EKSKLUZIVNO U GLOBUSU

DETALJI TAJNOG DOGOVORA Kako je šef hrvatske Partije pomogao Franji Tuđmanu da započne projekt stvaranja hrvatske države

Hrvoje Polan

Tuđman se sa šefom hrvatske Partije počeo sastajati još 1984. Obojica su procijenili da Hrvatskoj iz Beograda prijeti val srpskoga nacionalizma, koji već dobiva veliku pomoć od četničke emigracije u Kanadi, i da je vrijeme za akciju. Špiljak 1987. omogućava Tuđmanu da dobije putovnicu i ode u Kanadu među Hrvate...

Globusov novinar i ugledni publicist Darko Hudelist, autor jedne od najboljih knjiga o prvome hrvatskom predsjedniku “Tuđman: biografija”, u povodu 93. obljetnice rođenja Franje Tuđmana donosi nove nalaze iz svojih dugogodišnjih istraživanja o dosad nedovoljno rasvijetljenim poglavljima u Tuđmanovu političkom djelovanju 80-ih. Kako je tadašnji hrvatski disident, obilježen, progonjen i zatvaran kao žestoki nacionalist, u najvećoj tajnosti uspostavio suradnju s čelnikom Saveza komunista Hrvatske i počeo projekt koji je, nekoliko godina poslije, urodio stvaranjem hrvatske države.

Proteklih godina, prikupio sam dosta novih podataka o (tada još oporbenom) političkom angažmanu prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana tijekom 1980-ih, kada je pripremao teren za svoj (i HDZ-ov) dolazak na vlast 1990. Mogao bih to nazvati i novim »Novim prilozima za biografiju Franje Tuđmana« - iako, barem zasad, nemam u planu pisati nekakvu novu verziju njegova životopisa nego, možda prije, ambiciozniju analitičko-politološku studiju njegova državničkog djelovanja, kao prvog predsjednika osamostaljene, a ubrzo zatim i međunarodno priznate, Republike Hrvatske, 90-ih.

Ali kad pišeš knjigu koja se odnosi na devedesete, ne možeš nikako zaobići ni osamdesete, pa čak i kada bi to baš namjerno želio. A upravo su osamdesete jedna od najvećih enigmi u životu i javnom djelovanju Franje Tuđmana, o njima nekako najmanje znamo.

Naravno, kad to kažem, mislim, prije svega, na razdoblje do ljeta 1987., tj. do Tuđmanova odlaska na svoju prvu turneju po Kanadi. Period nakon toga cjelovito sam rekonstruirao u svojoj knjizi »Tuđman: Biografija«, kao i u velikom feljtonu u Globusu objavljenom 1999. na 2000. Ali razdoblje 1982.-1987. - tj. tih pet ili šest godina što pokrivaju interval između drugoga političkog suđenja Tuđmanu i njegova odlaska u Kanadu - znatnim su dijelom i dalje nepoznanica. Zato sam se, u svojim najnovijim istraživanjima, najviše fokusirao upravo na njih.

Jedno od glavnih istraživačkih pitanja kojim sam se rukovodio u tim svojim najnovijim istraživanjima glasilo je: je li dolazak Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj 1990. predstavljao apsolutni diskontinuitet - mislim, naravno, na diskontinuitet u (dotadašnjoj) hrvatskoj politici - ili je tu bilo i nekih, iako na površini teško vidljivih ili čak nevidljivih, diskontinuiteta? Moji prvi rezultati, koje sada prvi put objelodanjujem, upućuju na zaključak da je određenih kontinuiteta bilo - iako je velika većina građana (svih nas) ondašnje SR Hrvatske pojavu Franje Tuđmana na hrvatskoj političkoj pozornici, tada, u praskozorje i u prvim godinama hrvatskoga višestranačja, 1988.-1990., doživjela kao da je on, Tuđman, tako reći, pao s Marsa.

A kad kažem da je u njegovu, Tuđmanovu slučaju postojao određen kontinuitet između (čak i ranih) osamdesetih i prijelomne 1990., tada, ponajprije, mislim na njegove odnose i veze (koje su se, dakako, odvijale u najstrožoj diskreciji i tajnosti) s najvažnijim i najutjecajnijim čelnikom Saveza komunista Hrvatske 80-ih Mikom Špiljakom. Upravo je odnos Tuđman - Špiljak u značajnoj mjeri obilježio taj vrlo važni period Tuđmanova života i umnogome pripremio teren za njegov trijumfalni dolazak na vlast u SRH, na prijelazu iz osamdesetih u devedesete.

