Iz arhive Globusa

Filmski leksikon YU mitova

Mladi beogradski redatelj koji je snimio serijal Robna kuća o fenomenima pop kulture odao je Globusu kakve je sve tajne razotkrio o filmskim, glazbenim i političkim velikanima bivše zemlje

Kada se Srbija nakon rata sa susjedima zaratila i s cijelim svijetom, mladi redatelj i producent Igor Stoimenov (38) otisnuo se u New York. Te 1999. godine Velika Jabuka bila mu je bliža od Zagreba ili Sarajeva. Ali, paradoksalno, u najkozmopolitskijem gradu na svijetu našao je tragove balkanske shizofrenije. Nije mogao jesti ribu u restoranu “Jadran”, njegova prijateljica Renata nije smjela otići na ćevape u kavanu “Srbija”, a njih dvoje nisu mogli zajedno u buregdžinicu “Čaršija”. A sve se događalo u krugu od pet stotina metara.

”Užasno, ali i u najslobodnijem gradu na svijetu mi magarci s Balkana odlučili smo prekrajati granice. A onda smo se počeli družiti, razgovarati, zaljubljivati”, prisjeća se Stoimenov.

”Shvatio sam da je najbolji način da se razbije početna barijera u raspravama sa Samirom, Mirandom, Matom, Senadom, Edom priča o kulturi, na kojoj smo svi odrastali. Razmjenjivali smo replike iz filmova ‘Maratonci’ ili ‘Ko to tamo peva’, prisjećali se tko je uz koju pjesmu novog vala prvi put vodio ljubav - uz Šarla akrobatu ili Azru. Polemizirali smo o značaju Bijelog dugmeta i utjecaju velike četvorke na domaći nogomet. To je bio naš prvi relaksirajući trenutak.”

Tada se Stoimenovu prvi put javila ideja, koju je realizirao gotovo deset godina kasnije – dokumentarni serijal ”Robna kuća” koji se bavi najvećim fenomenima popularne kulture i sporta iz SFRJ. Dosad je snimljeno 29 polusatnih epizoda u kojima se govori o partizanskom filmu, kultnim televizijskim serijama, smrti i pogrebu Josipa Broza, Olimpijskim igrama u Sarajevu, Bijelom dugmetu, novom valu…

Lepa Brena i Stipe Šuvar. U 480 minuta najljepših generacijskih trenutaka autori otkrivaju kako je Dražen Petrović u mladosti nosio štafetu, Zdravko Čolić pjevao službeni intermezzo Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a strijelac pobjedonosnog gola Zvezdina trijumfa u Bariju, Darko Pančev, u sekundama prije izvođenja sudbonosnog penala razmišljao je kako da golmana uhvati u raskoraku. I ima još mnogo toga: kako su Batu Živojinovića jednom prilikom prepoznali domoroci u pustinji Gobi, rasvjetljava se djelo rudara Alije Sirotanovića, čiji je lik krasio “petdinarku”, otkrivaju da je prvi gutljaj “pića naše i vaše mladosti” – Kokte otpijen 1956. godine na otvaranju velike skakaonice na Planici, polemizira se o tome je li tadašnju omladinu više uništavala Lepa Brena ili usmjereno obrazovanje koje je patentirao Stipe Šuvar. I je li najglamurozniji sportsko-pjevački ljubavni par Lepa Brena i Boba Ž ivojinović preteča Davida i Victorije Beckham. Ondje su i sjećanja na radijsku emisiju “Vrijeme sporta i razonode”, kada su se nedjeljna poslijepodneva trošila na slušanje kombiniranih prijenosa nogometnih utakmica od Ljubljane do Skoplja, i na glasovite voditelje ovog programa, poput zagrebačkog novinara Ivana Tomića koji je smišljao antologijske rime poput: “Partizan je bez Milka Đurovskog samo partizančić, kao što je to Loto bez Suzane Mančić”. Ili: “Pitaju me zagrebački dečki zašto je iz Dinama u Zvezdu otišao Prosinečki”. Objašnjava se i kako je moguće da je naklada ploča Bijelog dugmeta premašivala broj gramofona u zemlji.

