Dvanaestogodišnji Dorijan iz kombija parkiranog usred polja uzima pet praznih kartonskih kutija, slaže ih jednu na drugu u toranj veći od njega samog, pa ih nosi dvadesetak metara do svojih starijih sestara Natalije (19) i Marije (17) koje će ih napuniti plodovima. On je najmlađi od osmero berača koji su već u 8 ujutro stigli u zeleno polje nedaleko od Velikih Zdenaca. Tikve su dozrele i treba ih obrati, pa dok muškarci škarama otkidaju plodove sa stabljika i ostavljaju ih na zemlji, žene ih skupljaju, brišu jutenim krpama i slažu u kutije koje će potom natovariti na traktorsku prikolicu.
Usprkos podnevnoj vrućini ne ide se kući sve do 13 sati ili dok se ne obere svih 2500 kvadrata ili četvrtina hektara.
Na čelu gredice je sa škarama Dorijanov, Marijin i Natalijin otac Dejan Šulog, kojem su, otkrit će nam poslije, ruke već postale otporne na sitne iglice kojim su obrasle stabljike tikve, ali i mesnati listovi koji veličinom i oblikom nalikuju smokvinima. Koža je otvrdnula pa se tek rijeko koja zabode. Na mjestima gdje je odrezan plod biljka ispušta kapljicu poput suze koja ostavlja trag u obliku točkice na suhoj, ispucaloj zemlji. No, tikva – i to ne obična nego posebna sorta butternut - velikodušna je biljka koja će već do kraja rujna, ako bude kiše, još jednom roditi pa će uslijediti još jedan izdašna, ali veoma naporna berba. Berači su po cijele dane sagnuti pa navečer bole leđa i stare i mlade.
“Sretan sam kada vidim da je moj trud dao ploda. Čovjek ne može nešto raditi dobro ako to ne voli. Tako je i u poljoprivredi. Svi u obitelji puno radimo, na to smo već navikli, ali od poljoprivrede možemo pristojno živjeti”, govori Dejan Šulog, glava obitelji i voditelj Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koji je oko 13 sati došao kući predahnuti, a njegova supruga Gordana berače je dočekala s ručkom.
Krumpirište. Oko 15 sati vrućina još nije ni za dlaku popustila, no vrijedna se družina u istom sastavu zaputila prema drugom polju obitelji Šulog na kojem raste krumpir, koji također treba obrati kako bi već idućeg dana bio isporučen jednom trgovačkom lancu. Radit će sve dok ne padne mrak kad će, nakon 12 sati u polju, krenuti na zasluženi počinak jer u 7 ujutro već treba ustati. I tako cijelo ljeto, pa i onih dana kad je temperatura dosezala i 40 stupnjeva u hladu – u obitelji Šulog radni dan traje barem 12 sati.
“Ma kakvo more”, odmahuje rukom Gordana Šulog.
“Nije to za nas”, kaže.
“Nije da si ne bi mogli priuštiti tjedan dana”, dodaje Dejan.
“Bili smo prije pet godina, pa smo se vratili nakon tri dana jer smo shvatili da smo se dosta odmarali i da nam nedostaje posao”, govori Gordana, koja se zajedno s mužem i djecom odmorila na Veliku Gospu. Inače si nastoje od posla osloboditi nedjelju.
“No prije nekoliko godina bilo je toliko posla da smo ‘šibali’ na sve svece”, ističe Dejan, a njegova supruga dodaje kako su taj grijeh prvom prilikom ispovjedili.
Ležanje na plaži supružnicima iz Velikih Zdenaca i njihovoj djeci podjednako je strano kao i prosvjedovati s traktorima na cestama. Tisuće su seljaka izašle na ulice tražeći od države isplatu većih poticaja i višu otkupnu cijenu pšenice. Za sve ratarske kulture država je ove godine seljacima isplatila 1400 kuna po hektaru. Dejan Šulog obrađuje 34 hektara zemlje, od toga 28 svojih i 6 u zakupu. Radi cijela obitelj, a u sezoni zaposle dva radnika. I njemu, kaže, poticaji dobro dođu, ali nije o njima ovisan.