Odmah da jasno i izričito napomenem, kako, nedajbože, ne bih bio pogrešno shvaćen: Tuđman nije bio doslovce projekt Mike Špiljaka (naime, u doslovnom značenju te riječi), jednako kao što nije bio ni projekt Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja ili nekog trećeg. Lani sam, u kolovozu, posjetio Josipa Manolića, kod njega doma u Nazorovoj, koji mi je tom prigodom ponosno nagovijestio skori izlazak svoje nove knjige (već ju je imao prelomljenu) u kojoj bi, kako mi je rekao, trebalo biti puno govora i o Franji Tuđmanu - i to upravo u smislu i značenju da je on bio (dugoročni) projekt Tita i Kardelja.

Nasmijao sam se i odgovorio mu da u to ne vjerujem, da sam se Tuđmanom jako puno bavio, o njemu jako puno pisao, s njim neko vrijeme i osobno (10-15 puta) razgovarao, pa ako bih išta mogao onako od prve, bez razmišljanja potpisati - to je tvrdnja da je on bio, ponajprije, svoj vlastiti projekt. I to već od (uvjetno rečeno) ranijih godina svog života, ili najkasnije u ono vrijeme (1945.-1961.) kad je bio na službi u JNA u Beogradu. Htio sam, drugim riječima, poručiti Manoliću da je Franjo Tuđman bio previše jaka, previše samosvojna i previše samouvjerena osoba da bi bio u funkciji nečijega projekta.

Manolić je onda malo dublje razmislio i dao mi, u biti, za pravo. Dakle, neću sada sam sebe poreći pa reći, tj. napisati, da je tijekom 80-ih Franjo Tuđman bio ovakav ili onakav »tajni politički projekt Mike Špiljaka« - to nipošto! - međutim, mislim da mogu »napipati« nekoliko, pa čak i nešto veći broj, čvrstih uporišnih točaka koje upućuju na prilično ozbiljnu i djelotvornu (iako tajnu) vezu Tuđman-Špiljak, u razdoblju kada je Tuđman morao - i to po svaku cijenu - napraviti most od svog drugog boravka u zatvoru (ovaj put u Lepoglavi) do unaprijed projektiranoga osvajanja vlasti u SRH - naravno, kad za to kucne pravi trenutak.

Prije svega, da odgovorimo na pitanje: tko je kome prvi prišao? Tuđman Špiljaku, ili Špiljak Tuđmanu?

Naravno, u pitanju je bila opcija br. 1 (ona ujedno jedina zvuči logično). Tuđman je moljakao Špiljaka (naravno, ne samo njega) za pomoć - da ga spasi od dugogodišnje zatvorske kazne u političkom, konstruiranom procesu započetom u studenome 1980., u onome uzbibanom i prilično kompliciranom (i opasnom) vremenu samo nekoliko mjeseci nakon smrti Josipa Broza Tita. Čak mu se obratio i pismom, onim od 12. ožujka 1984. (citirao sam ga u svojoj knjizi »Tuđman: Biografija«), dok je njegova supruga Ankica Špiljaku pisala 8. srpnja 1984. Mika Špiljak je u tom razdoblju bio najprije na funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ, u Beogradu - od svibnja 1983. do svibnja 1984. - a 14. svibnja 1984. imenovan je na dužnost predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta SKH. Dakle, na dužnost šefa hrvatske Partije.

Jedna mala anegdota vezana za ta moljakajuća pisma. Franjo i Ankica Tuđman su u tim svojim epistolama nabrojili i opisali čitav niz posve izmišljenih (ili predimenzioniranih) Tuđmanovih bolesti - kako bi se on, Tuđman, što brže i što lakše izbavio od dodijeljene mu (dugogodišnje) zatvorske kazne (u KPD-u u Lepoglavi). Ali kad je 1990. Tuđman došao na vlast i postao predsjednikom RH, ta je pisma trebalo što prije skloniti na sigurno, kako ih netko zlonamjeran ne bi zloupotrijebio. Taj je superpovjerljivi posao za Tuđmana obavio njegov susjed iz Nazorove - Joža Manolić.

