Stipe Soldić, vlasnik tvrtke Soldić, možda je i primjer sudbine kooperanata hrvatskih brodogradilišta, ali i odličan pokazatelj kako kompanija čiji vlasnik razumije biznis i potrebe tržišta može raditi paralelno na dva, pa i više, potpuno različita kolosijeka. Nekad se brodogradnja - koja je oduvijek bila Soldićev primarni izbor, posao u kojem smatra da može pružiti najviše - uvelike oslanjala na moćnu kooperaciju, koja je bila toliko narasla da je kooperantov radnik izvodio najsloženije poslove i ostajao prekovremeno, a radnik brodogradilišta radio normalno radno vrijeme. A onda je nastupila kriza i stvorila se percepcija u javnosti da su za sve nepravilnosti i probleme brodogradilišta krivi kooperanti, što je samo u malom dijelu istinito jer je logično da kooperant ne bi mogao ništa napraviti da nije imao podršku ili nalog nekoga iz brodogradilišta.
Nepredviđena situacija
Uglavnom, kooperacija je za poslovanje brodogradilišta u svakoj situaciji dobra. Kako posao u brodogradilištu oscilira u opsegu posla, te se tako traži i radna snaga za dovršetak tih poslova, najlakše je rješenje angažirati kooperante, odnosno tvrtke koje su specijalizirane za te poslove. Vlasnicima je bolje imati kooperante nego strepiti kada naraste posao tko će ga obaviti. “Zbog nekoliko takozvanih kooperanata koje je netko možda podržavao i protežirao nije u redu da se sve nas strpa u isti koš. Svaki normalni kooperant jedva je čekao da se privatiziraju brodogradilišta, a dogodila se nepredviđena situacija, tako da smo u većini ostali bez posla. Nije se dogodio napredak. Mislili smo da će s privatizacijom biti više posla za nas, ali smo ostali i bez radnika i bez posla.Tvrtke koje su imale kvalitetu i kvalitetne radnike ostale su i bez posla i bez radnika”, objašnjava Stipe Soldić, čija je tvrtka nekad imala oko 300 radnika u kooperaciji u hrvatskim brodogradilištima.
Nekad je takvih tvrtki bilo puno, a sada ih je malo. Razlog za devastaciju kooperanata jest i to što je dijelom smanjen opseg poslova u brodogradilištima.
“Moja je tvrtka imala više od 30 različitih zanimanja odnosno struka, a radili smo najsloženije sekcije za brodove. Sada je kooperacija svedena na zanemariv broj. A moje je mišljenje da ju je trebalo sačuvati. To će se pokazati u budućnosti”, kaže Stipe Soldić.
Kooperant kooperanata
Soldić je nastavio rad s brodogradilištima, ali ne kao kooperant, nego tako da ih opskrbljuje pneumatskim brusilicama. Radi se o prvim hrvatskim pneumatskim brusilicama, kako voli u razgovoru isticati Soldić.
Tvrtka Soldić proizvodi deset različitih modela tih brusilica s četiri tipa motora. Kompletna proizvodnja s proizvodnjom rezervnih dijelova odvija se u njegovu proizvodnom pogonu na periferiji mjesta Mravince koje pripada Gradu Solinu.
“Osim u tome što je hrvatska proizvodnja, prednost brusilice koju moja tvrtka proizvodi jest u tome što je jeftinija. Njezina je kvaliteta neupitna. Ja sam možda subjektivan, ali trebate pitati radnike u brodogradilištima i kooperante. Mi radimo i s brodogradilištima, ali, što je značajnije, radimo s gotovo svim preostalim kooperantima hrvatskih brodogradilišta. Potvrda da je brusilica koja je proizvedena u pogonu moje tvrtke kvalitetna jest i to što njome rade radnici riječke tvrtke Monting Power System, koja je jedna od najkvalitetnijih kooperantskih tvrtki na ovim prostorima. Radim s oba Uljanikova brodogradilišta, a najbolju suradnju imamo s Brodotrogirom. U trogirskom brodogradilištu prepoznali su našu pneumatsku brusilicu kao kvalitetnu.”