270 intervjua. ”Ovo je serija o ljudima koji znaju što su radili 4. svibnja 1980. godine. Svi stariji od trideset godina s ovih prostora jasno pamte taj dan. Možda se svi ne sjećamo kada smo se točno poljubili s nekim ili kada su se dogodile neke druge stvari, ali to svi precizno znamo. Postoji epizoda 4. svibnja 1980., 15.05, u kojoj nema naratora jer za njim jednostavno nije bilo potrebe. Napravljena je samo od kadrova i ljudi koji pričaju što su radili taj dan: od Ace Petrovića do Gorana Bregovića ili Saše Lošića. I svaka tema kojom smo se bavili u stvari se lomi u tom datumu. Taj dan je užasno bitan i za stvaranje novog vala i za raspad reprezentacije. Mnogo se stvari prelomilo baš tog trenutka.”

Dvije i pol godine autorski je tim, pod vodstvom Igora Stoimenova, radio na seriji, gotovo koliko je snimana i “Bitka na Neretvi” koja je, inače, tema prve epizode. Napravili su 270 intervjua, koji traju od jednog do četiri sata, a snimani su u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Splitu, Ljubljani…

”Najzanimljiviji su mi bili stariji ljudi zbog patine koju imaju i intimni arhivi koje čuvaju duboko u sebi. Intervju s Batom Živojinovićem i Veljkom Bulajićem trajali su po četiri sata. A najkraći je bio s Emilijom Kokić. Našli smo se na nekoj livadi u Dubravi i razgovarali desetak minuta. Bilo nam je stalo da imamo i pobjednicu Eurovizije, ali nismo imali o čemu više pričati, jer ona nakon toga nije napravila ništa značajnije. Jako sam ponosan što smo napravili posljednji intervju s najznačajnijom osobom jugoslavenske kinematografije Tomislavom Pinterom koji je, nažalost, dva mjeseca nakon snimanja umro. Bilo je divno pričati s njim; gotovo ništa nije čuo, prišao bih mu i zaderao mu se na uho, a on bi se nasmiješio i odgovorio kao da sam mu postavio pet potpitanja. Ježili smo se dok nam je pričao o Saši Popoviću i Skupljačima perja. Sve te priče su zapravo točke gdje se ovi prostori susreću, i mnogo su važnije od toga je li Tuđman bio predsjednik Partizana ili Slobodan Milošević predsjednik Jugobanke. Odatle treba praviti bazu nekih potencijalnih, budućih odnosa koji neće biti krv, nož, žica, Srebrenica.”

Partizanski film. Nije bilo lako spojiti sve te ljude, nekadašnje suborce i kompanjone koji su se u međuvremenu našli na različitim ideološkim stranama, ali sada imaju i totalno različite estetske kriterije.

”Radili smo perfidno. Izabrali smo tri vrste sugovornika: sudionike, analitičare i fanove. Ali, svatko je mogao preuzeti i neku drugu ulogu. Recimo, najznačajniji dramski pisac Dušan Kovačević u isto je vrijeme fan Bijelog dugmeta i Partizana, pa je govorio i o tome. Ili tvorac kultnog serijala 'Grlom u jagode' Srđan Karanović koji je pričao i o partizanskom filmu i o Bijelom dugmetu. A svim sugovornicima postavljeno je isto pitanje: ‘Što ste radili četvrtog svibnja 1980. godine u 15.05?’ Zanimljivo je koliko se ti generacijski odgovori razlikuju, ali oni su različiti i kada pričamo o Bijelom dugmetu ili partizanskom filmu ili o novom valu. Zato je bilo teško u montaži zauzeti ispravan, neutralan stav, ne podleći nečijem mišljenju. Zastupljeno je i dosta kontroverznih ličnosti, kao što su Goran Bregović, Veljko Bulajić, Bata Živojinović, Emir Kusturica, ali bez obzira na njihove moralne kvalitete, njihov rad ostaje poslije svega.”

