Hoće li ratifikacija Istanbulske konvencije ugroziti Plenkovićev položaj u HDZ-u, raskoliti stranku i možda dovesti u pitanje opstanak koalicije?
Neće, ali turbulencije u HDZ-u sve su veće, i to ne samo zbog Istanbulske konvencije. Svi oni koji svoje nezadovoljstvo šefom stranke već duže vrijeme iskazuju u kuloarima ovaj su put nešto glasniji, s argumentom da brane načela demokršćanske stranke i da ih je Plenković pozivom da podrže ratifikaciju doveo pred svršen čin. Tako je Milijan Brkić u lice rekao šefu stranke što misli, a ne indirektno, kroz medije ili spinove. To je, uostalom, njegov stil, tako je postupio i prema svom davnom prijatelju Tomislavu Karamarku, jer Brkić nema običaj okolišati ili manevrirati, pa nije to učinio ni s Plenkovićem. A za šefa stranke uslijedio je hladan tuš kada je stiglo pismo Davora Ive Stiera iz Argentine, gdje je očitao lekciju svom (bivšem) prijatelju Andreju Plenkoviću. Za Stierov odlazak u Buenos Aires stranački vrh navodno nije ni znao, a Plenkoviću svakako nije ni previše drago u čijem je društvu otišao kao član službenog izaslanstva. Njihovoj suradnji očito je došao kraj. Čak i onoj kakva je bila u posljednje vrijeme, kad su se rijetko viđali, a Stier kao još uvijek visoki dužnosnik stranke nije bio pozivan ni na jedan važan sastanak užeg vodstva HDZ-a. Za Plenkovića je svakako iznenađenje i to što je u dva navrata da se s njim u potpunosti ne slaže već poručila i Ivana Maletić, koja je odbila da bude i u njegovoj Vladi, a za koju se smatra da je bliska Brkiću. Ostali nezadovoljnici očito još uvijek nemaju hrabrosti javno istupiti, ali je njihov broj sve veći.
“Brkiću se neće ništa dogoditi, jer mu se i ne može dogoditi, ali je posve jasno da je već duže vrijeme i on nezadovoljan. Čuje, naime, stavove s terena, a oni nisu previše povoljni za sadašnje vodstvo stranke. Međutim, politička sudbina političkog tajnika HDZ-a Stiera čini se da je zapečaćena. Pitanje je dana kada može doći do raspleta, jer svakako nije uobičajeno da politički tajnik piše javno pismo predsjedniku stranke u kojem mu dijeli packe”, rekao nam je jedan visoki dužnosnik HDZ-a.
Plenković je znao da Stier neće podržati Istanbulsku konvenciju, jer je još u Bruxellesu izražavao rezervu. Ali nije očekivao tako oštre riječi i ocjene poput ove: “Smatram da bi bilo neodgovorno i štetno i za HDZ i za razvoj hrvatske demokracije tražiti od zastupnika HDZ-a da podrže uvrštavanje Istanbulske konvencije u dnevni red Sabora i glasanje za njenu ratifikaciju.”
“To mu Plenković nikada neće oprostiti. Nekako je prešao preko toga kada je Stier nezadovoljan što je prekinuta suradnja HDZ-a i Mosta naprasno dao ostavku na mjesto šefa diplomacije, ali ga je tada predsjednik stranke ostavio kao političkog tajnika. Stier je govorio da tako može lakše sudjelovati u procesu demokratizacije stranke, a onda je uslijedio protuudar kada je Plenković mladog i nedovoljno iskusnog Karla Resslera izabrao da piše stranački statut, a Stier mu je trebao biti samo kulisa”, kaže naš sugovornik iz vrha stranke. To je sigurno bila uvreda za čovjeka čija je knjižica i pokrenula lavinu promjena u HDZ-u i koji je uporno tvrdio da HDZ treba uvesti glasanje po principu “jedan član, jedan glas” za sva važna mjesta u stranačkoj hijerarhiji, a Ressler će figurirati kao novi “ideolog”. Sada je Stier ponovno pismom uzdrmao Plenkovića, po mnogima je to najjači šamar koji je do sada šef HDZ-a dobio, pa ovaj ping-pong može završiti samo tako da jedan od njih dvojice odstupi. A to će biti Stier, jer je Plenkovićevo mjesto predsjednika stranke neupitno.
