Iz arhive Globusa

Što se događa kad se lijes spusti

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 31.03.2015. u 23:08

Pokojnikovo se tijelo vadi iz hladnjače i stavlja u drveni lijes, model 60K, i spušta u peć. 90 minuta gori na temperaturi do 1000 Celzijevih stupnjeva. Kosti ne izgore. Stavljaju se u drobilicu i mrve u prah. Ako pokojnik ima umjetni kuk, ne može u peć dok se metal ne izvadi, inače može oštetiti skupu drobilicu…

Na kraju dugog mračnog hodnika, duboko u utrobi mramor­nog arhi­tek­­ton­skog čuda, usred doline Fučkov jarek, gdje se, kažu mi, planina i grad gledaju oči u oči, u prozračnoj i dobro osvijetljenoj dvorani na etaži minus jedan, radno je mjesto Marijana Martinca.

On je osoba iz sjene, smiren i odmjeren čovjek koji dirigira mehaničkim orkestrom strojeva navođenih mikroprocesorima, čiji ciklus rada i temperaturu određuju složeni algoritmi.

U strogo kontroliranim uvjetima Martinčevi krematori, svakog dana, bez iznimke, pretvaraju ljudska tijela u 160 kilograma ugljičnog dioksida i 1750 grama pepela. Malo što od čovjeka ostane, jednom kad njih trojica završe s njim. Dovoljno tek da se do vrha napuni aluminijska urna od tri i pol litre.

Zagrebački Kreamatorij valjda je najtužnije mjesto u zemlji.

Ali u radu njegova blagog poslovođe emocija nema.

Marijanovi ljudi uključuju pokretnu traku koja lijes šalje u kremacijsku peć. Namještaju digitalni tajmer. Pale cigaretu. Čekaju da kompjuter odradi svoje. Prazne peći pa usitnjavaju ostatke. Pune urnu, hermetički je zatvaraju. Pa sve ispočetka.

Od sedam ujutro do tri popodne. Nekad rade u tri smjene. I tako svakog dana, već punih 30 godina.

Smrt nije samo brojka i nepravedno ju je svoditi na puke formule, ali nigdje se kao ovdje na Krematoriju oči u oči ne sudaraju religija i tehnologija, ceremonija i mehanika, mistika i matematika.

Jednom kad ispraćaj završi, lijes s pokojnikom nestane u podu ispred svečanog odra, a tiha se povorka u crnini raziđe, tada se pokreće nevidljivi, ali efikasno ustrojeni pogon od 22 profesionalaca.

Krematorij

Martinec je samo jedan od kotačića u tom mehanizmu.

Dok stojimo kraj kremacijskih peći, pokazuje mi maleno okno na vrhu jedne od njih.

– Pogledaj i sam – kaže mi.

Hvatam sitnu polugu, otvaram poklopac pa se nagnem da kroz debelo staklo veličine kakvih deset puta deset centimetara pogledam unutra.

Na licu osjetim vrućinu.

Kroz jarki plamen nazire se kontura napola nestalog, pougljenjenog ljudskog skeleta. Prizor je nadrealan i od njega mi se ježi koža na vratu.

Ljudima koji ovdje rade međutim to je svakodnevica.

– Kosti nikad ne izgore. Drže se do kraja. Zato ih poslije usitnjavamo – kaže Martinec. On ili netko od trojice njegovih kolega krematora to rade 20 puta dnevno.

Taj posao uostalom netko na kraju mora obaviti. Kremacijske peći tijelo u lijesu prže plinskim plamenicima na 750 stupnjeva celzija. Temperatura ponekad doseže i tisuću stupnjeva. To zovu vršnom temperaturom.

Mora da točno ovako izgleda pakao, prođe mi kroz glavu.

Prvi izgori lijes, obični drveni od topole ili lipe, a nakon toga sva ljudska tkiva i organi. Kosti se ni nakon 90 minuta ne raspadnu. Zato se moraju usitnjavati u stroju za drobljenje.Ono što na kraju ostane, nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.

Promatramo novi lijes dok kroz malena metalna vrata ulazi u peć.

Trenutak prije nego će se automatski zatvoriti, proguta ga vatra koja zašišti iz plamenika.

Kremiranje je proces koji se nepotrebno mistificira, i o njemu kruže brojne urbane legende često nastale u neznanju i mašti.

