Invazija na Ukrajinu dodatno je, uz pandemiju, zaustavila brojna tržišta. Jedno je od njih tržište automobila, koje se prošle godine našlo u velikoj krizi zbog zastoja u proizvodnji, prouzročenog problemima u dostavi materijala i automobilskih dijelova, što se sada intenziviralo ratnim stanjem u Ukrajini. Jedna od posljedica su i prekidi i blokade u dostavi energije, plina i nafte. Pa ipak, tržište automobila je u jeku pandemije 2021. godine imalo najveću proizvodnju i očito je da svijet i dalje želi putovati i kretati se – automobilom.
O stanju na automobilskom tržištu razgovarali su u Čajanci, u Laubi, kući za ljude i umjetnost, Tomislav Miletić, generalni direktor za Peugeot, Citroën i DS u grupaciji Emil Frey, Boris Žgomba, predsjednik Uprave Unilinea, najvećega hrvatskog turoperatora koji uključuje i rent a car-agenciju, i Davor Štern, energetski stručnjak.
Vlašić: Imaju li automobili budućnost, što će biti s dijelovima, da li kupiti ili prodati automobil?
Miletić: Prvo ću se osvrnuti na jednu stvar koja potječe iz samog pojma automobil. Tu je sadržana mobilnost. Ljudska rasa bez mobilnosti ne može, a to ide, na neki način, na ruku kolegi Žgombi, u dijelu rent a car-industrije, bilo da je riječ o turizmu ili poslovnim korisnicima, tako da ostajem optimist u pitanju mobilnosti. No ta će se mobilnost evidentno promijeniti u godinama koje dolaze. Mi smo sada, ako ćemo govoriti o automobilskoj industriji, u onome što se zove perfect storm, ne samo u kontekstu krize i rata u Ukrajini nego i krize koja je započela u pandemiji, pa bih rekao da je i pandemija bila poput tropskog ciklona, zatišje pred buru. Zatišje pred buru i u kontekstu energetske tranzicije koja je započela i koja nas tek čeka u razdoblju do 2030. Što će se u međuvremenu dogoditi, teško je prognozirati, ali treba li kupovati automobile? Iz mojeg kuta, naravno da treba.
Vlašić: Automobilska industrija puno i proizvodi, podaci govore da se i u doba pandemije raslo.
Miletić: Zato i kažem: perfect storm. Pandemija je još tu, no proizvodnja nije, nažalost, onakva kakva je bila na početku pandemije. Sasvim sigurno da smo sada u i te kako izazovnim vremenima jer sve ovo o čemu ćemo razgovarati silno utječe na dinamiku proizvodnje. Nažalost, ili nasreću, automobil je vrlo kompleksan tehnološki proizvod koji ima tisuće dijelova i dovoljno je da jedan nedostaje pa da automobil ne može izaći na cestu.
Vlašić: Je li taj jedan – nafta? Što će biti s naftom?
Štern: Ja bih se htio nadovezati. Nije pitanje da li kupiti automobil, nego kakav automobil. Je li to automobil koji se pokreće na benzin, dizel, na struju, hibrid…?
Vlašić: Kakav biste automobil sebi izabrali?
Štern: Ja bih – ne mogu se odreći vlastite struke – i dalje birao benzin i dizel. Mislim da je jedan od problema ovog današnjeg svijeta, pogotovo Europe, prerana tranzicija. Odnosno ideja o tranziciji koja ide stihijski i koja je neodrživa. Do 2030. mi se ne možemo riješiti CO2, odnosno do 2050. godine ne možemo se svesti na nula emisije CO2. To je čista glupost. Sad ću izvesti malu figuru, ali da nam svima bude jasno. Mi svi udišemo kisik, a izdišemo CO2 i ima nas 8,5 milijardi na svijetu. Nitko nije izračunao koja količina CO2 nastaje našim izdisajima i odlazi u atmosferu. Prema tome, govoriti o nula emisiji CO2 nema smisla, a da ne spominjem sve životinje koje uzgajamo da bi se ljudski rod održao. Ušli smo u zelenu tranziciju, dobro je da je plin najedanput od crnog pozelenio da bi postao prihvatljiva energija, ali i dalje mislim da Europa inzistira na nečemu što je neodrživo. Mi, jednostavno, ne možemo slijediti korak čistijega čovjekova okruženja koliko god bismo to htjeli jer smo ovisni o mnogo faktora. Mislim da je hibrid za sada možda najbolji spoj da se malo smanji potrošnja energije iz automobila, ali on ima isto tako svoje negativne konotacije. Da pokušam zaključiti: i dalje vjerujem u budućnost ugljikovodika za pogon, pogotovo teških vozila, brodova, a dalje ćemo vidjeti kako će se tehnologija razvijati. Vodik je jedini pravi izlaz, ali vodik nije energija, on je skladište za električnu energiju i dok se vodik ne stavi u funkciju pogona prometala i mobilnosti, mislim da ćemo lutati između tri elementa.
