IZBJEGLIČKA KRIZA

GDJE ZAVRŠAVAJU MIGRANTI KOJE POLICIJA UHVATI Globusovi reporteri obišli su jednu od najbranjenijih granica u Europi, onu između BiH i Hrvatske

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 22.07.2019. u 08:54

Kulen Vakuf, 080719.
Situacija s izbjeglicama koje iz Bosne i Hercegovine pokusavaju prebjeci u Republiku Hrvatsku.
Na fotografiji: izbjeglice medju kojima su Osam i Zakarija.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Izbjeglice medju kojima su Osam i Zakarija

 

Jednu od najbranjenijih granica u Europi, vanjsku granicu Europske unije, ujedno i jednu od najdužih, onu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve je teže prijeći. Tvrde nam to migranti s kojima smo ovih dana razgovarali u Unsko-sanskom kantonu gdje se već više od godinu dana okupljaju kako bi preko Hrvatske prebjegli dalje na zapad Europe. Situacija se drastično promijenila u zadnjih mjesec dana otkako bosanskohercegovačka policija više ne dopušta migrantima da se slobodno kreću i borave gdje žele nego se moraju držati izbjegličkih kampova.

Uz glavnu cestu nekoliko kilometara južno od Bihaća susrećemo skupinu koju čine petorica Marokanaca i jedan Libijac. Najstariji među njima Osam ima 31 godinu i tečno govori talijanski jezik.

“Jučer smo pokušali ući u Hrvatsku, ali nas je hrvatska policija uhvatila. Oko 15 sati smo prešli granicu, a oko 20 smo vraćeni u BiH. Policija nas je odvela u neku kasarnu gdje nam je uzela svu hranu koju smo nosili sa sobom i mobitele. Uz nas šestoricu uhvaćeno je još šest osoba iz Sirije i tri iz Pakistana. Sve mobitele su policajci stavili u jednu vrećicu koju su na kraju predali jednom od Sirijaca, no on nam ih nije vratio, nego je pobjegao s našim mobitelima”, priča Osam i naglašava kako ih hrvatska policija nije tukla, a tvrdi i kako su preko granice išli sami bez pomoći krijumčara jer nemaju novca da ga plate. Puteve su nalazili uz pomoć navigacije i karata na mobitelu. A sada nemaju mobitele i ne znaju što će dalje. Spavaju na ulici pod otvorenim nebom, iz kojeg ih noću često moči kiša. Kriju se od BiH policije jer ne žele završiti u izbjegličkom kampu Vučjak.

“Taj kamp je grozan. Nas šestorica smo se upoznali u Grčkoj i dalje zajedno putujemo. U BiH smo posljednjih 20 dana i već smo jednom prije pokušali ući u Hrvatsku, ali nas je policija otkrila. Želimo doći do Italije”, otkriva Osam.

“Znate li neko mjesto gdje se može ući u Hrvatsku? Nećemo ostati u Hrvatskoj, nego ići dalje u Sloveniju pa Italiju”, pita nas njegov sunarodnjak, 25-godišnji Zakaria pa kada se nije zadovoljio našim odgovorom dodaje da će pokušavati ući u Hrvatsku koliko god puta bude trebalo dok im jednom ne uspije.

“Očajni smo, bez novca, gladni i prepušteni sami sebi… Brat mi je teško bolestan”, dodaje Zakaria suznih očiju i pokazuje na mršavog mladića koji se drži za trbuh i toliko je iznemogao da ga druga dvojica moraju pridržavati dok hoda. Migranata, mahom mladića poput pripadnika ove skupine, ima i na ulicama u središtu Bihaća, ali znatno manje nego prije.

“Stalno ovuda prolaze, pokušavaju prijeći u Hrvatsku, neki uspiju, neke hrvatska policija vrati nazad. Prije nekoliko dana su jednog našli mrtvog u Uni. Ponekad se zaustave kod nas u selu pa traže hranu. Već smo navikli na izbjeglice jer ih je više nego naše omladine koja se za boljim životom odselila u Sloveniju, Njemačku i druge zemlje”, govori nam Aida Kurtović iz sela Jasika koje se nalazi uz glavnu cestu koja od granice s Hrvatskom vodi prema osam kilometara udaljenom Bihaću.