Ipak, bilo je i onih koji nisu bili dobrodošli.

”Nisam želio zvati Aleksandra Berčeka, trudio sam se da defetiste svedem na minimun. Nisam htio razgovarati s onima koji unaprijed imaju negativan stav o svemu.”

S druge strane, neki se ni pod koju cijenu nisu htjeli sjećati bilo čega.

“Najteže je bilo doći do Olivera Dragojevića. Na koncu nismo uspjeli. Dragojević je rekao da ne želi imati nikakve kontakte sa Srbijom. Ali smo zato došli do Gibonnija, što nam je bilo jako važno. Dino Merlin se dosta premišljao, ali je na kraju prihvatio. Milan Štrljić nas je odbio. Ali, to mi nije žao. Mali čovjek je bio, mali čovjek je i ostao. On koji je proveo rat u Beogradu, stotine sati po beogradskim restoranima, sada se ne bi htio ničega sjećati, a s njim smo htjeli samo razgovarati o ‘Velom mistu’. Jako mi je žao što nismo uspjeli napraviti intervjue s dva junaka mog djetinjstva, Borisom Dvornikom i Matom Parlovom. Otišli su prerano. Zapravo, kad malo bolje razmislim, teško je bilo doći do svakog sugovornika. Otišli smo na Mokru Goru k Emiru Kusturici i onda je veliki borac protiv globalizacije izvadio svoj iPhone, pogledao i rekao: ‘OK, imate 45 minuta.’ Kada je prošlo tih 45 minuta, opet je bacio pogleda na iPhone i rekao: ‘U redu, imate još 45 minuta.’ Tako smo ostali tri i pol sata. Bregović nam je priznao kako su šmrkali kokain, privodili klinke i orgijali u hotelskim sobama, i na kraju nam ispričao potresnu priču o smrti Ipeta Ivandića.”

Nije to šala. Stoimenov inzistira na važnosti jugoslavenske kulture, a ovaj serijal podsjeća na ključne momente kako u budućnosti ne bismo ostali bitni i poznati samo u svom dvorištu, uživajući u idolima pećine.

“U cijeloj genezi popularne kulture ustanovili smo da su tri stvari najvažnije: partizanski film, koji je autentični filmski žanr i iz koga su izašla četiri ostvarenja nominirana za Oscara: ‘Vlak bez voznog reda’, ‘Bitka na Neretvi’, ‘Tri’ i ‘Deveti krug’. Možete li zamisliti da se Amerikanci odreknu western filmova, kao što smo se mi odrekli jedinog autentičnog filmskog žanra koji smo stvorili? Partizanski film je od glorifikacije režima došao do potpune negacije tog režima, koja se dogodila kroz ‘crni val’.

’Neretva’ je nastala 1969. godine u vrijeme ‘crnog vala’. Veljko Bulajić je tada uzeo najveću nezavisnu filmsku zvijezdu Orsona Wallesa, najvećeg hollywoodskog glumca tog trenutka Yula Brynnera, najvećeg sovjetskog glumca Sergeja Bondarčuka, najvećeg talijanskog glumca Franca Nera i najvećeg njemačkog glumca u tom trenutku Kurta Jörgensena. A plakat za taj film radio je Pablo Picasso. Nije to šala. Tko bi danas to mogao izvesti?

Druga stvar je Bijelo dugme, koje je u jednom trenutku postalo paradigma Jugoslavije. Oni su propagirali vrijednosti - mladi su trebali ići na radne akcije, poslije toga preko njih su dokazivali da je droga loša stvar, pa su ih slali u zatvor, a onda se trebalo pjevati za štafetu mladosti, i uskoro je Goran Bregović prestao biti glazbenik… Posljednja dva albuma Bijelog dugmeta napravljena su kao čisti politički manifest.

I treća ključna točka koja je promijenila kulturu na ovim prostorima je novi val, iz kojega je kasnije nastalo na stotine rock’n’roll bendova.”