Vlašić: Vi kupujete automobile flotno. Vaš je šoping ogroman. Kako vam ide s kupnjom? Prije nego što smo počeli razgovarati, spomenuli ste da kupujete sto, dvjesto, šesto automobila.
Žgomba: I tisuću. Da se, prije svega, vratim na ono što je gospodin Miletić rekao o mobilnosti. Osnovna je postavka turizma da gost, stranka ide iz točke A u točku B. Ako ostane u točki A, onda to nije turizam, onda je ostao kod kuće. Dakle, turist će, da bi došao do neke točke, trebati prijevoz, a ako je to automobil, onda će ga unajmiti. Ako govorimo o automobilu i rent a car-industriji, naravno da se porastom avionskih linija, a govorimo o Hrvatskoj, rent a car naslanja na tu turističku industriju, kao i industriju prijevoza. Nisam stručnjak da bih govorio kojom ću se tehnologijom koristiti, hibridnim vozilima ili vozilima na klasična fosilna goriva. Ali slažem se s gospodinom Šternom da je pomalo isforsirana ta priča u smislu dinamike prelaska na električna vozila. Između ostalog, i naš rent a car ima električna vozila, ali vidimo da to još nije zaživjelo. Da biste došli iz Pule u Zagreb, morate jedanput napuniti automobil strujom. To nije komforna vožnja. Što se tiče situacije na tržištu automobila, rent a car će imati veoma lošu godinu. Imat će ogromnu potražnju.
Vlašić: Na svom webu kažete da nudite turistima automobile stare do šest mjeseci, kako bih ja, kao korisnik, turist sjeo u automobil i bio siguran. Čovjek razmišlja: ovo je nov automobil i potpuno je siguran.
Žgomba: Mi moramo dati servis u kojem čovjek ne razmišlja ima li automobil gumu ili nema, hoće li stići od točke A do točke B. To su novi automobili, mi ih kupujemo i dajemo gostima. No, bez obzira na rat u Ukrajini, evidentno je da će turistička sezona biti slabija. Sve zavisi od ekstenzije, od toga kako će izgledati rat u Ukrajini. Potražnja za automobilima bit će velika, ponuda će biti jako mala. Mi znamo da je samo zbog pandemije sve bilo poremećeno, a sada je još izbio i rat u Ukrajini. Nisam stručnjak za čelik, žice u automobilima…
Miletić: Plemeniti metali…
Žgomba: Da, plemeniti metali…
Vlašić: Koje dostavljaju i Ukrajina i Rusija…
Žgomba: Točno. I mi sada dolazimo do toga da je sve ono što se već poremetilo sada još više poremećeno. Pitanje je – što je izlaz? Ja ga ne znam. Svi ćemo morati raditi s onim što imamo.
Vlašić: Mene kao vašeg korisnika neće interesirati objašnjenje. Mene interesira imate li vi automobil ili nemate?
Žgomba: Da, i ja ću teška srca, što se kaže, morati reći da nemam taj auto. Problem će biti u tome što će gosti ostati bez nečega na što su se navikli, sletjeti na aerodrom, dobiti auto i voziti se po destinaciji, Hrvatskoj ili bilo gdje. Taj će dio nestati, imat ćemo ogromnu potražnju i, usudio bih se reći, nered u sustavu. Trebat će nam godinadvije da se to sredi, zavisno od toga kako će automobilska industrija reagirati.
Vlašić: Hoće li se automobilska industrija oporaviti za godinu dana?
Miletić: To je teško prognozirati. Ali kada još jednom takve stvari pokušamo rezimirati, problematika je slojevita. Pandemija, energetska tranzicija i rat. Puno se izazova skupilo u relativno kratkom razdoblju i na kraju svih takvih izazova u povijesti netko je iz te priče izvukao deblji, a netko kraći kraj. Paradoksalno, ako pogledamo i taj zastoj u pandemiji, kraj 2021. godine, prije početka rata u Ukrajini, pogledate li bilance vodećih svjetskih proizvođača automobila, onda je ta prethodna, 2021. godina bila nikad bolja u povijesti. Ima puno objašnjenja za to, ali ako ništa drugo, jedno je od objašnjenja sama potražnja koja je buknula nakon zastoja u pandemiji, taj nagli oporavak koji je iznenadio proizvođače, a s druge strane, činjenica da se sama proizvodnja nije uspjela tako naglo dignuti pa su i zalihe svjetskih proizvođača na kraju prošle godine bile jako niske. Sve je to pozitivno utjecalo na poslovne i financijske rezultate. S druge strane, sad smo ušli u razdoblje u kojem svjedočimo gotovo kvartalnom porastu nabavnih cijena automobila. U proizvodnom lancu to izgleda vjerojatno još gore i teže. Svi se pomalo vraćamo na satove kemije iz osnovne i srednje škole pa gledamo što je paladij, pa vidimo da 40 posto paladija dolazi iz Rusije, a bez paladija nema katalizatora. Opet se vraćamo na ono da, ako na autu nema katalizatora, nema ni proizvodnje odnosno nema ni prodaje tog automobila. Samo da potvrdimo ovo što je gospodin Štern rekao u kontekstu nekakvog rezerviranog stajališta prema električnim automobilima. Mislim da nema nijednog konvencionalnog proizvođača automobila koji bi stao na pozornicu i pljeskao dolasku električnih automobila.