To je uostalom i jedan od razloga zašto su nam u Krematoriju prošlog tjedna širom otvorili svoja vrata. Stalo im je da nam pokažu da se prema ljudskom tijelu odnose dostojanstveno i s pijetetom.

Sam postupak traje tri dana, odvija se kroz više etapa, na dvije etaže, uokviren je s dvije ceremonije i za njega je potrebno sedam do deset papirnatih potvrda.

– Profesionalizam i duboko poštovanje, to su nam dvije najvažnije stvari ovdje – kaže mi odmah na početku voditeljica Krematorija Gordana Pakšec Koletić.

Stojimo u  širokom hodniku između pogrebnih kola s lijesovima na kojima su povješani cvjetni aranžmani. S druge strane zida dvorane su za ispraćaje.

Krematorij

- Ovdje sve počinje, ovo je Prijem, objašnjava mi. Utorak je, nešto iza 11 sati, i vani je divan proljetni dan. S onu stranu zida čuje se tiha pjesma.

U tijeku je ceremonija.

Kasnije ćemo doznati da je riječ o ispraćaju djeteta.

Kad čovjek umre, stvar u ruke preuzimaju pogrebna poduzeća. Ako je odlučeno da se pokojnik spaljuje, privatnici lijesove prije svega dovode upravo ovdje, na početak hodnika u kojem i sami učimo proceduru.

Etapa prva. Prijem.

Lijesovi koji ovdje pristižu svi su jednaki. Izrađeni od svijetlog drva, istog su oblika, istih proporcija, bez premaza ili metalnih dijelova u njima.

Proizvode se od drveta uzgojenog i posječenog u hrvatskim šumama, objasnit će mi dva dana kasnije Petra Andrijanić, direktorica prodaje u tvrtki Palma d.o.o. koja pokriva 99 posto tržišta u zemlji.

Kremacijski lijes dug je 1930, a visok 415 milimetara. Na dnu i na vrhu širok je 430, a na svojoj sredini 615 milimetara. To su precizne proporcije modela 60K, u koji se polaže najviše Hrvata koji se odluče za kremaciju.

Ako je preminuli bio krupnija osoba, njemu je namijenjen model 140K, koji je dulji 3,5 centimetra. Stijenke oba lijesa su iste, 18 do 20 milimetara.

Njihova proizvodnja stabilan je posao, jer Palma d.o.o. uvijek će imati mušterije.

– Svake godine za domaće tržište proizvedemo 4000 komada, ali dodatnih 20 tisuća izvozimo u Njemačku, a četiri tisuće u Italiju i Francusku – kaže mi Andrijanić. U inozemstvu se u ovom trenutku, ovisno o zemlji ili regiji, kremira između 60 i 90 posto pokojnika, u Hrvatskoj se od sto građana za spaljivanje tijela odluči samo njih sedmero.

Stoga je i zagrebački Krematorij zasad jedini u zemlji.

Američki Time procjenjuje kako će za dvije godine svaki drugi Amerikanac tražiti da bude kremiran. Tamo su međutim zakoni i pravilnici bitno labaviji nego kod nas. Najvažnija razlika je što obitelji kremiranih u SAD-u urnu mogu uzeti kući sa sobom, čuvati je na polici u dnevnom boravku ili prosuti gdje to požele.

U Hrvatskoj se urna tretira kao lijes, pa pravila nalažu da se mora položiti na groblje, dakle ili u kasetu za urne na Mirogoju, ili u grob odnosno obiteljsku grobnicu na bilo kojem drugom groblju. Pepeo se smije prosuti u zemlju, što je jeftinije nego da se kupuje kazeta za urnu, i za to u Krematoriju postoji mjesto.

Zove se Sunčana staza i u na njoj u proljeće cvate predivan ružičnjak.

Cijelu urnu ožalošćeni ne mogu dobiti u svoje vlasništvo, ali u Krematoriju su vam voljni manji dio pepela odvojiti u tzv. spomen urnu koju možete čuvati kod kuće.

Pravila su rigidna i po pitanju prosipanja. Službeno se pepeo pokojnika ne smije prosipati nigdje bez posebnih dozvola jedinica lokalne samouprave, dakle grada ili općine, a za bacanje pepela u more potrebna je posebna dozvola.