Mnogi su u HDZ-u iznenađeni Stierovom reakcijom. Smatralo se da je postignut neki tihi dogovor o nenapadanju, pa i dogovor da Stier ponovno ode u Europski parlament iz kvote HDZ-a. Sam Stier bio je vrlo oprezan u komentarima dnevnih političkih događaja i vidno je do sada izbjegavao bilo kakvu kritiku na račun Plenkovića. Sigurno mu nije bilo drago što ga se posve udaljilo od odlučivanja, ali ničim to nije pokazivao. Sve do pisma iz Argentine.
Ipak, rascjep u HDZ-u se neće dogoditi. Dok premijer čvrsto drži uzde u Banskim dvorima, ništa se dramatično i ne može dogoditi, jer je HDZ-ovcima uvijek važnije da obnašaju vlast nego pozivanje na vrijednosti koje treba zastupati konzervativna demokršćanska stranka.
Naš sugovornik iz vrha stranke, koji je već prošao razne promjene u HDZ-u, slaže se u tome da je Istanbulska konvencija samo okidač koji je uzburkao duhove. Ionako je malo tko pročitao njezin sadržaj, a još manje njih uopće zna što bi to moglo biti sporno. Duhovi su se uzbudili na rekla-kazala pričama, pa je odjedanput proradio demokršćanski duh, koji zakazuje na temama koje daleko više iskazuju demokršćanstvo nego prihvaćanje Istanbulske konvencije.
Ali, za Plenkovića je ovo ipak velik izazov, jer mu treba svaka ruka u Saboru kada je većina tanka kao sada. Već i mogućnost da se HDZ-ovi glasovi raštrkaju bila bi opasnost za Plenkovićevu Vladu, jer bi se pokazalo da on ipak ne drži uzde posve čvrsto. A ako ne vlada HDZ-om, kako će tek vladati Vladom i razjedinjenim sastavom parlamenta.
U HDZ-u je već duže prisutno nezadovoljstvo, jer su mnogi frustrirani događajima u zemlji. Sve je više onih koji javno podržavaju stavove predsjednice, pogotovo one koji su upereni kao kritika Vladi. Nije slučajno Kolinda Grabar-Kitarović u svom posljednjem istupu govorila o neodlučnosti pri donošenju odluka. To je išlo na Plenkovića, pa je zato i nervozno reagirao. Dio HDZ-ovaca smatra da neće zauvijek trajati ni ovo “umiranje” opozicije, što je i omogućilo šefu stranke i premijeru da relativno mirno spava. Sve u svemu, Istanbulska konvencija otvorila je Pandorinu kutiju i uskoro mogu slijediti još burnija vremena na Trgu žrtava fašizma.
Nije slučajno ni to što je baš na dan kada je HDZ raspravljao o tome kako će se zastupnici ponašati u Saboru lansirana priča kako Andrej Plenković razmišlja o pohodu u Bruxelles na mjesto šefa Europske komisije.
“To je, naravno, nemoguće, jer Hrvatska ima tako loše ekonomske pokazatelje u odnosu na druge članice da nikome ne bi palo na pamet u presudnim trenucima za Europu premijera jedne takve zemlje izabrati na čelo Komisije. Plenković, bez sumnje, dobro stoji u Bruxellesu, ali ne tako da bi mogao biti izabran na tu dužnost”, kaže naš sugovornik koji tvrdi da će Plenković sasvim sigurno ostati gdje jest. Ojačan ili oslabljen, tek treba vidjeti.
Da mu nije lako, to je točno. Kada se u svakoj odluci trebaju brojati ruke i kada se ispod stola ucjenjuje na sve strane, nije lako voditi ni stranku ni državu. Još donedavno gospodarske brojke su bile ohrabrujuće, a onda je uslijedilo otrežnjenje iz Bruxellesa, odakle su nam poručili da smo zapravo najgori. Čuli smo sve ono što običan čovjek ionako zna i bez Europske komisije, te mladi ljudi panično bježe glavom bez obzira. Priča o ratifikaciji Istanbulske konvencije dočekana je kao tema koja je izbila u prvi plan u zemlji gdje je problema daleko više od nestručnih rasprava o rodu i rodnoj ideologiji. Umjesto da se govori o egzodusu mladih i demografskoj katastrofi, umjesto da se iznose konkretni prijedlozi kako pokrenuti zemlju koja zaostaje i za Rumunjskom i za Bugarskom, Hrvatska se opet uhvatila ukoštac s temom koja sigurno neće pokrenuti zemlju. Uostalom, ratifikacija Istanbulske konvencije ni u drugim zemljama nije donijela ništa dramatično, pa neće ni u Hrvatskoj. Ni za one koji su zgranuti konstrukcijama o “rodnim teorijama”, ni za one nesretne žene koje su na udaru nasilja u obitelji kojeg je sve više, i ne samo u Hrvatskoj.