Kad je osvojio vlast, Tuđman je naredio Manoliću da izuzme svu medicinsku dokumentaciju (o svom slučaju iz ranih osamdesetih) u Republičkom sekretarijatu za pravosuđe i opću upravu, gdje su ta njegova (i Ankičina) pisma stajala pohranjena još iz toga vremena. Manolić je za izvršenje te operacije zadužio svog suradnika Stjepana Pečevskog, tadašnjeg dužnosnika Inspektorata javne sigurnosti u RSUP-u - koji je u to vrijeme bio angažiran i u HDZ-u. Pečevski je dotična pisma predao Manoliću, a Manolić - na ruke Tuđmanu. Vjerojatno je to sada u krugu familije.

Moji (vrlo ozbiljni i vrlo povjerljivi) izvori govore mi da je u »živi« kontakt s Mikom Špiljakom Franjo Tuđman došao još 1983. (mala je vjerojatnost da se to dogodilo 1982.), ali da se ta njihova (tajna) veza intenzivirala i produbila nešto kasnije, osobito u razdoblju 1984.-1986. Tih su se godina njih dvojica tajno sastajali u kući bratića Mike Špiljaka, profesora na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu Ive Ljubića, na Mlinovima, u sjevernom dijelu Zagreba.

Posrednik u organizaciji tih njihovih »top secret« sastajanja bio je Vlado Ormuž, vlasnik kafića »Central« u Amruševoj. On je stanovao vrlo blizu kuće Ivana Ljubića, na Mlinovima.

Po evidenciji kojom raspolažem, Tuđman i Špiljak su se u tom periodu (1984.-1986.) sastali najmanje četiri puta, i to: 30. ožujka 1985., 1. travnja 1985., 2. siječnja 1986. i 1. prosinca 1986. I sve to tamo, na Mlinovima, u kući Špiljakova bratića. Služba državne sigurnosti SRH pokrivala je sve te susrete i o njima pravodobno izvještavala vrh hrvatskoga Saveza komunista. No iz Predsjedništva CK SKH Služba nikada nije dobila povratnu informaciju - što i kako dalje raditi, tj. treba li i dalje pratiti s kim se Tuđman sastaje ili ne.

A kako i bi kad je čovjek s kojim se Franjo Tuđman, kao opozicionalac br. 1 u SR Hrvatskoj, u totalnoj diskreciji sastajao bio upravo čelnik hrvatske Partije Mika Špiljak!

Ovdje bi sada trebalo odgovoriti na pitanje: koji je bio motiv Mike Špiljaka da se sastaje s Franjom Tuđmanom i što je on u tim susretima i razgovorima, sa svoje strane, htio postići?

Razloga ima nekoliko, a možda su - ili čak vrlo vjerojatno - najvažniji oni čisto političke prirode.

Prvo, ne zaboravimo vrijeme kada se Mika Špiljak trajno vratio u Hrvatsku, tj. u Zagreb, za svoje dotadašnje funkcije predsjednika Predsjedništva SFRJ, tj. iz Beograda. Bio je to svibanj 1984.

Boraveći, 1983.-1984., u Beogradu, na najvišoj političkoj (državnoj) dužnosti u federaciji, Špiljak se vlastitim očima (i ušima) mogao uvjeriti u uspon i jačanje srpskog nacionalizma (i unitarizma) u SR Srbiji i SFRJ, kao i u jačanje unitarističkih (samim time antihrvatskih) snaga u JNA. Tim trendovima osobiti su pečat davala dvojica vrlo visokih i važnih dužnosnika: Slobodan Milošević (od 1982. član Predsjedništva CK SK Srbije) i admiral Branko Mamula (od 1982. ministar obrane SFRJ).

Milošević je upravo u to vrijeme startao sa svojim unitarističkim projektom (koji će kasnije prerasti i u pravi pokret), koji je bio direktno uperen protiv Ustava iz 1974., a koji je, kao što znamo, davao vrlo visoki stupanj autonomije, pa i određenu državnost, jugoslavenskim republikama. Osobito je bio zapažen (u negativnom smislu) njegov istup na 18. sjednici CK SK Srbije, održanoj u studenome 1984.; međutim, treba reći da je on ta svoja unitaristička i nimalo ne demokratska stajališta iznosio, vrlo jasno, i ranije (što, naravno, nije promaklo prekaljenome političkom liscu Špiljaku, koji je itekako »kužio« stvari).