Tehnologija vani znatno je naprednija i dopušta kremiranje bilo koje vrste lijesa ili sarkofaga pa čak i premazanih. Važno je samo da lakovi i boje budu atestirani.

– U Hrvatskoj se za njih koristi najjeftinije i najnekvalitetnije drvo – kažu u Palmi. Metalne dijelove ne smiju imati ni po koju cijenu, osim malenih vijaka koji se lako rastapaju.

Sve ostalo oštećuje peći i može uzrokovati zagađenje zraka.

Isto vrijedi i za tijelo pokojnika. Zabranjene su ogrlice i prstenje. Pokojnik se stavlja u vreću, a u lijesu osim njega u peć ne smiju nikakve druge memorabilije ili stvari.

Krematorij

Ortopedska pomagala dodatni su problem. Umjetni kukovi, metalne šipke, pločice i vijci koji spajaju kosti, sve to može oštetiti mehaniku strojeva na Krematoriju.

Svi se umjetni dijelovi iz tijela moraju izvaditi prije dolaska 0vamo. Za uklanjanje mora se pobrinuti obitelj o vlastitom trošku. Da je tijelo čisto, garantiraju pismenom potvrdom. Ako to ne učine, slučajno pogriješe, zaborave ili slažu, Marijan i njegovi kolege su u problemu. Kako nam kažu zaposlenici, dosad se samo jednom dogodilo da je zaostali predmet ozbiljnije oštetio drobilicu.

Obitelji to ipak nisu naplatili, popravili su je sami.

- Privatnik nam doprema zatvoreni lijes s potrebnom dokumentacijom i mi ga, suprotno generalnom shvaćanju, nikad ne otvaramo. Do samog kraja nitko od nas ne vidi pokojnika, niti smo s njim u fizičkom kontaktu. Radimo zapravo samo s lijesovima, ali svjesni smo što je u njima. U ovom hodniku sve ih upisujemo u našu evidenciju – kaže Gordana Pakšec Koletić.

S Prijema lijes prvo ide u jednu od dvije dvorane za ispraćaje, na unaprijed zakazanu ceremoniju. To je drugi korak. Ispraćaj. Najtužnija etapa.

S obzirom na to da su lijesovi takvi kakvi jesu, rudimentarni, jeftini i pomalo neugledni, u Krematoriju postoji posebna prostorija samo s ukrasnim pokrivačima, kako bi ispraćaj bio što svečaniji. Obitelj sama bira kojim će prekriti lijes. Najčešće biraju grimizni.

Jednom kad ispraćaj završi, pokojnik se metaforički spušta u zemlju. Tako nalažu religija i tradicija, ali i time ovdje upravlja mehanika. Lijes je tijekom ispraćaja smješten na dobro zamaskiranu rampu koja se na kraju spušta u pod. Suprotno uobičajenom uvjerenju, preminuli se ne spaljuje odmah. Odlazi se umjesto toga teretnim liftom, koji je nakon remonta upravo na dan našeg obilaska ponovno pušten u pogon, na razinu ispod.

Lijesovi se nikad, osim u izvanrednim situacijama, ne prenose rukama, što zbog težine, što iz poštovanja. Svaki se stavlja na teretna kolica i prevozi na svoje odredište.

– Proces izgleda ovako: prvi dan je ispraćaj, drugi dan je kremacija, a trećeg dana vršimo ukop urne – nabraja Gordana Pakšec Koletić, inače voditeljica Krematorija gotovo od njegova početka, od 1985. godine, kad je pušten u pogon.

U Gradskim Grobljima radi još i dulje, punih 37 godina. Neobično za ženu koja je završila građevinsku tehničku školu i studirala arhitekturu, kažem.

– Može biti. Nakon srednje škole tražila sam posao u struci, a ovdje završila slučajno, privremeno, i ostala do danas – objašnjava.

Igrom slučaja u ured tadašnjeg direktora, danas pokojnog Stjepana Bartolića, došla je kako bi prijatelju koji je imao razgovor za posao pružila podršku.

Odmah mu je zapela za oko.

– Čuj, ti mala, što i ti nemaš posao? – pitao ju je.

– Nemam, ali tražim nešto u struci, planiram raditi u jednom građevinskom poduzeću.