Iako su mnogi “Robnoj kući“ prikačili epitet “jugonostalgičarski”, redatelj kaže da tu nema nostalgije, već je sve više vapaj, a dosad ga je u Srbiji u prosjeku gledalo oko milijun i pol ljudi po epizodi. Nada se da će generaciju novih klinaca motivirati da krene onamo gdje su njihove prethodnike brutalno prekinuli ćelavci u šuškavim trenirkama s isukanim zlatnim kajlama.

”To je bila popularna kultura koja je imala muda. Ovo je sada vrijeme homofoba, a 1979. godine Prljavo kazalište je imalo pjesmu u kojoj se kaže: ‘Ja sam za slobodnu mušku ljubav’. Idoli su pjevali: ‘Retko te viđam sa devojkama’. Film ‘Dečko koji obećava’ priča je o gay ljubavi između likova koje tumače Aleksandar Berček i Koja iz Discipline kičme. Za to je trebalo imati herca. I još nešto važnije: u vrijeme političkog jednoumlja mi smo u popularnoj kulturi imali veći pluralizam nego danas. Postojale su i Brena i Hanka, ali i Idoli i Pušenje, postojali su Miroslav Ilić i Šaban Šaulić, ali i Šarlo i Azra. Danas ima novih Brena i Šabana, ali nema Brega i Johnyja”, kaže Stoimenov.

Opljačkani Kirk Douglas. "Osim toga”, priča on, “deset država na svijetu radilo je koncerte za gladnu djecu Namibije, a pjesma ‘Za milijun godina’ puštena je na Wembleyju, slušalo ju je milijardu ljudi na TV-u. Najveći televizijski prijenos u 20. stoljeću je Titov pogreb. To je točan podatak koji mnogi ne znaju jer slijetanje čovjeka na Mjesec nisu prenosili Rusi. ‘Valter brani Sarajevo’ je najgledaniji film svih vremena. To je jedini ‘zapadni’ film koji je ušao u Kinu, i Bata Živojinović kaže da ga je gledalo jedanaest milijuna ljudi. Utjecaj te popularne kulture bio je ubitačan, i ona je bila patent za cijelu Istočnu Europu. Đorđe Marjanović je bio najveća zvijezda u bivšem Sovjetskom Savezu, Lepa Brena u Bugarskoj i Rumunjskoj, ‘Vruć vetar’ je bio najgledanija serija u Mađarskoj, najveća glazbena turneja u Poljskoj bili su koncerti Električnog orgazma kada su ih zabranili u Varšavi.”

Zanimljiva je epizoda o Olimpijadi u Sarajevu. Rijetko tko zna da je tada opljačkan Kirk Douglas koji je otišao u ćevabdžinicu ‘Douglas’ gdje su mu ćevape naplatili sto dolara. Kada se to pročulo, vlasnika čevabdžinice zamrzio je cijeli grad, pa je na kraju morao zatvoriti radnju.

Danas kada se sjeća njujoške faze, kada su klijale ideje za ovaj dokumentarni program, Stoimenov se osjeća kao pobjednik. ”Konstatiram da smo pobijedili jer se danas u Beogradu reklamira Šibenska rivijera, a mladi Srbi hrle na Hvar i Korčulu. I mogu potpisati da je ovog ljeta bilo više seksualnih odnosa između Srba i Hrvata, nego unutar ijedne druge nacije. To je sada kao neka egzotika. Dokazali smo da ne mora biti onako kako su nas učili očevi nacija, ispijajući viski u Karađorđevu. A razni ‘generali’ i ‘vojskovođe’ u međuvremenu su se vratili onamo gdje im je i mjesto – u zatvore i na groblja.”

PLANOVI: SERIJAL O VELIKIM FOLK DIVAMA

Još stotinjak nastavaka sapunice

Ovo je tek prva sezona, koja ima 29 epizoda, a ako se stvari nastave razvijati ovakvim tempom, bit će ih stotinjak. To je prava sapunica o našim životima.