Vlašić: Bez obzira na to što ih svi proizvode?
Miletić: Proizvode ih zato što su pod pritiskom, hajdemo to tako najjednostavnije reći, Bruxellesa. Ne zato što na tome zarađuju, nego zato što to moraju proizvoditi. Reći ću, na lokalnoj razini, ta četiri posto električnih auta koliki je udio u ukupnoj prodaji novih putničkih i lakih komercijalnih vozila ne bi bilo da nema poticaja Fonda za zaštitu okoliša. Kada bi ljudi samoinicijativno kupovali te automobile, taj bi udio bio još i manji. Govoreći o perspektivama 2025. – 2030. – 2050. godine, ostajem u sferi blagog optimizma i vjerujem u napredak i u nove tehnologije koje će možda pomoći da, ostanemo li na tragu tih električnih auta, prijeđemo na vodik i napravimo tu tranziciju. Ali ta je tranzicija sada, na neki način, prisilna i ona veseli samo entuzijaste koji vide tu veliku priliku da konačno voze automobil koji ne zagađuje. Taj automobil ne zagađuje lokalno, no nema proizvodnje koja negdje ne zagađuje. U ovoj cijeloj priči visok udio prodaje električnih automobila u Norveškoj, naprimjer, za posljedicu ima i te kako veliko zagađenje negdje u svijetu. To može biti u Kini, koja proizvodi grafit, ili u Africi, gdje se vade rijetki metali, tako da je to zagađenje, pomalo dvolično, samo premješteno na drugi dio planeta.
Vlašić: A na što ćemo se voziti i po kojoj cijeni? Koliko može barel otići visoko?
Štern: To ne može nitko danas reći. Barel može otići na cijenu koju hoće, na 200 ili 250 dolara. Nažalost, svijet se isto tako nalazi u histeriji koja vlada oko ozelenjivanja planeta. Prije dosta godina, 1983., pokrenute su robne burze. Od onog momenta kada su proradile više nitko nije mogao predvidjeti cijenu barela, ali ne samo barela nego ni poljoprivrednih proizvoda. Burze su postale kladionice. U početku je to bilo relativno dobro organizirano. To je plac, tržnica gdje se susreću ponuda i potražnja. Nekome nešto treba, taj to kupuje i to je to. Sad dolazimo do jednog interesantnog podatka, a graf bi to zgodno prikazao, da je od 1945. ili 1946. godine pa sve do 1973. cijena nafte bila konstantna, 20 dolara po barelu. To je bila ravna linija koja je trajala 27 godina, i to je bilo vrijeme procvata gospodarstva u cijelome svijetu. Nezaposlenost je bila najniža, a produktivnost najviša. Onda je došla 1973., zatvaranje Sueskog kanala zbog arapskoizraelskog rata, burza je postojala i počelo se trgovati budućnosti. Mladi dečki koji sjede na Wall Streetu izmislili su nove instrumente, ali ti mladi dečki nisu zainteresirani za budućnost. Njih zanima ova godina, bonusi i dobit iz ove godine, a što će biti iza njih, ne zanima ih. Tako je nestao Enron, jedna od najvećih trgovačkih kuća na svijetu, a sve radi gramzivosti tradera koji su sjedili u toj tvrtki, a koji nisu imali dovoljno kontrole i počeli su trgovati svim i svačim. Jedan ima knjigu i kaže: “Za nju hoću 10 dolara”, a drugi se pojavi i kaže: “Ja hoću 15”, bez obzira na to koliko ona ustvari vrijedi. On time licitira i to je kladionica. Gdje će se to zaustaviti? Ne vjerujem da je svijet dovoljno pametan da zaustavi to, da vrati robi njezinu iskonsku vrijednost. Jer, zna se koliko treba potrošiti da bi se nešto proizvelo.
Vlašić: Nije li vrijednost ona koju je kupac spreman platiti?
Štern: Jest, ali je pitanje dokle kupac može ići i dokle je spreman ići. Ne daj Bože da nafta bude 250 dolara, velik broj ljudi će se prestati voziti i prijeći će na električna vozila. A kada država osjeti da joj u proračunu fali novac od ljudi koji koriste električni automobili, onda će reagirati i naplatiti nove naknade. A kada dodamo i pitanje koliko naplatiti punjenje automobila preko vlastite kućne mreže, kako će se razlikovati cijena struje koja ide u automobil od cijene struje koja pogoni frižider? Zato mislim da je to ishitreno i nije dovoljno dobro promišljeno. A što se tiče cijene derivata, mislim da se moramo, koliko možemo, boriti da u EU prestane histerija oko zelene energije, oko alternativnih izvora energije.
Vlašić: Dobro, hoću li ja kupiti automobil ili ne?
Miletić: Apsolutno! Kakav drugi odgovor postoji?
Žgomba: Ja ću reći: unajmit ćete ga.
Štern: A ja imam jedan rabljeni koji prodajem.