Iz arhive Globusa

Dobru energiju dobivam iz dalekog svemira

Mekki Torabi otkriva odakle crpi ljekovitu energiju kojom, kako kaže, tisuće bolesnika oslobađa najtežih tegoba te kada je prvi put osjetio sposobnost da dodirom ruku pomaže ljudima

Mekki Torabi, marokanski iscjelitelj, u Hrvatskoj je tjednima liječio, u nekoliko navrata, brojne bolesnike. Među njima bilo je bogatih i slavnih, običnih i siromašnih. Na listi ljudi iz javnog života koji su dolazili kod Mekkija bili su Nenad Ivanković, Davor Gobac, Igor Štimac, Izabela Šimunović, Iva Bagić, Goran Ivanišević, Severina, poduzetnici, političari, čak i liječnici, ljudi iz kulture, ekonomije... Svi su oni željeli saznati više o iscjeliteljskim moćima 57-godišnjeg Marokanca zbog kojega su redovi ispred paviljona Zagrebačkog velesajma u studenom prošle godine bili zaista nepregledni. Prema procjenama, tada je Mekki dodirnuo gotovo 300 tisuća ljudi. Preko dana liječio je u velesajamskom paviljonu, a popodne kod svog zagrebačkog prijatelja Asada Ajela Sabe, koji ga je i doveo u Hrvatsku, a njegov je bivši pacijent. Iscjelitelj, kojega svi jednostavno zovu Mekki, a u njegovu rodnom Maroku Sharif – Božji Čovjek, Hrvate trenutno ne liječi u Zagrebu, nego u Skhiratu, u Maroku. On ljude liječi besplatno. O svom životu, o spoznaji da ima posebne moći i o svojim pacijentima, s Globusovim je novinarima razgovarao u Maroku...

Kada ste otkrili da se drugačiji od ostalih ljudi i da imate posebne moći?

- Još dok sam bio malo dijete, znao sam. Imao sam pet godina i nisam se igrao s djecom, osjećao sam se kao imam 50 godina, potpuno drugačiji, stariji od drugih. Volio sam se družiti sa starijima i razgovarati s njima. Osjećao sam potrebu da pomognem, ali i da moj život neće biti kao život drugih ljudi. Znao sam da imam poseban dar i da ću moći pomagati ljudima, ali okolina oko mene nije vjerovala takvim mojim riječima, to im je bilo čudno i drugačije. Nisam to onda želio pokazivati da ljudi ne bi govorili da se bavim nekom crnom magijom jer bi to bila velika sramota za moju obitelj i za moju mamu i tatu. Morao sam se uvijek boriti s tim, ali okolina to nije dopustila. Bilo mi je pet godina kad sam roditeljima rekao kako ću, kad odrastem, liječiti ljude koji imaju tumore. Njima nikako nije bilo jasno kako dijete te dobi uopće zna za tumore. Ali ja se nikada nisam ni osjećao kao dijete.

Kada ste i kako počeli pomagati? Kada je to postalo moguće?

- Kada sam napunio pedeset godina, bilo je vrijeme da počnem pomagati ljudima. Bio sam kao čovjek zreo i osjećao sam da moram početi koristiti taj Božji dar jer inače bi mi se moglo dogoditi da umrem, a da ne iskoristim ovo što mi je dano. Shvatio sam da moram biti hrabar i da je došlo vrijeme da iskoristim Božji dar koji sam dobio. Naravno, onda je i okolina to prihvatila.

Koliko se vaš život nakon toga zapravo promijenio?

- Imao sam energiju i ranije, prije nego što sam počeo pomagati ljudima. No, zbog toga što nisam mogao pomagati i što nisam mogao liječiti, osjećao sam da mi je tijesno, nisam se osjećao ugodno, osjećao sam da moram tu energiju ispustiti. Nisam bio dobro i izbjegavao sam društvo ljudi koliko sam god mogao. Kada sam počeo raditi s ljudima, smirio sam se i zapravo počeo živjeti normalniji život nego prije. No, navečer počinje drugi život. Danju, kada dajem energiju, moj je život normalan, ali noću, kada dobivam energiju, to je život koji je teško objasniti i teško razumjeti, to je doba kad se ja mučim.