O samoj Istanbulskoj konvenciji više-manje je sve rečeno, pa se tu i nema što dodati. Mostovac Slaven Dobrović jedan je od onih koji smatraju da je Konvencija sporna zbog “rodne ideologije” u kojoj se zastupa stajalište kako rod nije odrednica utemeljena na spolu, muškom ili ženskom, nego su rod društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, i imputira Plenkoviću da gura ratifikaciju “jer su tako rekli u Bruxellesu”. SDP-ovci, izgubljeni u vremenu i prostoru, malo kažu jedno, malo drugo, a zaboravljaju da konvencija nije ratificirana baš u njihovu mandatu, iako je Zoran Milanović 2011. stavio potpis na taj dokument. Baviti se Hrastom nema nikakva smisla, jer bez obzira na to što je dio vladajuće koalicije, nema relevantnu podršku hrvatskih građana da bi nešto predstavljao na političkoj sceni.
Ali Plenkoviću predstavlja ruku u Saboru, a njemu je sada svaka važna.Kao što mu je važna podrška koalicijskih partnera za mnoge odluke koje ga tek čekaju. Neslavni stav famoznog Povjerenstva za prošlost nikada neće biti pretočen u zakon, jer kao takav ne bi preživio glasanje u Saboru bez tri ruke srpskih zastupnika, a nešto konkretno premijer nakon godine dana vijećanja ipak treba učiniti. Priča o Agrokoru nije gotova, a po nekima problemi tek slijede. Izbor Kineza za graditelje Pelješkog mosta mogla bi biti nova zamka za Vladu ako stvari krenu po zlu. A dobro upućeni kažu da se s novcem koji su Kinezi zatražili most ne može izgraditi. Sve je to za Plenkovićevu Vladu daleko opasniji teren od ratifikacije Istanbulske konvencije.
To premijer dobro zna i sada kada treba disciplinirati vlastite zastupnike da se ne obruka na glasanju u Saboru. Svima je jasno da Plenković HDZ-om vlada na drukčiji način od svojih prethodnika i da nema čeličnu ruku kakvu je imao Tuđman ili Ivo Sanader. Zapravo, Andrej Plenković ima problem koji je imao i Ivo Sanader, on je “ljeviji” predsjednik nego što to HDZ-ovo članstvo želi, pa shodno tome stalno mora manevrirati između centra i desnice. Sada je u igri i Crkva, što dodatno komplicira stvari.
Ako reforme u zemlji napokon krenu, ako se gospodarstvo brže pokrene, ako turistička sezona opet bude rekordna i ako Davor Bernardić ostane na čelu SDP-a, i priča oko istanbulske konvencije brzo će se zaboraviti. Kao i dizanje glasova unutar stranke. Sve će biti dobro za Plenkovića ako događaji u zemlji budu povoljni, pa će samo ostati mantre o njegovoj “neodlučnosti”. A sam Plenković, što se mora priznati, obrazovaniji je i superiorniji od mnogih svojih kritičara, što mu daje prednost koja međutim nije vječna.
Nezadovoljnici će i dalje potajno snivati snove o promjenama i novom šefu, nabrajajući imena “Plenkovića poslije Plenkovića”. Tako se najčešće spominje kao najpoželjniji Damir Krstičević jer je vjerojatno i najbolji hrvatski ministar, koji uživa veliki ugled u stranci, ali svi koji ga znaju svjesni su da je Krstičević sada fokusiran isključivo na profesionalne dužnosti unutar resora koji vodi. Tako sve te kombinatorike i nemaju mnogo smisla, jer uostalom sam Plenković i dalje suvereno vodi stranku a na redu je i pomlađivanje o kojem je često govorio. Premijer zna često kazati da i ne očekuje da će svi biti zadovoljni, pogotovo ne oni koji su stalno bili blizu vrha stranke za vrijeme drugih šefova.
U tom smislu treba iščitati i Plenkovićeve riječi na sjednici Predsjedništva HDZ-a kada su neki stari kadrovi gunđali zbog načina kako je u stranci provedena rasprava o Istanbulskoj konvenciji: “Ako će netko rušiti Vladu, bit ću to ja, a onda pola vas neće biti ovdje.”
“Rezerve” za stare kadrove Plenković ima u pričuvi i samo čeka priliku da se promjene dogode.