BIROKRACIJA

DRŽAVA KOJA JEDE GRAĐANE: 220 tisuća birokrata potroši petinu godišnjeg BDP-a

Mario Todorić/CROPIX

Na svojih 220 tisuća birokrata potroši petinu godišnjeg BDP-a, više nego što iznose ukupni izdaci za zdravstvo, mirovine i socijalu i 100 puta više nego što se iz BDP-a izdvaja za znanost. Ali traži rješenje: ukinula je nagrade za najdarovitije učenike i uštedjela 0,00004 posto BDP-a





Trebalo bi hitno izraditi opširnu studiju i ljudima objasniti kako se išta od javnih sadržaja uopće uspijeva financirati, recimo, u Ličko-senjskoj županiji.

Otkud im novac za škole?

Čime financiraju zdravstvo?

Kako točno tamo posluju udruge, javne institucije, ustanove u kulturi, sportska društva?

To se pitanje nameće kad se pogleda u skromni proračun ove jedinice lokalne samouprave pa čovjek ostane šokiran brojkama u kojima nema previše logike.

Pojednostavnjeno, to izgleda ovako: županija u godinu dana od poreza na dohodak, koji uplati 13.984 zaposlena građana u proračun, uprihodi 11,9 milijuna kuna.

Nekome je i to puno, ali u Ličko-senjskoj županiji ovim nametima ne mogu financirati čak niti troškove lokalnih činovnika i namještenika, za koje im na godišnjoj razini treba više od toga - 12,3 milijuna.

To znači da porezi iz plaća cjelokupne zaposlene populacije Ličko-senjske županije nisu dovoljni da se pokriju rashodi županijskih činovnika i namještenika, njih 69 u upravi i još nekoliko desetaka koliko ih radi kod različitih proračunskih korisnika u tom kraju.

Nije onda ni čudno da je Institut za javne financije izračunao kako je Ličko-senjska županija daleko najslabija u takozvanom godišnjem fiskalnom obračunu.

Svaki njen stanovnik, naime, iz proračuna potroši 13,2 tisuće kuna više nego što u njega uplati.

Ni drugdje nije puno bolje.

Od 21 županije, govore to podaci Instituta za javne financije, samo Grad Zagreb te Zagrebačka, Primorsko-goranska i Istarska županija iz proračuna uzimaju manje nego što u njega uplate.

A kakve su županije, takva je onda i cijela država.

Hrvatska se na temelju statističkih podataka prikupljenih u razdoblju između 2010. i 2014. godine, pokazuje to u svom tekstu u ovom broju Globusa ekonomist Velimir Šonje, smjestila među zemlje koje, u odnosu na pružene usluge, “pojedu” najviše proračunskog novca.

istraživanje Građanima koji koriste servise države to i nije neka novost, ali sad napokon kao dokaz imamo surove statističke podatke koje je uz potporu Europske komisije izračunao politolog Nicolas Charron.

Charron je na primjeru 27 zemalja EU istražio omjer plaća i intermedijarne potrošnje zemalja u odnosu na njihov BDP, i to u segmentima socijale, lokalne samouprave, centralne vlade i države općenito.

Podaci su šokantni: Hrvatska na plaće i intermedijarne troškove državnih i lokalnih službenika troši na razini razvijenijih i bogatijih europskih zemalja, ali zato kaska u razini socijanih transfera, po čemu spadamo među slabije razvijenije zemlje.

Možemo to konkretnije ilustrirati na jednom statističkom primjeru koji je Šonje bio iznio još prije Charronovih rezultata.

A to je sljedeće: država na plaće i intermedijarne troškove državne i lokalne uprave godišnje potroši 19,7 posto BDP-a, dok se ukupni izdaci za socijalne transfere (socijala, zdravstvo i mirovine) kreću oko 16 posto bruto domaćeg proizvoda.

Dakle, 220 tisuća državnih birokrata “pojede” više BDP-a nego svi korisnici socijalnih transfera zajedno, a to baš i nije slika financijski dobro posložene države.

Samo na troškove lokalnih birokrata i namještenika – da, to su isti oni među kojima je ministar Bauk prošlog tjedna pronašao da ih više od 300 nema položen čak ni državni stručni ispit – svake se godine, prema Charronovu izračunu, potroši 8,7 posto BDP-a – znači 8,49 posto više nego što će ga brižna država ove godine utrošiti na znanost (ta stavka iznosit će skromnih 0,21 posto).

Pa kad je tako, onda je razumljiva odluka Agencije za odgoj i obrazovanje (koja se gotovo isključivo financira iz državnog proračuna) da umjesto u vlastitim redovima mjere štednje uspostavi u - programskim sadržajima.

Mislimo tu na odluku da se ukine 150 tisuća kuna vrijedna manifestacija Oskar znanja, dodjela nagrade za učenike s posebnim postignućima, na što se agencija odlučila jer joj se naglo ispraznila blagajna.