Njezina se kuća od svih ostalih ističe po fasadi u bojama zastave Bosne i Hercegovine, plavoj i žutoj koju je, otkriva nam vlasnica, 2014. napravio njezin suprug jer je time htio pokazati koliko voli svoju zemlju. Često se, kaže, turisti slikaju ispred njihove kuće, na čijoj ogradi odnedavno stoji natpis – prodaje se. U cijelom je kraju mnogo kuća i zemljišta na prodaju, mnoge su prazne jer se ljudi iseljavaju, a na pitanje zašto prodaje kuću, gospođa Kurtović priznaje da bi htjela negdje drugdje živjeti iako ni sama ne zna gdje. Nije joj svejedno kada njezina kći sama ide autobusom u školu jer je sve puno izbjeglica.

Kulen Vakuf, 080719.
Situacija s izbjeglicama koje iz Bosne i Hercegovine pokusavaju prebjeci u Republiku Hrvatsku.
Na fotografiji: izbjeglice u setnji.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX
 

“Žalosno je sve to. Ima i žena i djece. Kamo bježe? Ne isplati se bježati. Čula sam da kod vas u Hrvatskoj nema izbjeglica kao ovdje kod nas. Hrvatska policija ih ne pusti da uđu”, komentira. Uz cestu koja od prijelaza Ličko Petrovo Selo vodi prema Plitvičkim jezerima vidjeli smo nekoliko policijskih patrola.

Izbjeglička kriza na balkanskoj ruti ne jenjava. Prema podacima Frontexa, u prvih šest mjeseci ove godine na području zapadnoga Balkana, uključujući i Hrvatsku, zabilježeno je oko 5100 pokušaja ilegalnog prelaska granice, što je čak dvostruko više nego u istom razdoblju prošle godine. Najbrojniji su Afganistanci i Iranci. Prilikom nedavnog obilaska granice na slunjskom području predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović istaknula je kao problem što su BiH vlasti samo šest kilometara od granice uredile izbjeglički kamp Vučjak, u kojem, kako je rekla, nema temeljnih uvjeta za život, o čemu svjedoče i brojni novinari koji otamo izvještavaju. Ilegalni migranti odande svakodnevno pokušavaju ući u Hrvatsku, a one koje uhvati hrvatska policija vraća u BiH. No, daleko je manji pritisak na granici južno od Bihaća, gdje dvije države dijelom razdvaja rijeka Una.

Proteklih mjesec dana izbjeglica nema ni u Kulen Vakufu i Martin Brodu, pograničnim mjestima uz rijeku na području Nacionalnog parka Una. Do prije samo nekoliko tjedana u Kulen Vakuf bi, saznajemo od mještana, svake večeri autobusom iz Bihaća stizalo barem nekoliko desetaka migranata koji bi, čim padne mrak, preko brda šumskim putevima u grupama kretali prema Donjem Lapcu u Hrvatskoj. Još od rata 90-ih godina na tom području nema graničnog prijelaza između dviju država, neki mostovi preko Une su i danas porušeni, a željezničkom prugom koja prati tok rijeke ne voze vlakovi. Ovaj dio Unsko-sanskog kantona do danas se nije oporavio od ratnih razaranja. U Kulen Vakufu s većinskim bošnjačkim stanovništvom ne živi više od 400-tinjak ljudi, a u Martin Brodu jedva stotinu, uglavnom srpske nacionalnosti. Jedina gospodarska grana uz poljoprivredu je turizam koji se polako budi pa je otvoreno nekoliko motela i prenoćišta. Velika većina gostiju pristiže iz arapskih zemalja, najviše iz Saudijske Arabije.

“Ove je godine manje turista nego lani. Uglavnom su Saudijci, a imamo i nešto Mađara, Čeha, Talijana, Portugalaca… Turizam je krenuo prije tri-četiri godine. Ovamo dolaze ljudi koji traže mir”, govori Narcisa Kasumović, koja gostima nudi smještaj u svojim apartmanima, a na glavnoj ulici blizu mosta ima i štand sa suvenirima.