Je li znanost pokušavala objasniti vašu energiju? Jeste li išli na neka testiranja zato što ste drukčiji?

- Kad sam bio mali i kada sam dobivao energiju, to se manifestiralo tako što su svi mislili da sam čudan. Ja tu energiju dobivam iz svemira, od pet planeta, i kad se to događa, počnem govoriti nepoznatim jezikom. Nakon što zamolim Boga da mi da tu energiju, više se ničega ne sjećam. Zbog toga što sam bio drugačiji, moji roditelji su željeli vidjeti što je sa mnom. Bili smo po bolnicama u Maroku, ispitivali su imam li epilepsiju, neke psihičke bolesti, što se sa mnom događa... Pokazalo se da je sve u redu. Sa dvadeset godina odveden sam na promatranje u jedan institut u Parizu jer su me ovdje odveli na testiranje i za bijelu i za crnu magiju, sve sam to prošao. Apsolutno svi su rekli da je sa mnom sve u redu. Ali, moja je obitelj tvrdila, a i ja sam znao, da nije sve u redu, da primam energiju, da se ponašam čudno, pričam nerazumljivim jezikom koji nitko ne zna. U Francuskoj su napravljeni testovi bez mojega znanja. Jedan od “testova” bio je i ugriz kobre. Morao sam gurnuti ruku kroz otvor ne znajući što je s druge strane jer su mi rekli da će me rentgenski snimiti na taj način. Liječnici su stajali uz mene i čekali rezultat, ujedno držeći protuotrov u ruci, što ja naravno nisam znao. Samo sam osjetio bol i shvatio da mi s ruke teče krv i nekakva žuta tekućina. No, meni se ništa nije dogodilo, a liječnici su u tom trenutku shvatili da je kobra uginula, a da se meni ništa nije dogodilo. Pokazalo se da u sebi imam protuotrov, antitijela koja su jača od zmijskog dvije tisuće puta.

Bio sam bijesan zbog toga što su mi napravili i porazbijao sam pola laboratorija zbog tog testa koji nisam očekivao. Tada je dokazano da u sebi imam nešto jako.

Tko su sve vaši pacijenti?

- Prvo su to bili članovi moje obitelji, moji susjedi, a sada liječim sve koji mi dođu. Meni nije bitno tko je tko, koju ima funkciju, odakle dolazi.

Zbog napisa koji su se pojavili u Hrvatskoj u kojima ste negativno prikazani, bili ste kazali da više nećete dolaziti u Zagreb. Jeste li se predomislili? Hoćete li opet doći?

- Bez obzira na to tko nešto o meni piše, ja imam Božji dar. Ja samo radim dobre stvari. Ono što pišu novine loše je samo za njih jer ništa loše ne činim niti mi je to ikada bila namjera. Želim podijeliti Božji dar koji sam dobio s ljudima, a ovi što tako pišu neka rade što žele. Oni će na kraju ionako izgubiti. Možda ću doći u Hrvatsku kao gost svoga prijatelja Asada Sabe Ajela, i tada ću odlučiti hoću li liječiti ljude ili ne. Uvrijedilo me to što je pisalo o meni, bio sam povrijeđen i ljut, ja sam volio i volim hrvatski narod i vašu zemlju.

Osjećate li se dobrodošlim u Hrvatsku?

- Ne samo da osjećam da me Hrvati vole nego se osjećam toliko blizak s njima da bih i ja njima i oni meni dali svoju krv. Isto tako, nijednom narodu nisam dao toliko kao hrvatskom narodu. Kada odlazim iz Maroka u Hrvatsku, ljudi ovdje za mnom plaču samo da se što prije vratim, ali i meni je Hrvatska u srcu.

Kako ste došli do Hrvatske i što vas je tako s njom spojilo?

- Ma nisam ja ni znao gdje je Hrvatska dok me moj prijatelj Asad nije doveo u vašu zemlju. Narod je imao povjerenja u mene i zato volim vašu zemlju. Naravno, Hrvatska je i prekrasna zemlja, ali vaši ljudi su divni, oni su me očarali. Gdje god sam na svijetu bio, nitko me nije primio tako kao oni. Kada ljudi dođu kod mene i ozdrave, i to na najjednostavniji mogući način, bez lijekova, bez bolova, bez novca, to je najljepši osjećaj, a hrvatski narod je pokazao veliku ljubav prema meni.