– Samo ti napiši molbu. Ostani s nama, ovdje će biti posla – nagovarao ju je.

Gordana ga je poslušala i počela kao vježbenica u tehničkoj službi. Ubrzo je napredovala do šefice Krematorija. Nije ni trepnula, a već su prošla puna tri desetljeća. Bartolića i danas pamti kao posebnog, izuzetno sposobnog direktora koji je znao odabrati i obučiti svoje ljude.

– Još se jedna stvar mora napraviti na Prijemu – prekida priču o svojim počecima voditeljica, prije nego što ćemo svi zajedno ući u teretni lift.

– S lijesa nakon ceremonije ispraćaja skidamo cvijeće i pohranjujemo ga u posebnu prostoriju – kaže. Dio cvijeća, koji odabere obitelj, poslije se koristi još jednom za ceremoniju ukopa urne, a ostatak odlazi u smeće. Aranžmane koje su naručili obitelj i prijatelji pokojnika prethodno na Krematorij dostavljaju cvjećari. Djelatnici Krematorija svaki dostavljeni aranžman popisuju. Do detalja. Tko ga je dostavio, koju vrstu, kome i u koliko sati. Evidencija je toliko detaljna da se u blokove prepisuje tekst oproštajnih poruka s lenti na vijencima.

Sve kako bi se izbjegli mogući problemi.

Jedan od najčešćih objeda koje čuju, kažu nam, jest ona da se cvijeće ovdje krade i poslije preprodaje. Ili da skidaju odjeću s pokojnika i prodaju je na Hreliću.

Čitav proces je zbog toga ustvari prilično birokratiziran, i vrlo formalan.

To me ne čudi.

Samo prošle godine ovdje je izvršeno oko 5000 kremacija i 3500 ispraćaja.

Vrijeme leti prebrzo. Posla, koji je ionako po prirodi osjetljiv, ima toliko da čitav sustav mora biti savršeno uhodan, doslovno automatiziran. Svaka greška može se pretvoriti u tešku uvredu za obitelji preminulih. Ovdje ni po koju cijenu sebi ne dopuštaju da na bilo koji način uvrijede tugujuću rodbinu.

Pa čak i kad im prigovaraju da su im djelatnici samo jednom prilikom ceremonije izrazili sućut, što se jednoj gospođi nije učinilo dovoljnim. Ili kad ih recimo kuma pokojnika napadne da su stavili premalo cvijeća na urnu, a ne zna da je tako prethodno zatražila uža obitelj. Takav je život, takvi su ljudi, kažu mi, na sve smo naviknuti i sve im opraštamo, jer mi smo ovdje zadnji po važnosti, oni su nam najbitniji.

– U prosjeku kremiramo 20 osoba dnevno – govori Franjo Pavlić, voditelj ispraćaja koji u Gradskim grobljima radi punih 39 godina, dvije dulje od svoje šefice.

– Vrijeme leti, leti prebrzo i ne okreneš se, a tu radiš čitav život. Nikad nisam požalio, kaže mi dok se liftom spuštamo na razinu ispod Prijema.

Franjo je čovjek ispoliranih manira, uvijek pristojan i umjeren u izjavama, blag u nastupu. Drži se uspravno i govori neobičnim tonom glasa, ispod razine, ali točno onoliko glasno koliko je potrebno da ga osoba pored njega čuje. Kreće se neprimjetno i tiho.

Vještina je to koju je kao voditelj ispraćaja usavršavao od mladosti.

Dok ih slušam kako pričaju o poslu, jasno mi je da se on i Gordana Pakšec Koletić međusobno savršeno razumiju i nadopunjuju. Ona započinje rečenicu, on je dovršava, u istom tonu. Rijetko kad jedno drugome upadnu u riječ.

Teretni lift stiže na nižu razinu i otvaraju se vrata. Ovo je treća etapa, Manipulativni hodnik, i atmosfera se odmah mijenja.

Osjetno je hladnije i mračnije.

Prostorom u koji ulazimo širi se neobičan, jedva primjetan miris. Teško ga je opisati, kao da se slatkasti miris cvijeća iz obližnjeg spremišta miješa s nečim drugim, oporim, zlokobnijim. Jasno je gdje smo.

Ovdje se mrtvi čuvaju u hladnjačama prije spaljivanja.