“Novac od poticaja koristim za investicije poput kupnje i održavanja mehanizacije, a ne za preživljavanje. Nikako nije dobro da poljoprivredniku proizvodnja ovisi samo o poticaju, odnosno o državi”, tvrdi Šulog (41) koji od 1993., kad se vratio iz Domovinskoga rata, živi isključivo od poljoprivrede. Ubrzo se i oženio, a novcem koji su on i supruga prikupili na svadbi, kupili su rabljeni Zastavin kamion kojim su godinama svoje proizvode razvažali po tržnicama širom Hrvatske i prodavali jer su od maloprodaje uspijevali bolje zaraditi nego da su povrće prodavali na veliko. Sijali su oni, a i danas siju, i pšenicu i kukuruz, ali i krumpir, luk, paprike, rajčice, kupus…
Zakon tržišta. “Poanta je uzgajati kulture koje po jedinici površine donose što veću zaradu. Seljak mora svoje kulture stalno prilagođavati tržištu. Tako je valjda i u drugim poslovima. U poljoprivredi to znači da nipošto ne smiješ uzgajati samo jednu ili dvije kulture nego barem pet-šest. Svake godine je drukčije. Obično na dvije kulture izgubim, s dvije sam na nuli, a na dvjema zaradim. Na butternutu se najbolje zarađuje. Uzgajam ga već osam godina i 99 posto izvozim u Nizozemsku, Belgiju i Veliku Britaniju. Veletrgovac uvijek ima istu otkupnu cijenu. Nema iznenađenja. Planove mogu pomutiti jedino elementarne nepogode poput tuče ili suše. Potražnja je u Europi velika i sve što se kod nas proizvede može se prodati pa mi se stalno javljaju novi kooperanti koji bi se htjeli početi baviti uzgojem butternuta. Svima savjetujem da prve godine posade jedan hektar pa neka vide koliko će se naraditi, a koliko zaraditi, pa će iduće godine biti pametniji. Mnogi su probali pa nakon prve sezone odustali, no ima i onih koji su proizvodnju povećali na četiri pa i pet hektara poput mene i od toga zarađuju za pristojan život. Topla je voda odavno otkrivena. Samo treba raditi”, govori nam Šulog, koji se s butternutom prvi put susreo 2004., kad je s bratom Ivanom otišao na sajam ratarstva u Berlin. Ivan Šulog, Dejanov tri i pol godine stariji brat, već se tada bavio uzgojem i prodajom egzotičnog voća i povrća koje sadi na svojem imanju u Bistri nedaleko od Zagreba gdje i živi. Mlađi brat ostao je na roditeljskom imanju u Velikim Zdencima. Shvatili su da za tom, u našim krajevima neobičnom tikvom američkog porijekla u Europi vlada golema potražnja, a da su u Hrvatskoj klimatološki uvjeti kao stvoreni za njezin uzgoj.
“U početku smo za isti urod po površini radili 30 posto više nego sada jer nismo imali dovoljno znanja i s vremenom smo učili na vlastitim početničkim greškama. Nitko nam nije mogao dati savjet”, ističe Dejan Šulog, kojem zbog poljoprivrednog posla nije bio problem ni ponovno sjesti u školske klupe. U mladosti je završio srednju školu za automehaničara, no da bi mogao na svom gospodarstvu voziti kamion, morao je upisati večernju školu i steći diplomu profesionalnog vozača. Potom je završio i dopisnu srednju školu za poljoprivrednog tehničara u Garešnici, i naposljetku i školu za fitofarmaceuta koja mu je bila potrebna da bi mogao rukovati pesticida i otrovima. Bilo mu je, kaže, jeftinije završiti školu nego zaposliti nekoga tko je ima.
Danas tikve sadi na četiri hektara, a na ostalim površinama ima pšenicu, kukuruz, krumpir, razno povrće… Objašnjava nam kako je u poljoprivredi izuzetno važno poštovati plodored, što znači da na istoj zemlji ne može dvije godine za redom rasti ista kultura. Tako će na poljima gdje ove godine raste tikva, tu kulturu opet saditi tek za četiri godine. Da bi bila plodna, zemlja se mora odmoriti.