Tražite li vi od svojih pacijenata da prekinu s tretmanima klasične medicine dok se liječe kod vas?

- Ne.

Razbolite li se vi ikada?

- Od viroze, kako ne. Ja sam kao i svi ostali ljudi. Ali onda sebe tretiram i ozdravim.

Što mislite o načinima na koji klasična medicina liječi karcinom?

- U tim slučajevima medicina liječi jednog od tisuću ljudi. Koliko ljudi znate koji su preživjeli kemoterapije i koje je kemoterapija izliječila? Dovedite mi deset najboljih liječnika svijeta koji liječe tumore i dajte im deset pacijenata koji su bolesni. Neka svaki liječi po jednog. Meni dajte tisuću pacijenata i vidjet ćete kakvi će biti rezultati i tko će koliko ljudi izliječiti. I osim toga, vidjeli biste u kojem roku bih ih ja izliječio.

Zna li se broj ljudi koje ste izliječili?

- Zapravo ne.

Kako se osjećate kada bolest ipak pobijedi?

- Svake noći, prije nego što uspijem zaspati, razmišljam o ljudima koje ne mogu izliječiti, ili koji ne mogu dolaziti k meni da ih liječim. Oni su uvijek i stalno u mojim mislima.

Kako vi definirate bolest?

- Pri susretu s bolešću osjećam se kao da me netko drži pod vodom...

Ljudi koje liječite svjedoče da su ih liječnici otpisali. Kad dođu k vama, što vam oni govore?

- Ljudi koje je otpisala klasična medicina, a koje sam ja izliječio, oni bi mi dali, da treba, svoje oči. Kad se susretnemo, oni plaču, obuzmu ih emocije, mnogi od njih sa mnom ostaju zauvijek u kontaktu.

Kad god negdje putujem, teško mi je. Prvo mi je teško zato što odlazim od svojih ljudi iz Maroka, a onda mi je isto tako teško kad odlazim od ljudi iz drugih zemalja koje sam liječio.

Liječili ste poznate Hrvate iz svih slojeva društva, mnogo poznatih dolazilo je k vama. No, rijetki među njima bili su spremni o tome javno govoriti? Je li vam to zasmetalo? Kad je krenula hajka na vas, nisu htjeli govoriti o svojim iskustvima.

- Čini mi se da se ljudi u Hrvatskoj srame biti bolesni. Kao da im je to neugodno priznati. Istina je da ima onih koji ne žele govoriti ili ne žele priznati, kao da se toga srame. Znate, ja pomažem zato što imam taj dar i zato što želim pomoći. Kada umrem i sretnem Boga, ja sam svoje napravio. Meni je Bog dao da ovo radim, i ja to radim jer je to moja zadaća na ovom svijetu. A to hoće li netko govoriti ili neće, to nije problem. No, bolje je govoriti da bi i drugi ljudi čuli i da bi i drugi ljudi dolazili k meni i da bih im onda mogao pomagati. Ljudi ne smiju biti sebični. Za moj bi dar trebali znati svi u Hrvatskoj. Imam povjerenja u svoju moć i zato se ne bojim nikoga, mogu stati pored svih liječnika svijeta, i to im dokazati i reći da sam bolji od njih.

Je li bitno da ljudi koji dolaze na tretmane vjeruju u Boga, da su religiozni?

- Svejedno je. Vjerovao čovjek u Boga ili ne, ja mu dajem energiju i svoj dar, a onda Bog odlučuje. Ne zanima me što je tko.

Koje sve bolesti liječite?

- Najviše one koje medicina ne može više riješiti, odnosno liječim bolesti od kojih je medicina digla ruke. To mi je lakše nego liječiti prehladu. Liječim od karcinoma, side... postoji dokumentacija o tome. I uvijek ljudima savjetujem da odu i kod svog liječnika, i neka vide rezultate i razgovaraju s njima. Ne želim u tom smislu preuzimati odgovornost.