Sve nas je manje, sada smo ostali samo fotoreporterka i ja, s Franjom i Gordanom. Djevojka iz press-službe, koja nam je od početka bila u pratnji, kratko se ispričala i liftom vratila kat iznad.

Nasuprot nas čitavom stranom zida protežu se rashladne prostorije. Šutimo dok im prilazimo. Čuju se samo tihi udarci Gordanina štapa o pod. Uhvatio ju je artritis. Lakše joj je tako hodati, kaže.

Krematorij ima četiri rashladne komore s ukupnom površinom od 125 kvadrata. U njima se temepratura automatski namješta na razinu od minus do plus jedan.

– Mi nemamo stalaže kao što ste možda vidjeli u američkim filmovima – kaže Gordana Pakšec Koletić – i u komorama možemo čuvati 60 lijesova. Ovdje su pohranjeni do trenutka kad idu u prostoriju za kremiranje.

Prije toga još će biti otvoreni još samo jednom.

Gordana mi još jednom recitira postupak kako bi bila sigurna da sam ga točno zapamtio.

– Jeste li shvatili? Pokojnik je dopremljen, mi smo ga zaprimili, obavljen je ispraćaj i sada je položen u rashladnu komoru. Na dan kremacije ovdje dolazi liječnik patolog. On posljednji put otvara lijes i vrši vizualni pregled pokojnika, kaže.

Zadnja identifikacija. Patolog prvo provjerava dokumentaciju, otvara lijes i mrtvaca u njemu “vizualno” identificira. To znači da uspoređuje lice preminulog s fotografijom na njegovu identifikacijskom dokumentu, poput osobne iskaznice ili putovnice. Ako je s papirima sve u redu, patolog zatvara lijes, pečati ga i izdaje dozvolu za kremiranje.

– Uvijek želimo biti sigurni da smo sve napravili kako treba. Jednom kad se kremacija izvrši, više nema povratka – kaže Franjo. Tek sad kad je sve obavljeno, pokojnik je spreman na taj zadnji korak. Na Krematoriju to znači da ga preuzima Marijan Martinec, poslovođa Odjela za kremaciju i njegova tri djelatnika koji su krematori.

Soba za kremaciju četvrta je etapa.

Ona zbog koje smo ovdje.

Prostorija u kojoj su ugrađene peći sastoji se od dva dijela, prednjeg u kojem se lijesovi uvoze u peći i stražnjeg u kojem se pepeo polaže u urne. Oba su izuzetno čista i prozračna, dobro osvijetljena, poput kirurških sala. Sasvim drukčije od onog kako, pretpostavljam, ljudi zamišljaju ovakve sobe.

Krematorij ima tri peći, stoga su u prednjem dijelu Odjela za kremaciju postavljene tri pokretne trake, nalik na piste, i svaka ima svoju konzolu za upravljanje.

Kremator lijes stavlja na traku, pali je pritiskom na gumb i tada se otvaraju metalna vrata pirolitičke komore u peći.

Tri sekunde poslije lijes je u peći, a automatska vrata se zatvaraju za njim.

Vrućina se osjeti i kroz zabrtvljeni metal.

Urbana legenda kaže da se u pećima radi uštede spaljuje više lijesova odjednom, ali to je gotovo nemoguće jer više od jednog lijesa u njih i ne stane.

Ali zato sve tri peći mogu raditi odjednom, a proces kremiranja traje točno 90 minuta u svakoj od njih. Sve tri proizveo je švedski TABO.

Najstarija je s radom počela 1985. godine kad se Krematorij otvorio, a ona sada više ne radi, dala je svoje i u otpisu je. Srednja peć kupljena je 2001. godine, a posljednja 2012. godine. Cijena nove, za koju je Grad Zagreb raspisao natječaj, vrti se oko tri milijuna kuna.

Krematorij

Riječ je doista o visokoj tehnologiji. Peći su kompjuterski navođene i automatizirane. Temperatura u njima varira ovisno o trenutku, a određuju je mikročipovi. Ispušne plinove putem posebnog sustava kontrolira se u Ministarstvu zaštite okoliša.

Njihovi službenici u svakom trenutku mogu ući u program rada i vidjeti je li prekršen kakav ekološki standard.