Kaže nam kako je prije rata Kulen Vakuf imao 57 tvrtki, među kojima je najveća bila tekstilna industrija koja je zapošljavala 1200 ljudi. Sve je propalo, a ljudi otišli trbuhom za kruhom.

“Ovo je mrtav kraj. Iza brda Ostrovica i Bušević je Hrvatska, pa su ovuda često prolazili migranti. Svake večer krenuli bi šumskim putevima jer je cesta blokirana. Sada ih nema toliko jer BiH policija ih, čim ih vidi, odvodi u Vučjak pokraj Bihaća. To je obična šljunčara, mjesto na kojem je nekada bilo smetlište. Ljudi tamo spavaju na tlu”, govori Narcisa dok na štandu pokraj nje sjedi njezina majka koja nas moli da joj ne spominjemo ime jer strahuje da bi mogla biti uhapšena. Sada je kod kćeri, ali inače živi u Bihaću gdje joj je 15. lipnja policija upala u kuću u kojoj je ugostila migrante, što je proteklih mjeseci redovito činila iz čistog čovjekoljublja.

Kulen Vakuf, 080719.
Situacija s izbjeglicama koje iz Bosne i Hercegovine pokusavaju prebjeci u Republiku Hrvatsku.
Na fotografiji: Narcisa Kasumovic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Narcisa Kasumović

 

“Ako je grijeh nekome otvoriti vrata svoje kuće, neka mi sude. Imam 1500 kvadrata pa sam te jadne ljude pustila da spavaju kod mene. To su većinom djeca u dobi između 15 i 20 godina, Sirijci i Pakistanci. Sve redom fini ljudi, neki i jako dobro obrazovani. Kada mi kažu da danima nisu ništa jeli, ja s njima podijelim sve što imam u kući, a oni su jako pristojni i zahvalni. Znaju cijeniti kada im netko pomaže. Mnoge prevare krijumčari. Dovedu ih do rijeke i kažu im da preplivaju u Hrvatsku. Vraćaju se promrzli i mokri. Sreća je da ih se više nije do sada utopilo. Sakrili su se te večeri kod mene jer su čuli da će ih policija prebacivati u Vučjak. Večer prije su pokušali ući u Hrvatsku. Jedan je bio teško pretučen. Rekao je da mu je to učinila hrvatska policija. Dala sam mu led da stavi na otekline i rane. Dala sam im i hrane. Ujutro je oko devet sati u kuću upala policija i počela ih buditi i tući. Uhapsili su ih i odveli u Vučjak. Meni je policija zapečatila kuću”, govori žena iz Bihaća koja kaže da ima 70 godina.

U Bihaću je, dodaje, javna tajna da su se mnogi obogatili na izbjeglicama, posebice vlasnici marketa i prenoćišta. Pita se gdje je završio nemali novac koji je država Bosna i Hercegovina u zadnje vrijeme primila od Europe za smještaj izbjeglica koje na kraju spavaju na smetlištu.

Jedino što radi u Kulen Vakufu su jedan dućan i dva kafića. Većina kuća je napuštena, a izlozi su prazni. Konobar Armin Hamzagić potvrđuje kako posljednjih tjedana nema izbjeglica jer je prijevoznicima zabranjeno da ih puštaju u autobuse. Prije su im neki znali kartu od Bihaća do Kulen Vakufa prodavati za 20 maraka iako košta pet maraka.

“Tko hoće raditi, ovdje ima posla iako su male plaće. Cijeli dan radim za 20 maraka (80 kuna). Zato ljudi odlaze, najviše u Njemačku. I ja sam četiri mjeseca radio u Sloveniji u tvornici automobilskih guma, ali sam dobio otkaz pa sam se vratio kući. Jedina šansa za ovaj kraj je turizam. Vidite ovu predivnu prirodu”, govori nam mladi konobar Amar Dervišević.

“Stari su pomrli, a mladi se iselili. Moj unuk u Sarajevu studira pravo i ovdje sigurno neće imati što raditi”, komentira Atifa Kurtagić, koja je skromnu mirovinu zaradila u propaloj tvornici tekstila. Dok zalijeva oleandre ispred svoje kuće, priča kako je donedavno u mjestu bila prava najezda migranata. Njezinu su sinu, dodaje, provalili u vikendicu i unutra spavali. Nada se da će umjesto izbjeglica biti što više turista koji unose živost. Njezin sin Muho je uvjeren kako migranti nisu u Kulen Vakuf dolazili sami, nego ih je netko organizirano dovodio i pokazivao im puteve prema Hrvatskoj, šumske staze i mjesta gdje je Una najplića pa je mogu pregaziti, mostove na napuštenoj unskoj pruzi i druga mjesta gdje je najlakše prijeći granicu.