Jesu li ljudi ponekad nestrpljivi i očekuju rezultate odmah? Jesu li zato ljudi nerealni pa možda ostanu razočarani jer ne dobiju rezultate isti tren?

- Bolest koja dugo traje ne može se liječiti odmah, rezultati neće doći isti tren. Treba vremena, treba povjerenja i strpljenja. Ljudi očekuju čaroliju. Ne može se sve riješiti preko noći, i to bi trebalo shvatiti. Podvrgnu se nekim tretmanima kod liječnika koji isto tako znaju dugo trajati s upitnim rezultatima, a ja im uvijek kažem koliko će im vremena trebati da ih ja izliječim.

Možete li pomagati životinjama?

- Da. Kada sam bio u Hrvatskoj, energizirao sam vodu koju su ljudi onda nosili svojim životinjama. Ovdje ima jedna princeza čije psiće liječim vodom koju energiziram.

Jesu li vaša djeca naslijedila vaš iscjeliteljski dar?

- Kod najmlađeg sam sina primjetio da ima dar, možda čak i jači od mene. Ponaša se isto kao što sam se ja ponašao kada bio mali, govorio je da će se neke stvari dogoditi u budućnosti koje su se i dogodile... Navečer se ponaša i spava kao i ja. Kad moj sin slučajno dira nekoga, tu osobu odmah zaboli taj dio tijela ili glava. To je zato što daje više energije, ne zna još njome raspolagati. Tako se i sa mnom događa aka dajem malo više energije.

Što se događa noću?

- Noću primam energiju.

Što savjetujete ljudima, kako bi mogli živjeti zdravije?

- Općenito zdrava hrana i dobar san. Onima koji se mnogo brinu i koji žive pod stresom, poručujem da dođu kod mene; oni koji imaju menadžerske bolesti za nekoliko dana budu dobro i smire se.

Jeste li primijetili da su ljudi u Hrvatskoj posebno zdravstveno osjetljivi ili da su skloni nekim bolestima?

- U Hrvatskoj ima bolesti kojih nema u Maroku. Kao da je u Hrvatskoj postojalo neko zračenje, kao da je bila blizu atomske bombe. U vašoj zemlji ima i slučajeva djece leptira, toga nema ovdje. Jedan dečko koji boluje od toga, iz Varaždina je, dolazi stalno kod mene kad sam u Zagrebu. Kad je čuo da više neću dolaziti zbog napisa u Nacionalu, rekao je da će on doći pred sud da ispriča svoj slučaj i da pokaže da sam mu pomogao.

Znate li da ste bili i predmet rasprave u gradskoj skupštini u Zagrebu? Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić rekao je da bi vas opet pozvao? Jeste li to čuli?

- Jesam. Ako me ljudi trebaju i ako žele da dođem, uvijek me mogu pozvati. Ako me pozovu, doći ću.

Zašto ne postoji suradnja s liječnicima?

- Ima liječnika koji šalju svoje pacijente k meni, ali ne žele da se to zna. U Zagrebu je bioenergetičarima pao posao otkad sam ja počeo dolaziti. No, nije u redu mene napadati zbog toga jer ljudi žele doći k meni. Tko želi govoriti o tome da dolazi k meni, neka sam kaže, ja o tome sigurno neću govoriti.

Možete li nam reći kako vi vidite ljude u trenutku kada im postavljate dijagnozu, što se to dogodi?

- Čim stavim ruke na nekoga, dobijem informacije što ga boli i gdje. Čujem to kao podatak. Čim odmaknem ruke, zaboravim i više ne znam ništa. Kad ih vratim, istog trena znam. Ne mogu to objasniti, to je Božje djelo, ali čujem glasove koji mi to govore. Kada dobivam energiju, kad sam pun energije, makar netko bio deset metara od mene, mogu znati što mu je.

Jeste li se ikad uplašili toga što ste drugačiji?

- Bojim se svaki dan, uvijek se bojim. Strah me da, kada dolazi netko da ga izliječim, neću imati dovoljno energije za njega. Želim pomagati ljudima, svima podjednako.

Dokad ste na to spremni?

- Dok ne umrem. To je Božja odluka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2022 08:06