– Početna temperatura iznosi oko 750 stupnjeva. Prvo izgori drveni lijes, a onda i tijelo preminule osobe. Temperatura raste do najviših tisuću stupnjeva, a ukupni prosjek je oko 950 stupnjeva – kaže Martinec.

Kamene kugle. Posljednji ostaje ljudski skelet. Jednom kad kreamcija završi, svi ostaci, i pepeo i kosti padaju u komoru ispod peći i tamo se pomoću ventilacijskog sustava hlade punih 30 minuta.

U tom trenutku njihova je temperatura oko 750 stupnjeva.

Kad se posmrtni ostaci ohlade, oni se premještaju u stroj za usitnjavanje koji pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki sve usitni u pepeo.

– Kad sve dobro usitnimo, ono što ostane uglavnom napuni našu standardnu urnu, volumena od 3,5 litara. Nikad više, rijetko manje – kaže mi Franjo i dodaje da nije točna priča kako često sav pepeo koji ostane od umrlog ne stane u urnu pa se baca.

– Ovo je količina koja je standard od samog početka poslovanja, nikad se nije mijenjala. To su iskustva inozemnih krematorija.

Krematori su posebno zahvalni na spretnim arhitektonskim rješenjima u čitavom kompleksu. Projektirali su ga Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić i Davor Mance.

I toliko su pogodili da se danas njihova zgrada smatra za jedan od najljepših krematorija u Europi. Također su za projekt dobili brojne nagrade.

Građen je od kiselo otporne opeke i čak sedam vrsta kamena. Diskretan, otmjen, human, prve su stvari koje mi padaju na pamet dok ga obilazimo.

- Mislim da smo mi jedini Krematorij u Europi čija prostorija za kremaciju nije u podrumu pod umjetnim svjetlima. Arhitekti koji su osmislili ovu zgradu, ostavili su nam čitavu jednu staklenu stijenu koja se može otvoriti. Zato ovdje uvijek ima zraka i svjetla – kaže Franjo.

– Humano je – dodaje Gordana.

Kad se urna napuni, odmah se hermetički zatvara, a na poklopcu je kontrolni broj, kako se urne ne bi pomiješale.

– Uvijek znamo tko je u kojoj urni – kaže Pavlić.

Osnovnu urnu može se obložiti ukrasnom urnom koja može biti i drvena, a ako se odvozi u drugi grad na ukop, onda se dodatno pakira u ukrasnu kutiju.

Sama cijena kremiranja nije tržišna, iznosi 420 kuna s PDV-om i zapravo ne pokriva troškove plina i osoblja. Čitav postupak, koji uključuje ceremoniju, ukop i kremiranje, može stajati između tisuću i dvije tisuće kuna, ovisno o slučaju, a prosjek je oko 200 eura, što je bitno jeftinije od tradicionalnog ukopa. Inače, Katolička crkva priznala je kremiranje 1963. godine kao ravnopravno zakopavanju lijesa. U troškovnicima ponovno na vidjelo dolazi preciznost osoblja u Krematoriju.

Troškovi su toliko detaljni i specifični da doznajemo kako upotreba razglasa stoji 99 kuna bez PDV-a, isto koliko i dan čuvanja pokojnika u rashladnoj komori. Zvonjava zvona naplaćuje se 11 kuna bez PDV-a, prekrivač 19 kuna, a graviranje imena na urni (također kompjuterski navođeno) 28 kuna.

U jednom slučaju obitelj se žalila da nije čula zvono i koji dan kasnije iz nešto udaljenijeg mjesta od Zagreba vratili su se po novac. Krematorij im je žalbu uvažio i novac uredno vratio.

Zanimljivo, prijevoz pokojnika od Rijeke do Zagreba i vraćanje urne natrag nekad je i dvostruko skuplje od ispraćaja i kremiranja. Iznosi oko 3000 kuna, a ako je gužva i jedna je peć otkazala kao što je to sad slučaj, krematori ljude spaljuju u tri smjene, dakle i 24 sata dnevno ako je potrebno.

Ali i dalje naplaćuju tek 420 kuna po procesu.

– Mi ožalošćenu obitelj nikad nećemo ostaviti da čeka svoju urnu – kaže Gordana Pakšec Koletić, koja je sa svojim timom pohvaljena od Komisije koja im je dodijelila ISO standard za kvalitetu.