”U planu su još serijali o velikim folk divama, kulturnim dečjim emisijama Timothyja Byforda, antologijskim televizijskim emisijama od Sedmorice mladih do zagrebačkog Nedjeljnog popodneva, o kultnim serijama od ‘Velog mista’ do ‘Boljeg života’, o sportašima frikovima kao što su Boba Živojinović, koji je jeo sendvič dok je igrao protiv Johna McEnroa, ili Dražena Petrovića u kojeg su bile zaljubljene sve žene, Dragoslava Šekularca koji je u vrijeme najveće krize novčanicama brisao cipele, epizode o Zdravku Čoliću, bosanskoj muzičkoj sceni...”

PROJEKTI: HRT TVRDI DA SMO POLITIČKI NEKOREKTNI

Dokumentarac “Fudbal, nogomet i još ponešto” gledali su svi, osim HRT-a

Igor Stoimenov je jedno vrijeme radio kao direktor marketinga Crvene zvezde i, zahvaljujući tim vezama, napravio dokumentarac “Fudbal, nogomet i još ponešto”, koji je emitiran na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Osim u Hrvatskoj.

”Ljudi s hrvatskih televizija rekli su da to nije ‘politički korektno’ i da je to naš pogled na stvar. A meni se čini sasvim drukčije. Hrvatski kulturni model ne prihvaća ono urbano što dolazi iz Srbije i zato se događa da, kada mladim Hrvatima spomeneš Beograd, prvo što pomisle su splavovi, folk dive i silikonske ljepotice. I zato više znaju o Indiri, Seki i Stoji nego o nekim važnim i drukčijim ovdašnjim modelima. Ili o jakoj underground sceni i novim bendovima. A to mi je jako žao. Onda su ljudi iz Slobodne Dalmacije napravili DVD i prodali ga u 15.000 primjeraka, a serija je išla preko Max televizije, da ne kažem da je na YouTubeu bilo na desetine tisuća logiranja iz Hrvatske, ali HRT nije to htio.”

PIKANTERIJE O TITU: LJUDI BOŽJI, PA NISAM JA BIO PIJAN u RATU!

Richard Burton glumio je Tita pijan

Kada smo pitali Gileta zašto drugi album Električnog orgazma izgleda tako halucinogeno, rekao je: “Pa, zbog halucinogenih droga”. A Richard Burton igrao je Tita mrtav pijan, pa je Tito, kada je pogledao film, rekao: ”Ljudi božji, nisam ja bio pijan u ratu.” Zanimljiv je podatak da je Veljko Bulajić sandukom vina platio Pabla Picassa da napravi plakat za “Neretvu”. Otkrivamo i zašto je Tito pokopan u “Kući cvijeća”, a ne na groblju - da bi bio pored groba svoje velike ljubavi Davorjanke Paunović. Moma Martinović, čovjek koji je režirao pogreb Josipa Broza, otišao je 9. siječnja 1980. godine u zgradu SIV-a. Rekli su mu da se sprema pogreb i da to znaju tri čovjeka, te da će se, ako to procuri u javnost, znati da je informacija potekla od njega. Dakle, čovjek je režirao pogreb puna četiri mjeseca i šutio. Naziv grupe Prljavo kazalište uzet je iz Alana Forda, iz epizode “Broadway”. Zanimalo nas je kako je nastao nogometni klub Hajduk i je li bio omiljeni klub druga Tita, pa je zbog toga jedini tim iz velikih gradova koji je zadržao predratno ime...

MARKETING KOMUNIZMA: ZA NEKOGA SVE...

Iskoristili smo veliki marketinški slogan toga doba

”Za naziv serijala postoje dva valjana razloga”, kaže autor i nastavlja: ”Prvi je što su Robne kuće Beograd bile sponzor, a drugi je što su, kada smo mi bili mali, postojali komisioni gdje smo kupovali stranu robu i robne kuće u kojima smo nalazili domaće proizvode. A pošto se serijal bavi domaćim stvarima, uzeli smo taj generički naziv i iskoristili možda posljednji veliki marketinški slogan tog vremena: ‘Za nekoga sve, za svakoga ponešto.’”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. lipanj 2022 10:52