Potraga za radnicima. Volio bi Dejan zasaditi profitabilne tikve i na većim površinama, ali oko njih, tvrdi, ima toliko posla, da članovi njegovi obitelji jedva i ovo stignu, a veoma je teško naći dobrog radnika. Iako su mnogi ljudi u njegovu kraju nezaposleni, od poljoprivrede bježe kao vrag od tamjana. A da bi strani veletrgovac nekog proizvođača shvaćao ozbiljno, taj mu mora biti u stanju ponuditi dovoljne količine. Upravo su nedovoljne količine često problem zašto hrvatski proizvodi ne uspijevaju naći put prema Europi.
I tom su problemu u Velikim Zdencima znali doskočiti. Osnovali su Poljoprivrednu zadrugu branitelja Zlatna gruda. Ukupno je sedam zadrugara, a Dejan je upravitelj. Zajedno s kooperantima zadrugari uzgajaju tikve na površini od 30 hektara.
“Tko sadi tikve, mora mnogo raditi rukama. Mehanizacije ne pomaže. Kod pšenice je suprotno – u jednom danu mogu preorati četiri hektara zemlje za sjetvu pšenice, a još jedan dan mi treba da istu površinu pripremim za sijanje. Treći dan ću posijati. U listopadu. Onda sve do proljeća ne trebam raditi ništa. Jedan dan ću u proljeće potrošiti za prskanje nasada protiv bolesti i korova, i onda opet ništa do srpnja, kad ću u jedan dan na kombajnu provesti u žetvi. Ukupno za uzgojiti pšenicu na četiri hektara treba u cijeloj godini potrošiti pet dana. Ako po hektaru dobijem četiri i pol tone pšenice i prodam je za jednu kunu po kilogramu, dobit ću 4500 kuna, a kad oduzmem sve troškove, ostat će mi oko 500 kuna po hektaru. Kad pribrojim državnu subvenciju, ispada da po hektaru pšenice imam čiste zarade 2000 kuna. Za četiri hektara je to 8000 kuna. Za pet dana posla. Nije ni tako loše”, zaključuje Dejan Šulog dodajući da od pšenice može živjeti samo onaj tko ima površine veće od 200 hektara.
Zato se, tvrdi, sadeći butternut po hektaru zarađuje 20.000 kuna, čak deset puta više nego od pšenice. No i posla je deset puta više!
Tikve se, objašnjava, sade početkom svibnja, a beru sada sredinom kolovoza i opet krajem rujna. Dio odmah ide u prodaju, a dio se skladišti, pa tako kamioni prepuni ružičasto-narančastih plodova iz Velikih Zdenaca prema Nizozemskoj i Belgiji redovito polaze od kolovoza do ožujka. Već u travnju uzgajivači tikvi pripremaju sadnice koje će u svibnju presaditi u polje da bi već u lipnju u svoje nasade pohrlili s motikama jer oko biljaka treba zemlju okopati jer ne postoji herbicid koji bi dobro uništio korov, a ne i biljku. Ispada da je proizvodnja butternuta u Zdencima gotovo ekološka, a to se na Zapadu i te kako cijeni.
Skladištenje. Dejan svakodnevno obilazi polja kako se ne bi pojavila neka nepredviđena bolest ili nametnik, ili da iz okolnih šuma ne dođe divljač i ne pojede plodove. Da bi se obrao hektar tikvi, osam ljudi ima pune ruke posla četiri dana. Kad ih s polja dovezu kući, slijedi sortiranje, vaganje i pakiranje u pet kategorija, ovisno o težini tikve koja mora imati najmanje 350 grama, a najviše 1600 grama. Tikve veće od 1600 grama izvoze se u Veliku Britaniju, gdje se prerađuju u kašice za djecu. Ako plod ima i najmanje oštećenje, ne ide u prodaju. Pojest će ga svinje.
Sortirane i pakirane u kutijama od 10 kilograma butternut tikve se odvoze u skladište zadruge gdje je centar za prijem i otkup. Zimi se skladište grije jer temperatura ne smije pasti ispod 14 stupnjeva. Udruženi seljaci iz Velikih Zdenaca prije tri godine zajedno su podigli kredit od 55.000 eura na pet godina i izgradili skladište. Još ga otplaćuju što im ne pada teško jer se investicija višestruko isplatila.