Time su uštedjeli, kad već sve uspoređujemo s BDP-om, iznos jednak 0,00004 posto bruto domaćeg proizvoda.

Čestitamo.

No, jasno je da su mjere štednje itekako mogle biti usmjerene drugdje.

Riječ je o agenciji koja možda i bolje od Ličko-senjske županije oslikava koliko je teško voditi održivo financijsko poslovanje.

Globus je na temelju njihova izvješća o poslovanju za 2014. izračunao da zaposlenici Agencije u plaće i ostale troškove ulažu daleko više nego u programe. To je jasno na temelju strukture njihovih rashoda.

Izvješće kaže kako je Agencija lani na administraciju i upravljanje sve skupa utrošila 20 milijuna kuna, dok je u programe razdijelila samo 13,4 milijuna kuna proračunskog novca.

Dakle, za svaku kunu što su je dodijelili u program, djelatnici Agencije uzeli su još 2,33 kune, a tu je onda iznimno teško pronaći još i prostor za nadarene učenike.

Takva je financijska logika dovela i do toga da se proračunska agencija na kraju godine našla u gubitku: minus joj je iznosio 308 tisuća kuna pa je logično očekivati da Oskare znanja neće moći financirati još nekoliko godina.

Otprilike jednakom logikom vodi se i država koja od građana i tvrtki prikuplja novac kroz doprinose i namete, a u većini slučajeva to nije dostatno čak ni za pokriće administracije državnih tvrtki.

Tu je, recimo, famozni namet pod nazivom “opće korisne funkcije šuma” kojim gospodarstvo financira zaštitu šuma i šumskih zemljišta.

Ta se zaštita naravno provodi uz pomoć 8300 držanih činovnika, koliko ih radi u tvrtki Hrvatske šume.

Vidi čuda – ni ova računica nema baš smisla: država u prosjeku godišnje na ime šumskog nameta iz gospodarstva izvuče 330 milijuna kuna, ali taj silni novac jedva da je dostatan da se pokrije 34 posto troškova svih državnih šumskih zaposlenika.

Bisera među državnim tvrtkama ima koliko ti srce poželi.

Među najvećima je HŽ Putnički prijevoz.

To je državna tvrtka koja godinama, pored redovnih sredstava, preživljava na golemim subvencijama iz proračuna, a njeni korisnici danas se umjesto vlakom pretežno voze autobusnim linijama, nakon što je tvrtka reducirala oko 50 posto vlakova.

Posebno je zanimljiva linija Novska – Virovitica s koje su svojedobno izvještavali Globusovi novinari.

Vlak vidiš sve skupa 12 kilometara od Novske do Banove Jaruge, a tamo presjedaš na autobus za Daruvar, pa na drugi za Viroviticu jer nema spojenih linija.

Putovanje traje oko četiri sata, povratna karta stoji 118 kuna – a busevi su uglavnom prazni jer ljudi nisu skloni tolikim avanturama.

To je ilustracija kvalitete usluge kakvu građanima pruža jedna od najskupljih državnih tvrtki, koja iz prihoda poslovanja – dakle prodaje karata i obavljanje funkcije za koju je osnovana – može jedva podmiriti 25 posto ukupnih rashoda (prihodi poslovanja u 2013. su im iznosili 306 milijuna kuna).

Preciznije, ti su prihodi dovoljni da se pokriju troškovi plaća HŽ-ovih djelatnika (299 milijuna kuna), a gdje su još rashodi za energiju, usluge, financijske i izvanredne rashode, troškove amortizacije....

Kad se sve zbroji i oduzme, HŽ Putnički prijevoz 2013. godinu završio je s gubitkom od 362 milijuna kuna – što znači da su prodavši 306 milijuna kuna usluga, odmah u startu uspjeli izgubiti ravno 56 milijuna.

To još znači da je svaki zaposlenik HŽ Putničkog prijevoza godinu završio sa 178 tisuća kuna gubitka – iznos otprilike jednak njegovoj 1,2 prosječnoj godišnjoj plaći.

Posebna je i priča o skupim državnim zavodima.

Dva su posebno dobra za ilustraciju ove teme: ono za mirovinsko i ono za zdravstveno osiguranje.

Prvi od 1,4 milijuna zaposlenih građana prikuplja doprinos za mirovinsko osiguranje, drugi za zdravstveno, a država sve skupa iz ovih stavki u godini prikupi 35,6 milijardi kuna.

Brojka zvuči izdašno, ali izdašni su i troškovi državne administracije pa tako država za masu plaća u državnom i javnom sektoru godišnje mora izdvojiti oko 21 milijardu kuna.

U stvarnosti to znači da 220 tisuća državnih i lokalnih službenika i namještenika “pojede” 58 posto prihoda prikupljenih iz doprinosa 1,4 milijuna hrvatskih građana, a to je računica nad kojom se itekako vrijedi zamisliti.

