manje na neke druge stvari, ali je dopuštao da se razvijaju aktivnosti. Kad je procijenio da je nužno da nešto prihvati, on je to prihvatio. Tako je glasao i za raspisivanje višestranačkih izbora, a i u mnogim drugim situacijama konstruktivno se ponio.
Je li do trenutka izbora na čelo CK SKH u tim previranjima u vrhu Partije aktivnu ulogu igrao Ivica Račan? Zašto je na čelo CK SKH u tom kriznom vremenu izabran upravo on?
- Prvi smo put 1989. proveli kandidaturu za predsjednika SKH tako što se o predloženim kandidatima izjasnilo čitavo partijsko članstvo, slično kao i kod ovogodišnjeg izbora predsjedničkog kandidata SDP-a. Na kraju smo dobili dva kandidata za vrh, jedan je bio Račan, a drugi Ivo Družić. Račana je partijska javnost prepoznavala kao člana Predsjedništva CK SKJ, koji je SKH predstavljao tamo skupa sa Šuvarom, a Družića kao nešto mlađeg afirmiranog partijskog radnika, također člana CK SKJ. Za mene su to bili dobri ljudi.
U SKH je tada postojala podjela između nekoliko struja: Šuvarove, Stojčevićeve i još nekih drugih. Račan i Družić spadali su u struju iza koje je stajalo Predsjedništvo CK SKH. Na posljednjem Kongresu SKH, u prosincu 1989., na čelo Partije u Hrvatskoj izabran je Račan. Pripadali ste onoj struji u SKH koja je zagovarala njegov izbor. Je li Račan bio vaš prvi izbor?
- To me mnogi pitaju. Družić mi jest generacijski bliži, a i prije sam ga upoznao nego Račana. Međutim, potpuno sam stao iza Račana u rujnu 1989. To je bila jedna od posljedica sjednica CK SKJ, koju prepoznajemo kao Sardelićev prekid famozne “hrvatske šutnje”, kada se argumentirano suprotstavio politici koja je orkestrirana od Miloševića, a bila je formalno izgovorena kroz zaključke Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine. Tada se Stanko Stojčević na sjednici CK SKJ dijelom distancirao od Sardelićeva nastupa, što je imalo negativan odjek u javnosti. Pored toga, nakon sjednice je otvorena rasprava na Predsjedništvu CK SKH o svemu tome, koja se u ružnom kontekstu obračunavala sa Sardelićem, a pomalo i sa mnom. U to se upleo i Družić, i preko toga nisam mogao prijeći. Od toga trenutka više nisam imao dileme koga da podržim u utrci za predsjednika SKH.
Ja sam se, istina, često odlazeći u Beograd, polako zbližavao s Račanom, koji je bio tamo kao član predsjedništva CK SKJ. Kako nismo imali najsretnije odnose sa Šuvarom, Račanovim smo se kabinetom koristili kao svojom bazom u Beogradu. To su bile i prilike za mnoge razgovore. Nismo imali značajnih razlika u stavovima.
Tijekom izborne utrke, dva puta odgovorio sam ga od odustajanja od utrke za predsjednika SKH. Zašto je htio odustati?
- Prvi put zato što je tvrdio kako je Predsjedništvo CK SKH i formalni aparat na strani Ive Družića. Na neki mi je način poručio kako očekuje da se snažnije angažiram oko njegove kandidature. To mi nije bio težak zadatak. A drugi put htio je odustati zbog besmislene optužbe, izmišljene afere oko nekakva silovanja. To ga je dosta pogodilo. Osjećao se nemoćnim pred konstrukcijama Službe sigurnosti, posebno kad se otrgnu u korist političkih ciljeva i počnu kreirati kojekakve situacije.
Dakle, u unutarpartijskim bitkama i nisu se baš birala sredstva?
- Vodila se politička borba kao uvijek i svagdje, s više ili manje fair playa.
Izborni poraz 1990.
Kad ste na sjednici Predsjedništva CK SKH 10. prosinca donosili odluku o raspisivanju demokratskih izbora, jeste li vjerovali da je Jugoslavija, makar u nekom obliku, kadra preživjeti višestranačke izbore?
- Znali smo samo kako je ekonomske reforme nemoguće provesti bez višestranačkih izbora. Jednako smo tako bili svjesni da dolaze za Hrvatsku bitna vremena. Za reforme je trebalo političko vodstvo koje će dobiti široko nacionalno povjerenje, a to je na višestranačkim izborima valjalo ostvariti. Kad krenete u takav proces, u takve skokove, čak i u vlastitom životu, a kamoli u životu nacija, nemoguće je planirati što će se sve događati. Nismo tada znali kakva će biti dinamika političkih odnosa među republikama. Novom vodstvu koje će se sutradan birati na XI. kongresu SKH mi iz odlazećeg Predsjedništva CK SKH to smo, uz odluku o raspisivanju prvih višestranačkih izbora, ostavili u nasljeđe. Dali smo i procjenu o tome kakve šanse ima SKH na izborima u Hrvatskoj. Po Stanku Stojčeviću i meni, ako u siječnju 1990. na XIV. kongresu SKJ Slovenci napuste SKJ, a time dođe do njegova raspada, u vrlo kratkom vremenu, u mjesec, najviše mjesec i pol dana, u Hrvatskoj moramo organizrati višestranačke izbore želimo li na njima pobijediti. Procijenili smo da vrijeme u slučaju raspada SKJ neće raditi za nas, s vremenom će samo jačati pozicija nacionalnih stranaka jer će sve politke u Jugoslaviji nakon raspada SKJ postajati nacionalno orijentirane.