– Prvi smo i jedini Krematorij u zemlji, prije nas nije bilo nikog, i sve smo procese, procedure i etape osmišljavali sami. Danas su to postale službene procedure i na to smo posebno ponosni – kaže.

Od 4700 događaja koje su lani organizirali, dobili su samo tri reklamacije, od kojih je jedna bila opravdana.

Nisam pitao, ali nekako mi se čini da je riječ o zvonu koje je zvonilo pretiho.

Sanduci iz bolnica. Dok se vraćamo prema dvoranama za ispraćaj, prolazimo pored lijesova koji su u hodniku složeni jedni na druge.

– Nikad lijesove s pokojnicima ne stavljamo na druge lijesove, to je strogo zabranjeno – kaže Gordana Pakšec Koletić.

A što je ovo, pitam.

– Anatomski otpad – odgovara ona. Bolnice, naime, sve amputirane udove, ostatke nakon operacija, tkiva i ostalo, pakira u vreće pa u lijesove i onda se spaljuju na Krematoriju.

- Ovo nije infektivni otpad, a svakog mjeseca dobijemo oko 50 takvih sanduka – kaže Gordana Pakšec Koletić.

Krematorij

U malenoj prostoriji odmah iza dvorane za ispraćaj upoznajemo Jadranku, operaterku glazbe. Pojednostavljeno, ona je DJ za ispraćaje, iako upravlja i svjetlima i mehanizmom za spuštanje lijesa.

- Imamo 60 različih skladbi, crkvenih i komornih koje nudimo na izbor. Ali ožalošćeni mogu donijeti svoju glazbu i sve češće to čine. CD mora biti orginalan i ja ga prije preslušam kako bih bila sigurna da neće zaštekati – kaže Jadranka.

Zanimljivo, osoblje Krematorija može se sjetiti samo dva primjera kad su predloženu skladbu morali odbiti. U jednom slučaju je obitelj preminulog naručila turbofolk pjesmu, a u drugom su odbili pustiti “Politiku” Hladnog piva, zbog stiha u refrenu koji kaže: “kad se stisnem uz tvoje toplo dupe…”

S druge strane jednom navijaču odobrili su želju da se na kraju ceremonije, kad se na lijes bacaju latice cvijeća, tiho pusti himna Dinama i navijačka pjesma “You will never walk alone”.

Najveći ispraćaji kojih se Franjo može sjetiti su onaj Ane Rukavine, Dine Dvornika i Đorđa Novkovića. U tim slučajevima u velikoj se dvorani dižu staklene stijene, pa i dio dvorišta postaje dio dvorane. Tu stane oko 2000 ljudi.

Dok stojimo nad dolinom s kazetama za urne, Gajem urni, Gordana i Franjo pričaju mi o vlastitim uvjerenjima.

Pitam kako gledaju na život i smrt. Mijenja li činjenica da dvadeset ljudi dnevno pretvori u pepeo karakter čovjeka?

– Kod mene se samo učvrstila nada. Učvrstila mi se vjera – kaže Gordana, a Franjo je dopuni: Ovo sigurno nije kraj, ovo je samo etapa u našem postojanju.

On vjeruje da je tijelo smrtno, a da duša odlazi Stvoritelju.

– Nakon 39 godina rada na groblju još sam sigurniji u to – kaže.

– Naučila sam da smo kao ljudi zapravo površni. Previše cijenimo materijalno. Zaboravili smo jedni na druge, zaboravili smo činiti dobro. Pa čak i ovdje svjedoci smo svađa prilikom ceremonija. Neki plaču, drugi računaju, a na kraju ništa ne nosimo sa sobom na drugi svijet – kaže Gordana.

A postoje i ispraćaji na koje ne dođe nitko.

Ljudi zaboravljeni za života, beskućnici, socijalni slučajevi, starci i starice iz domova, ne samo da im ne dođe obitelj, koju možda i nemaju, nego ni itko iz Centra za socijalnu skrb ili predstavnik doma za starije i nemoćne.

Tada Franjo i Gordana brže bolje okupe djelatnike i stanu uz lijes. Ispraćaj se izvrši kao da je došlo tisuću ljudi.

- Vidiš, stari moj, nitko ti nije došao, običava u takvim prilikama reći Franjo, ali ne brini se, mi smo ovdje za tebe. Nama si važan.

Izdvajamo