Do Martin Broda se iz Kulen Vakufa vozi jedinom cestom uz Unu koja nikada nije do kraja asfaltirana. Između dva mjesta stoji prastari mecima izrešetan putokaz koji pokazuje da cesta uzbrdo vodi do Titova Drvara, a na drugu stranu do Donjeg Lapca, no već nakon nekoliko desetaka metara je srušeni most i dalje se ne može.

Odakle dolaze turisti - pitamo prodavača voća pokraj slapova.

“Najviše iz Saudijske Arabije, Bahreina, Omana… Avionima stižu u Sarajevo pa dolaze ovamo gledati slapove. Pitaju me jesu li ove banane iz Bosne. Kažem im da jesu. Da nema to malo turista, ovdje bi bilo pusto”, govori prodavač Radenko Kovačević, koji je radom iz obližnjeg sela, ali već 40 godina živi u Beogradu. Ljeti dođe u rodni kraj nešto zaraditi. Snalazi se, kaže, kako najbolje zna.

Kulen Vakuf, 080719.
Situacija s izbjeglicama koje iz Bosne i Hercegovine pokusavaju prebjeci u Republiku Hrvatsku.
Na fotografiji: turisti iz Saudijske Arabije.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Turisti iz Saudijske Arabije

 

Od prodaje meda arapskim turistima živi Bećir Hajrulahović iz mjesta Orašac. Ima svoje košnice i proizvodi domaći med i rakiju. No, pokraj njegove kuće posljednjih mjeseci prođe više migranata nego turista.

“Idu prema Kulen Vakufu gdje prelaze preko brda da bi došli do Srba i Donjeg Lapca. Oni koji ne uspiju prijeći vraćaju se u Kulen Vakuf pa leže po ulicama pretučeni i razbijeni. Neki kažu da su dospjeli sve do Italije, ali ih je otamo policija vratila u Hrvatsku, a hrvatska policija ovdje kod Kulen Vakufa izbacila u Bosnu. U zadnje vrijeme ih je manje jer ih policija automobilima prebacuje u Vučjak. Sve su to mladi momci koji usput kupe nešto hrane i noću kreću prema Hrvatskoj. Uporni su. Neki ne znaju plivati, pa se utope”, kaže nam Hajrulahović.

Dodaje da su tek rijetki u BiH zatražili i dobili status izbjeglice koji im omogućava slobodno kretanje, dok se svi ostali koji u BiH borave ilegalno moraju držati izbjegličkih centara, što im znatno otežava boravak u Unsko-sanskom kantonu pa mnogi odlaze prema Banjoj Luci i Tuzli, gdje lokalne vlasti ne žele čuti za njih. I iz tih gradova im nije daleko doći do granice s Hrvatskom, koju također predstavlja rijeka, samo ne Una, nego Sava, na čijoj drugoj obali ih opet čeka hrvatska policija.

Krijumčari neprestano pokušavaju otkriti mjesta gdje je manje policijskih snaga, i premda se čini da je takvih prolaza sve manje i manje, mnogi uspijevaju doći do zapadnoeuropskih odredišta, o čemu svjedoči podatak Europskog ureda za azil da je od siječnja do kraja svibnja u svim državama EU zaprimljeno 290.000 zahtjeva za međunarodnom zaštitom, 11 posto više u odnosu na isto razdoblje 2018. godine.

Koliko god policije pa i vojske silom priječile ilegalne migracije, a države svoje teritorije ograđivale žicom, uvijek će neki uspjeti prijeći granice, i to najčešće oni koji imaju novca da plate krijumčarskoj mafiji koja ih je najčešće i nahuškala da krenu na neizvjestan put. Da su znali što ih čeka, mnogi zasigurno nikada ne bi napustili svoje domove.

Izdvajamo

Iz drugih medija