Na XIV. Kongresu SKJ u siječnju 1990. Slovenci odlaze, potom i hrvatska delegacija. Hrvatska u travnju iste godine održava prvi krug, a u svibnju drugi krug parlamentarnih izbora. SDP je osvojio 35 posto glasova i izgubio vlast. Jeste li bili iznenađeni?
- Već sam rekao da smo u prosincu 1989. procijenili da, ako se SKJ raziđe, nakon mjesec ili mjesc i pol dana mi gubimo izbore. Rezultati izbora to su potvrdili. Ta procjena nekima je služila da Stojčevića i mene proglase nedemokratima, navodno onima koji su prijevremenim izborima htjeli izigrati demokratske promjene. U biti se radilo o mjesec do mjesec i pol dana između prijevremenih i redovnih izbora. Sabor je donio zakonske odluke o izborima i njihovu održavanju u redovitom roku.
Uoči prvih parlamentarnih izbora Račan naziva HDZ “strankom opasnih namjera”. Kako ste vi gledali na Tuđmana i HDZ?
- Cijeli moj politički život odvijao se u sjeni tema o nacionalnom i nacionalističkom. U situaciji kada su nacionalne teme ovladale našim prostorima malo se toga događalo izvan očekivanog.
“Nepodoban” za SDP
Do kada ste ostali u SKH, kad ste napustili članstvo?
- Ja nisam izlazio iz članstva. SDP je obavio transformaciju i u svoj krug pozvao one koji su bili, ne znam kako da ih nazovem, podobni ili reformirani.
Sad ste cinični. Zar vi niste bili reformirani?
- Ne, nisam ciničan, da sam bio pozvan, bio bih u SDP-u.
Dakle, Račan vas nije pozvao u SDP?
- Ja se ne sjećam da jest.
Kako to objašnjavate?
- To je bila njegova procjena, valjda nisam bio dovoljno reformiran.
Međutim, predvodili ste skupinu u SKH koja je najsnažnije zagovarala reforme, raspisivanje prijevremenih izbora, kažete da ste Račana podupirali u utrci za predsjednika SKH. Kako ste to primili?
- Znate kako kažu: bavite se onim stvarima na koje možete utjecati. Što sam ja trebao učiniti ako me netko ne želi?
Jeste li ikada prije njegove smrti sjeli i razgovarali s njim?
- Sreo sam ga samo jednom, slučajno. Tijekom 90-ih formirano je saborsko istražno povjerenstvo koje je ispitivalo okolnosti pod kojima je JNA uzela oružje od Teritorijalne obrane u Hrvatskoj. Pozvan sam u Sabor da svjedočim pred povjerenstvom. Kad sam izlazio iz dvorane, on je čekao pred vratima jer je bio sljedeći i nakratko smo se sreli. Izmijenili smo nekoliko kurtoaznih rečenica i to je bilo sve.
Račanovo NE izborima
Evo što je u vrhu današnjeg SDP-a službena istina: Račan je početkom 90-ih uspješno reformirao SDP jer se riješio dviju skupina - onih koji nisu mogli prežaliti propast Jugoslavije i radikalnih ljevičara. U kojoj od te dvije skupine vidite sebe?
- To morate pitati one koji su me razvrstavali. Vjerojatno tamo ima još netko živ tko je razvrstavao i brojio krvna i reformska zrnca. Nemojte pitati mene o tome kako me netko drugi razvrstao. Ja bih vam mogao pričati o tome tko sve nije u prvi mah podržao odluku o raspisivanju prvih demokratskih izbora. Kad bih vam ja rekao da je Račan rekao da još nije vrijeme za višestranačke izbore, rekli biste da ga optužujem.
On je rekao da još nije vrijeme? Kad je to bilo?