Slične je stavove, ali u rukovodstvu JNA, zastupao ministar obrane SFRJ Mamula. On se osobito bio okomio na sustav Teritorijalne obrane unutar JNA, smatrajući ga ogromnom opasnošću po opstojnost jugoslavenske federacije. Mamula se zalagao za neku vrstu »jedinstvenog komandovanja« u JNA, iz kojega bi bila isključena republička rukovodstva - o čemu je nešto napisao i u svojoj (memoarskoj) knjizi (iz 2000.) »Slučaj Jugoslavija«.

Međutim, kad sam ga ja o tome nešto bio pitao (za svog boravka u Beogradu, 2006.-2011.), Mamula mi o tome nije htio reći niti riječi. Kazao mi je da je sve što je mislio reći napisao u toj svojoj knjizi, što je bio odgovor koji mene nikako nije zadovoljio. Na kraju mi je neke svoje pisane materijale Mamula, preko svog sina, poslao u Beograd; kad-tad ću o tome napisati nešto više.

Špiljak je znao što to Mamula želi i hoće, to prije što se osobno sastao s njim, kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, 11. lipnja 1983. u Beogradu. Zajedno s njima dvojicom bili su i tadašnji predsjednik SKJ u JNA general Dane Čuić kao i načelnik bezbjednosti oružanih snaga general Jere Grubišić.

Zanimljiva i odabrana ekipa: upravo će ti generali i armijski »bezbjednjaci« (Dane Čuić i Jere Grubišić), kao i još neki (Ilija Ćeranić, Marko Negovanović itd.) salijetati Ivicu Račana u onome najkritičnijem razdoblju 1988.-1990., vršeći na njega snažan pritisak da izda nalog Službi državne sigurnosti SRH da prati Franju Tuđmana i njegove najbliže suradnike, s kojima je u to vrijeme osnivao HDZ. (Račan se tim pritiscima, kako je znao i umio, suprotstavljao; tj. puštao je Tuđmana na miru.)

I što Mika Špiljak, nakon svog povratka iz Beograda, u svibnju 1984., radi? Uspostavlja s (tada još proganjanim) Franjom Tuđmanom neku vrstu političkoga part­nerstva, jer je bio svjestan - tj. polako je postajao svjestan, a s godinama sve svjesniji - da će samo on, i nitko drugi, biti u stanju odlučno se suprotstaviti svim tim unitarističkim i srpskonacionalističkim pritiscima iz Beograda - tj. Slobodanu Miloševiću i generalima JNA.

Špiljak je, štoviše, došao do zaključka - ali to se iskristaliziralo negdje prema kraju 80-ih, kada je već bio u mirovini (ali je i dalje imao neprijeporan status najjačeg i najutjecajnijeg političara u SR Hrvatskoj, budući da je iza sebe ostavio svoje kadrove, počevši od Ante Markovića, Ante Milovića i Stanka Stojčevića nadalje) - da bi Franjo Tuđman ne samo mogao nego i trebao probuditi hrvatski narod na sličan način i sličnim sredstvima na koji se hrvatski narod budio i u razdoblju Maspoka, ili Hrvatskoga proljeća, početkom 70-ih. Na bazi takvoga svog čvrsto izgrađenog uvjerenja Špiljak je Tuđmanu, uza sve ostalo, »isposlovao« putovnicu za njegov prvi (danas već legendarni) odlazak u Kanadu, u ljeto 1987.

Ne zaboravimo ovdje još jednu vrlo važnu činjenicu: samo nekoliko mjeseci nakon povratka Mike Špiljaka iz Beograda u Zagreb, u rujnu 1984., održan je Nacionalni euharistijski kongres (NEK) u Mariji Bistrici (pred 400.000 vjernika), kojim je Katolička crkva u Hrvatskoj završila, i to trijumfalno, svoj (gotovo) desetogodišnji jubilejski pokret »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« (1975.-1984.)

I Špiljak i njegova Služba državne sigurnosti (u SRH i u Gradu Zagrebu) znali su za svaki pokret i za svaku izgovorenu riječ ili rečenicu svakog istaknutijeg dužnosnika Katoličke crkve u Hrvata (uza sve ostalo, bila su tajno prisluškivana sva zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije na 2. katu zgrade Nadbiskupskoga duhovnog stola, na Kaptolu 31; a da i ne govorim o tome da su bili ozvučeni uredi zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika BKJ Franje Kuharića, pomoćnog zagrebačkog biskupa Đure Kokše, glavnog urednika Glasa Koncila don Živka Kustića itd.), ali Špiljak - kolokvijalno rečeno - ni prstom nije mrdnuo da se NEK u Mariji Bistrici zabrani ili osujeti.