Samo po narudžbi
Tvrtka Soldić proizvodi desetak tipova vretenastih brusilica. To su profesionalni alati. Njima poslove obavljaju radnici u hrvatskim brodogradilištima, ali i u ostalim industrijskim pogonima. “Osim pneumatskih brusilica, proizvodimo 50 vrsta različitih tipova zamjenskih dijelova za različite alate. Tvrtka smo koja je likvidna unatoč problemima s brodogradilištima jer proizvodimo po narudžbi. Prije krize imali smo odličan promet i prihod, a to je sada palo. Međutim, zahvaljujući pojačanim narudžbama Brodotrogira, naš promet se diže. Nadamo se da će Uljanik grupa riješiti svoje probleme, jer smo mi s njima i u Trećem maju i u Uljaniku odlično radili dugi niz godina. Naše brusilice imaju primjenu i mjesto im je u pogonima teške industrije, gdje se radi zavarivanje i gdje poslove izvodi veći broj radnika koji se koriste pneumatskim alatima. Počeli smo pregovore i s ‘Đurom Đakovićem’, ali se još nismo pomaknuli s početnih pozicija. Radili smo s cementarama i s drugim industrijskim pogonima”, kaže Stipe Soldić.
Soldić za sebe voli reći da je odličan u proizvodnji, ali da mu marketing i promocija nisu jaka strana.
“Inovacija i poboljšanje postojećih rješenja ispunjavaju me i vesele, a svjestan sam da je za uspješno poslovanje važan i marketing. Brusilicu sam napravio tako da sam vidio u čemu je nedostatak najvećih i najpoznatijih svjetskih proizvođača. Vlastitim rješenjima htio sam napraviti alat koji nema ograničenja a da je pri tome funkcionalan i cjenovno prihvatljiv. Pneumatska brusilica koju sam proizveo plod je mog dugogodišnjeg rada. Najprije u Brodosplitu, gdje sam radio, a potom u svojoj radionici i naposljetku u svom pogonu. Nemam ljevaonicu, a kućišta za brusilice također proizvodim u svom pogonu. Od dijelova te brusilice kupujem samo jednu steznu čahuru, koju nabavljamo iz Njemačke ili iz Indije, a sve ostalo proizvodimo sami u svom pogonu od materijala koji nabavljamo na tržištu. I tu steznu čahuru mogli bismo sami proizvesti, ali bismo morali kupiti vrlo skup stroj. Naša brusilica ima i pismene potvrde iz brodogradilišta i traže je radnici”, objašnjava Soldić.
Kaže da se proizvodnja u njegovu pogonu odvija na najobičnijim strojevima i da mu se kolege čude što sve može na njima proizvesti. U pogonu ima brusilice, tri glodalice, pet tokarskih strojeva, specijalne bušilice... To su najobičniji alatni strojevi uglavnom iz Prvomajske, na kojima zahvaljujući spretnosti i znanju radnika proizvode i najzahtjevnije proizvode.
Soldića je kriza primorala da iz nekadašnje radionice preseli proizvodnju u novi pogon koji je izgradio u blizini. Pogon ima oko 500 četvornih metara. “Većina kooperanata kupuje naše dijelove i alat, a servis je također kod nas. Mi lako servisiramo alate jer sami proizvodimo dijelove. Tko se god bavi ozbiljnim poslom što se tiče alata, radi s nama”, tvrdi Soldić.
Turizam u pogonu
Prije pet-šest godina bilo je vrlo izgledno da Soldić preuzme većinu poslova u jednom brodogradilištu u Italiji.
“Međutim, sve se iskompliciralo, tako da smo ostali bez novca koji smo uložili za pripremu preuzimanja. Posao nismo uspjeli realizirati. Trebali smo tamo raditi s najmanje 60 radnika, a onda se brodogradilište, doslovce preko noći, zatvorilo. Otvorio sam tamo tvrtku i uložio određen novac, a završilo je tako kako je završilo”, kaže Soldić. Kao i u mnogim drugim slučajevima u Hrvatskoj, spas od propasti investicije pronađen je u turizmu, kao trenutačno najpropulzivnijem sektoru u državi. Zgradu gdje je bio smješten stari pogon tvrtke, koja se nalazi na odličnoj lokaciji, Soldić je prenamijenio u turistički objekt koji u idealnim uvjetima i u dobroj sezoni može primiti 24 gosta u 12 smještajnih jedinica. Ondje ima restoran, bazen, teniske terene, teretanu, zatvoreni prostor za balote, odbojkaško i nogometno igralište, ukratko, ima sve što gostu može zatrebati i za vrijeme duljeg odmora. U taj je turistički objekt uloženo nekoliko milijuna kuna.
“Turistička sezona bila je odlična, a najave za 2018. još su bolje. Već u prosincu 2017. imali smo popunjena tri mjeseca za ovu godinu. Surađujemo s agencijom Nova sol. Osim doručka, ne radimo ugostiteljstvo, mada restoran možemo davati u najam za neke prigode. Postane li brodogradnja ponovno uspješna u narednim godinama, onda će brodovi opet postati primarni biznis naše kompanije, a turizam će za mene biti sekundarna djelatnost. Dok tako ne bude, bit će ovako kako je sada”, napominje Stipe Soldić.