Traktor i motika. “U poljoprivredi cijene određuje i pravila igre diktira onaj tko ima skladište. To vrijedi i za tikve i za pšenicu. Da su se kojim slučajem proizvođači pšenice i drugih žitarica, koji sada prosvjeduju, udružili i sagradili svoje silose, sigurno bi prodavali svoje žito po bitno višoj cijeni. Ovako im cijene određuju otkupljivači jer seljaci nemaju svoj urod gdje držati”, ističe Šulog, koji veoma važnim smatra dio zarade stalno ulagati u mehanizaciju. Pritom je veoma racionalan. Tako je 2005. godine kupio traktor, talijanske marke Landini, i to na dražbi od banke koja ga je uzela bivšem vlasniku koji nije mogao otplaćivati kredit. Bio je star šest mjeseci, gotovo nov, a cijena mu je bila čak 10.000 eura niža nego istom takvom novom novcatom koji košta 43.000 eura. Svaki dobar traktor, kaže Šulog, skuplji je od dobrog automobila. No, uza svu mehanizaciju za uzgoj tikve je najvažnije imati dobar set škara i motika…
Otkako se prije osam godina prebacio na tikve, Šulog zarađuje otprilike dvostruko više nego prije. Kaže da njegova obitelj ne živi luksuzno, ali ni siromašno. Tri su godine štedjeli da bi lani mogli napraviti fasadu na obiteljskoj kući, prostranoj katnici koju je još 1979. sagradio Šulogov danas pokojni otac. Starija kći studira, mlađa ide u srednju školu, a sin u osnovnu.
“Na selu se ne može živjeti samo od pšenice i kukuruza, odnosno intenzivno raditi dva mjeseca u godini, a dobro živjeti 12 mjeseci. Zarada je proporcionalna radnim satima. Nije isto provesti cijeli dan u traktoru s udobnim sjedalom i klimatiziranom kabinom ili po vrućini s motikom u polju pognutih leđa”, zaključuje Dejan Šulog.
On je, za razliku od mahom euroskeptičnih seljaka prosvjednika, jedva dočekao ulazak Hrvatske u EU. Sada je lakše, kaže, hrvatski poljoprivredni proizvod prodati u zemljama članicama. Kao primjer navodi krumpir koji se dosad nije smio izvoziti u EU. Sada kad je zabrana pala, očekuju interes s velikog europskog tržišta jer je krumpir iz Velikih Zdenaca prije dvije godine bio na analizi u Belgiji gdje je potvrđena njegova vrhunska kvaliteta, daleko viša od kvalitete krumpira koji se u Hrvatsku uvozi.
Poslastica. Iza kuće Šulog ima plastenik u kojem sadi rajčicu, a do njega je i voćnjak s trešnjama i jabukama. Uzgajaju i lubenice i luk koje prodaju na štandu ispred kuće. Obitelj Šulog ne mora se brinuti da će im netko od sumještana potajno obrati urod s polja. Većina naših ljudi ne bi kušala butternut ni za živu glavu! Gordana Šulog ga često priprema. Od egzotične se tikve može skuhati hranjiva gusta juha, ukusne su pečene s krumpirima i mesom, ali i u štrudlama i gibanicama.
Na susjednom su polju, na površini od jednog hektara, obične tzv. narančaste tikve kojima je funkcija ukrasna, a za njima najveća potražnja vlada potkraj listopada, uoči Noći vještica, pa je Šulog i sadnju tempirao tako da ih oberu sredinom listopada. Polovicu će izvesti u Italiju, a ostalo prodati hrvatskim trgovačkim lancima. Cijena im je nešto niža od butternuta, ali je i posla oko njih nešto manje.
Do kraja listopada berači će imati pune ruke posla. Preplanulu put ne duguju plaži, nego polju. Zato je pravi gušt doći kući i umiti se hladnom vodom u dvorištu, osvježiti se, dobro poručati i zasladiti se domaćim kremšnitama, pa sjesti na traktor i uzdignute glave natrag u polje, pustiti glazbu da svira na radiju i uz vesele ritmove dočekati sumrak u znoju lica svoga. Tko tikve sadi, ne boji se gladi. Neće zaraditi milijune, ali neće ni tražiti milostinju od države.