Jest, bila je pokrenuta velika operativna akcija »Berba '84« (od Službe državne sigurnosti), ali s glavnim ciljem i glavnom namjerom da crkveno veleslavlje u Mariji Bistrici protekne u najboljem redu i bez ikakva političkog ekscesa ili incidenta (koji bi mogao dodatno iritirati službeni Beograd, ionako već nabrušen protiv Katoličke crkve i Franje Kuharića). Crkva je, štoviše, taj skup organizirala u svojevrsnoj »koprodukciji« s operativcima, njih 20-ak, zagrebačkoga Centra Službe državne sigurnosti, doduše - ne baš oduševljeno, ali drugačije se u tom trenutku nije moglo.

No da se vratimo Franji Tuđmanu i njegovim odnošajima i kontaktima s Mikom Špiljakom 80-ih.

Mika Špiljak znao je sve bitne informacije o Franji Tuđmanu iz vremena njegova boravka u JNA u Beogradu (1945.-1961.), kao i u Zagrebu, kad je bio direktor partijskoga Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1961.-1967.). Sve to što je znao i u što je imao uvid dodatno ga je ohrabrivalo u nastojanjima da upravo njega, Franju Tuđmana, »odabere« - uvjetno rečeno - za budućeg nacionalnog vođu Hrvata (a pred predstojećom opasnošću iz Beograda).

Špiljaku je, prije svega, bilo poznato da je Tuđman, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela Personalne uprave Ministarstva narodne obrane (kasnije Državnog sekretarijata za poslove narodne obrane), na kojoj je funkciji bio punih 12 godina, tj. od 1945. do 1957., bio verificirani i prokušani »projekt« Josipa Broza Tita i (njegova) zamjenika vrhovnog komandanta generala Ivana Gošnjaka. Kad kažem »projekt«, time želim reći da je Tuđman, kao armijski operativac, obavljao vrlo ozbiljne zadatke što su ih direktno, između sebe, dogovarali Tito i njegova »desna ruka« u Armiji, Gošnjak.

Tu treba izdvojiti tri osobito važna i delikatna zadatka (u kojima je Tuđman s čistom desetkom položio ispit).

Prvo, Tuđman je sudjelovao u čišćenju IB-ovaca iz Armije (od 1948. nadalje), i to čak puno gorljivije nego što su to od njega zahtijevali njegovi neposredni šefovi u JNA.

Drugo, on je (ali ne idejno, nego u operativnom smislu) sudjelovao u obračunu i obavještajnoj obradi hrvatskoga komunističkog lidera Andrije Hebranga. Drugim riječima, bavio se prikupljanjem podataka o Hebrangu.

O tome Franjo Tuđman nikada nije rekao ni riječi. Međutim, činjenica je da je Gošnjak osobno uhapsio Hebranga, u Beogradu - bili su kućni prijatelji - a da je u zgradi DSPNO-a u Beogradu on, Tuđman, sjedio u susjednoj sobi do Gošnjakove kancelarije. Tuđman je bio bitan dio njegova tima, a usto i prijatelj (uostalom, obojica su po nacionalnosti bili Hrvati). U našem cjelodnevnom razgovoru na Brijunima, u kolovozu 1996., predsjednik Tuđman mi je Gošnjaka jako hvalio.

A inače je, i to godinama u kontinuitetu, Tuđman vršio pomlađivanje kadrova u JNA, upravo po nalogu generala Gošnjaka.

Treći pak bitan zadatak što ga je Franjo Tuđman tijekom službovanja u JNA obavio bio je sređivanje kompliciranog stanja u armijskome Sportskom društvu »Partizan«.

Ali Mika Špiljak se 80-ih, kad je tajno komunicirao s Tuđmanom, sjetio još jedne bitne stvari iz Tuđmanova života i javnog djelovanja. Upravo je Gošnjak bio taj (naravno, ne na svoju vlastitu ruku, nego u dogovoru s Titom i ondašnjim organizacijskim sekretarom CK SKH Zvonkom Brkićem, tj. »desnom rukom« Vladimira Bakarića), koji je uporno radio na tome da se Franjo Tuđman početkom 60-ih iz Beograda pošalje u Zagreb, pa da on, Tuđman, u glavnome gradu SRH - dakle tako reći doma, na pola sata ili najviše sat vožnje do rodnoga Velikog Trgovišća - bude čvrsta i neprobojna brana jačanju srpskog unitarizma što ga je, zajedno sa svojim probranim kadrovima, personificirao Aleksandar Ranković).