Evo još slikovitije – trošak plaće državnih i lokalnih birokrata za milijun i 200 tisuća kuna premašuje kompletan iznos koji država godišnje od 1,4 milijuna osiguranika prikupi na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje, a s tom ćemo logikom teško financirati i već sada jedva dostatne mirovine.

Ne treba zaboraviti ni treći zavod – Hrvatski zavod za zapošljavanje.

Taj je u 2014. godini iz državnog proračuna primio dosad najveći iznos za provođenje programa aktivne politike zapošljavanja – 552 milijuna kuna, iznos koji se preusmjerava na različite mjere kao što je mjera stručnog osposobljavanja, javni radovi, sufinancirano zapošljavanje i slično.

No da bi Zavod na 56.637 korisnika u prosjeku lani preusmjerio mjera u vrijednosti 9746 kuna po korisniku, trebalo je u proračunu osigurati još 172 milijuna kuna za plaće 1300 zaposlenika i ostale materijalne troškove Zavoda.

Ispada dakle da je na svakih 3,20 kune, što ih HZZ uloži u mjere aktivne politike zapošljavanja, u proračunu potrebno još osigurati najmanje jednu kunu za zaposlenike i održavanje, što je prilična cijena za samo 56 tisuća privremeno zaposlenih korisnika.

Posebno kad uzmemo u obzir da jedan zaposlenik HZZ-a u godinu dana kroz ove mjere uspije, i to privremeno, zaposliti samo 43 korisnika zavoda.

Posebno je zanimljivo kako stvari stoje u sektoru socijalnih izdataka, oko kojih se mnogi ne mogu složiti.

Nekima ih je previše, nekima premalo, pa ih je zato najbolje usporediti s podacima Europske unije.

Ispada da su u pravu oni koji smatraju da smo nedovoljno socijalni: na socijalne transfere prema Eurostatovoj računici otpada nam približno 16 posto BDP-a, što je još i dobra brojka s obzirom da je Hrvatska treća najsiromašnija članica Europske unije.

Hrvatska po pitanju socijalnih naknada za Njemačkom i Austrijom zaostaje priličnih 50 posto, ali zato, ironično, od te dvije države izdvaja 50 posto više novca kako bi financirala naknade za zaposlene u socijali.

Znači, s upola manje socijalnih izdataka od Nijemaca i Austrijanaca uspjeli smo stvoriti administrativni sustav koji nas košta upola više, i koji ni po čemu ne zadovoljava.

To potvrđuju i brojni podaci iz Strategije za razvoj socijalne politike ministarstva kojem je na čelu Milanka Opačić.

Kad bismo mjerili zadovoljstvo socijalnim uslugama za starije i nemoćne, brzo bismo došli do podataka da trenutačno samo 26,28 posto jedinica lokalne samouprave svojim nemoćnim starcima pruža usluge pomoći i njege u kući, da za njih u domovima imamo samo 15.686 smještajnih kapaciteta u cijeloj zemlji, a u Karlovačkoj županiji ta se brojka kreće na samo 245 ležaja.

Paradoksalno, prema podacima iz Strategije na smještaj u domu čekaju 56.002 korisnika, a kad oduzemo čak i one koji su se prijavili za nekoliko mjesta, brojka je i dalje veća od ukupnog broja ležajeva.

Taj manjkav i nelogičan sustav socijale (a bogami i zdravstva) dotle je puno osjetljiviji na pitanje vlastitih kadrova nego na problem korisnika.

Njihovi sindikati tako su se u kolektivnim ugovorima bili izborili za famozni “dodatak za vjeronost službi”.

Riječ je nevjerojatnom obliku financijske stimulacije prema kojem se radnicima u sektoru socijalne i zdravstvene skrbi (a praksa se proširila i na sektor obrazovanja) ovisno o stažu isplaćuje i svojevrsna zahvala za lojalnost poslodavcu – odnosno daje im se novac jer nisu napustili javni i otišli u nesiguran privatni sektor.

Za rad u istom sektoru do 30 godina staža dodatak iznosi 4 posto, onima koji su u javnoj službi izdržali do 35 godina naknada iznosi osam posto, za one koji tamo rade i dulje od toga dodatak za vjernost službi iznosi 10 posto na osnovicu plaće.

Naknada je privremeno ukinuta od sredine 2014. godine, ali u godinama prije toga na osnovu lojalnosti službi iz proračuna se svake godine isplaćivalo milijardu kuna.

Iznos je to kojim bi se dvije godine mogla financirati aktivna politika zapošljavanja, a pokrilo bi se iz njega i 6.600 godina kompletnih troškova Oskara znanja.

Ove godine niti Oskara niti naknade za lojalnosti službi.

Svejedno, čini se da službu nitko ne namjerava napustiti.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Izdvajamo