- Da, rekao je da još nije vrijeme, i to je bilo u prosincu 1989., neposredno nakon sjednice Predsjedništva CK SKH na kojoj smo donijeli odluku o raspisivanju višestranačkih izbora, uoči početka sjednice CK SKJ, dan prije XI. kongresa SKH, na kojem smo ga izabrali za predsjednika SKH. Rekao sam mu: “Ivice, mi smo na sjednici Predsjedništva CK SKH donijeli odluku.” On je pitao koju. Odgovorio sam: “Idemo na raspisivanje višestranačkih izbora.” A on će na to: “Vi ste požurili, nije još vrijeme.” Sad, tko je koga reformirao, vrag bi ga znao, ali su svi poslije rekli da je on donio odluku o raspisivanju prvih višestranačkih izbora. No, ne bih htio uopće o tome razgovarati i polemizirati jer on nije živ. Kad bi bio tu, onda bih ga podsjetio na još neke druge detalje, ali to je sad bespredmetno. Uostalom, to je povijest. Zapravo, rekao bih da su to više pikanterije, a ne povijest. Jedino što je tu možda bitno, a što je zaboravljeno, jest činjenica da je SKH postupno sebe transformirao, stvorio pretpostavke da se ljudi mogu uklopiti u projekt borbe za novu Hrvatsku. Mislim da je to povijesno bitno. Hrvatska je 90-ih godina bila jedinstvena i to je, na neki način, bitno za budućnost i tu činjenicu treba povijesno razumjeti. E, sad, što je rekao Pero ili Marko, nije toliko bitno.
Kronična neodlučnost
Moramo ovo razjasniti: dan prije XI. kongresa SKH, na kojem će Račan doći na čelo SKH, znate da će vjerojatno biti izabran čovjek koji za odluku Predsjedništva CK SKH o višestranačim izborima kaže “nije vrijeme”. Jeste li se pokolebali u izboru Račana na čelo SKH?
- Ma ja znam zašto je on to rekao. Ne zato što se ne bi složio s višestranačkim izborima, nego zato što se užasno teško odlučivao. On je uvijek oklijevao, uvijek je teško donosio odluke. Svi koji ga poznajemo znamo da je rizik teško podnosio. Nisam ja to njemu zamjerio niti sam to shvatio kao da je on protiv izbora. Ne. Znao sam da je to bilo vezano s neizvjesnostima i pritiscima koje takva odluka nosi. To su stvari o kojima nerado govorim. Ali fer je dodati nekoliko riječi. Moja relacija s Račanom, a i s drugima, znala je biti takva da bi im to i zasmetalo. Isprovociran njegovom neodlučnošću, katkad bih mu znao reći: Ti si sjajan taktičar, tebe treba za sve taktičke bitke, ali nemoj, molim te, ići tamo gdje se mora nešto mijenjati, ne guraj se u to. On je, po prirodi, sjajno analizirao stvari, sjajno uočavao odnose, vrhunski radio čitav niz procesa, ali kad se trebalo odlučivati - e tu nije tako jednostavno išlo. To su neki drugi ljudi lakše radili. Možda su ti ljudi bili manje pametni, nepromišljeni, kako hoćete. Ali, svi mi imamo neku prirodu, karakter, i dobro je da nas ima raznih. Naravno, sreća bi bila kad bismo uspijevali i surađivati.
PRVO NE MILOŠEVIĆU
Sardelić je prekinuo hrvatsku šutnju
Što je bilo ključno u istupu Celestina Sardelića u rujnu 1989. na sjednici CK SKJ kojim je prekinuta hrvatska šutnja i je li točno da ste surađivali u pripremi za taj istup?
- Nekoliko dana prije Celetova istupa na CK SKJ Pokrajinski komitet SK Vojvodine objavio je priopćenje kojim se vodstvo SKH grubo napada i proglašava nacionalističkim. Sardelić je prvi dobio priopćenje, te me upozorio na potrebu da na idućoj sjednici CK SKJ reagiramo. O tome smo obavijestili i Stanka Stojčevića, koji se složio. Dogovor je bio da prije sjednice CK SKJ u Beogradu razmotrimo tekst koji će Celestin prirediti. Stojčević nije došao na dogovoreni sastanak, pa smo Cele i ja prošli kroz tekst i usuglasili se. Na početku sjednice s tim sam upoznao Stojčevića, uz prijedlog da pročita tekst, što je on odbio tvrdeći da se slaže s našim zaključkom.
Paralelno sa sjednicom CK SKH odvijala se sjednica Predsjedništva CK SKJ na kojoj se raspravljalo o Stipi Šuvaru, njegovim kritikama Miloševićeve politike i mogućoj kandidaturi za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Stojčević je tražio da Cele istupi kada sjednica Predsjedništva završi. Kako je sve to dugo trajalo, Cele je postao nervozan čekajući, pa smo se negdje poslijepodne nas dvojica dogovorili da se prijavi za raspravu, vjerujući kako je lista govornika duga i kako neće brzo doći za govornicu. Stvari su brže tekle. Cele je održao svoj istup, upozorivši na korijene nacionalizma u Srbiji i odbijajući optužbe na račun SKH i Hrvatske. Rezolutnost tog nastupa Celestina je obilježila kao čovjeka koji se javno na političkoj sceni odupro velikosrpskim napadima na Hrvatsku, što je odjeknulo u javnosti. Unutar Predsjedništva CK SKH otvorili su se problemi vezani uz činjenicu što je Stojčević u svom nastupu dijelom ublažio neke Celestinove stavove, a kasnije i kao prigovor njemu, a i meni kako smo se nekorektno ponijeli. To je imalo neugodan učinak na naše odnose, ali je riješeno bez posljedica za daljnje unutarnje prilike u vodstvu SKH.