Zvonko Brkić je, doduše, izričito tražio Gošnjaka da on dođe u Zagreb, ali je Tito na to odgovorio da Gošnjak treba njemu u Beogradu. I tako je u Zagreb, nakon 16 godina u glavnom gradu SFRJ, došao (na osobnu Gošnjakovu inicijativu) Tuđman.

Tuđman je u Zagrebu, odnosno u SR Hrvatskoj, imao dvostruku ulogu. Prvo, probuditi otpor prema Rankoviću. A drugo - imam, zasad, o tome barem nekih indicija - da se pripremi za preuzimanje one funkcije što ju je u tom trenutku držao Vladimir Bakarić. Dakle, one najviše i najodgovornije dužnosti - šefa Partije SRH.

A zašto? Zato što se Bakarić - neodlučan i kompromiserski kakav je bio - nije usudio ići totalno kontra Rankovića, tj. lavirao je, oprezno, između Rankovića i Kardelja (barem neko vrijeme, dok nije bio 100 posto siguran kako treba reagirati).

Bakarić je, naravno, bio isuviše prefrigan i vješt »lisac« a da ne bi vidio što se »iza brijega valja«, pa je Tuđmana pokušavao što je više moguće maknuti od dnevne, tj. aktivne politike (a uvidio je, to je i vrapcima i golubovima na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu bilo jasno, da Tuđman voli »akademski« razrađivati stvari, tj. izigravati velikog i »bogomdanog« hrvatskog povjesničara), pa mu je preko Vase Bogdanova sredio profesuru na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. A kasnije (1965.) i doktorat.

Ali ima tu još jedna iznimno važna činjenica: Franjo Tuđman je negdje nakon ožujka 1964. (tj. nakon svog prvog velikog - zbog hrvatskog nacionalizma - sukoba s Bakarićem) održao jedno vrlo provokativno predavanje u Benkovcu, o položaju hrvatskoga književnog jezika u nacionalnoj (hrvatskoj) kulturi, koje je bilo svojevrstan prototip Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, iz ožujka 1967. Dakle, pune 3 godine prije Deklaracije!

Ta je činjenica, o tom Tuđmanovu hrabrom istupu iz 1964., bila, u hrvatskoj javnosti, spomenuta jedan jedini put - i odmah je nakon toga zaboravljena. Bilo je to u noći, neposredno nakon što je Tuđman umro, 10. na 11. prosinca 1999., i to nigdje drugdje nego na - HTV-u.

Svemu ovom dodao bih još dvije bitne stvari.

Početkom 80-ih, odnosno neposredno nakon smrti Josipa Broza Tita, Milovan Đilas, Matija Bećković i drugi istaknuti srpski intelektualci (mahom nacionalisti) započinju intenzivniju suradnju s protagonistima tzv. četničke emigracije u Kanadi i SAD-u. U pripravi je bio program o - malo pojednostavljeno rečeno - stvaranju »Velike Srbije« (i to nekoliko godina prije pisanja Memoranduma SANU), za koji je, među ostalim, trebalo smoći (i) odgovarajuća financijska sredstva. I sada ti beogradski intelektualci moljakaju bogate Srbe u Sjevernoj Americi (ali i bogate Amerikance) da im daju novac za njihov projekt.

O toj srpskoj akciji prema pročetničkoj emigraciji u Kanadi i SAD-u Služba državne sigurnosti SRH pravovremeno je informirala lidere hrvatske Partije, i o tome se čak vrlo opsežno raspravljalo u Savjetu za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske (pri Predsjedništvu SRH), početkom 80-ih. Čak je iz Kanade u SR Hrvatsku došla i jedna videokazeta (plod uspješnog prodora hrvatske Službe u četničku emigraciju).

Tajnik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske bio je u to vrijeme Veljko Mihovilović; on je bio nazočan svim tim razgovorima.

Sastancima u Savjetu prisustvovao je, naravno, i Mika Špiljak; i on 1983. uviđa da Hrvatska mora parirati Srbima otprilike na isti način - dakle, omogućiti viđenijim Hrvatima, nacionalno ili nacionalistički orijentiranima, da odu u Ameriku i Kanadu te da pokrenu odgovarajuće (kontra)akcije među hrvatskim iseljeništvom u tim ključnim državama Zapada.

I to protuakcije preko pojedinih hrvatskih lobija, preko Hrvatske bratske zajednice, preko hrvatske inozemne pastve itd. Ali svakako akcije primarno usmjerene prema hrvatskoj intelektualnoj političkoj emigraciji.

I upravo u to vrijeme, kad je Špiljak postao dubinski svjestan te činjenice, odnosno kad je došao do tog zaključka, započinjali su njegovi (tajni) razgovori s Franjom Tuđmanom, na Mlinovima. Budući lider Hrvata - pa i hrvatske političke emigracije u Sjevernoj Americi - nudio mu se tako reći na dlanu!

Franjo Tuđman je - najkraće rečeno - sve hrvatske emigrante trebao mobilizirati u jedinstvenu lobističku frontu za Hrvatsku, i upravo mu je iz tih razloga Špiljak 1987. sredio pasoš za odlazak u Kanadu (usprkos tome što je Tuđman u tom trenutku još uvijek imao zabranu javnog nastupanja).

A pod 2, treba imati na umu i tu činjenicu da je Franjo Tuđman još u ljeto 1966. (kad je bio na dužnosti direktora IHRPH-a u Zagrebu), na svojoj tadašnjoj (prvoj u svom životu) velikoj turneji po Sjevernoj Americi, uspostavio ključne i nikada prekinute kontakte s vodećim hrvatskim intelektualcima u (tamošnjoj) emigraciji. Dakle, pogodnijeg (i sposobnijeg) čovjeka za taj superdelikatan i neprocjenjivo važan politički zadatak u Hrvatskoj nije bilo.

Kad se Tuđman vratio s toga svog velikog putešestvija po SAD-u, potkraj ljeta 1966., rekao je svom tajniku u Institutu Josipu Štimcu (taj sam podatak objavio u knjizi »Tuđman: Biografija«):

»Joža, ovo sve kaj je kod nas, to je sranje! Jedini pravi društveno-ekonomski sistem je kapitalizam!«

A i sam Mika Špiljak je - naravno, koliko je to kao komunistički lider u SR Hrvatskoj mogao biti - bio (uvjetno, dakle, rečeno) proamerički orijentiran. U SKH je općenito bila prisutna, još od 1966., stanovita »proamerička linija«, a to su bili kadrovi »Končara« i INA-e - i upravo je tu, proameričku liniju Špiljak favorizirao. Za razliku od sisačke Željezare, linkovane više na Istok i SSSR, koju je držao pod kontrolom Vladimir Bakarić.

Rođena je Špiljakova sestra radila u INA-i (kao srednji rukovodeći kadar), pa kad bi trebalo pribaviti nešto novca za uvoz opreme, »seka« bi nazvala »bracu« (Špiljaka) da odriješi kesu.

Mika Špiljak je smatrao da će o sudbini Jugoslavije odlučiti Amerikanci, a ne Nijemci - budući da je Amerika (za razliku od isključivo prohrvatski orijentirane Njemačke) mogla komunicirati »i s jednima i s drugima« - tj. i s Hrvatima i sa Srbima. Negdje u prvoj polovici 1984., još kad je bio na funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ, u Beogradu, obavio je prilično važan - iako još (u historiografskom smislu) neverificiran, čak i nezabilježen - službeni, državnički posjet SAD-u (predsjednik Amerike je u tom trenutku bio Ronald Reagan), na kojemu je bilo govora - prema informacijama kojima raspolažem - o političkom stanju u SFR Jugoslaviji, o ljudskim pravima, ali i međunacionalnim sukobima (koji su iz godine u godinu bili sve žešći).

Pitanje svih pitanja (koje svakako raspiruje maštu) glasi: je li Mika Špiljak već za tog svog državničkog posjeta SAD-u, 1984., rekao nekome (bilo kome) u američkoj administraciji da će u Ameriku, kao svog čovjeka za tajne zadatke (u hrvatskom iseljeništvu), relativno skoro, odnosno kad za to dođe trenutak, poslati upravo - Franju Tuđmana? Reagan je, usput rečeno, bio jako naklonjen Hrvatima, slično kao i tadašnja premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher...

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Izdvajamo