Uvodna riječ prof.dr.sc Nenad Zakošek
U četvrt stoljeća višestranačkih izbora HDZ i SDP su na nacionalnim izborima najčešće bili dvije najjače stranke. Jedine iznimke bili su izbori turbulentnih devedesetih godina, 1992. i 1995. za Zastupnički dom te 1993. i 1997. za Županijski dom, kad su glavna oporba HDZ-u bili HSLS i HSS. Danas HDZ i SDP ne pretendiraju da samostalno osvoje vlast, nego predvode suprotstavljene koalicijske blokove i tako učvršćuju dihotomnu strukturu stranačkog sustava. Zašto je to tako?
Zašto su šanse brojnih trećih političkih opcija da poremete dominaciju dviju stranaka i bipolarnu logiku izbornog natjecanja dosad bile slabe? Više je razloga za to. Prije svega, i samo hrvatsko društvo po svjetonazorskim i političkim orijentacijama građana podijeljeno je u dva velika segmenta, koji su rezultat procesa formiranja samostalne hrvatske države i izlaska iz komunizma, što je u početnoj fazi definiralo stranačke preferencije. Dihotomna struktura stranačkog sustava postoji i u drugim društvima, ona se formira kad jedan glavni društveni sukob potiskuje ostale odnosno kad se više osi sukoba međusobno podudara. Opreka lijevog i desnog upućuje upravo na takvu bipolarnu konstelaciju. HDZ i SDP očito najbolje artikuliraju društvene suprotnosti. Te dvije stranke imaju, nadalje, razvijenu organizacijsku strukturu, prisutnu u svim dijelovima Hrvatske, koja im omogućuje kontinuitet i oporavak nakon izbornih poraza. Obje su stranke također pokazale sposobnost da istisnu konkurente na svom polu političkog spektra, HDZ na desnici, a SDP na ljevici. Napokon, obje su stranke koristile kontrolu javnih resursa za izgradnju klijentelističkih odnosa s jednim dijelom svoga biračkog tijela. Međutim, izostanak jake treće opcije u političkom centru nije samo posljedica društvene strukture i snage HDZ-a i SDP-a, nego i slabosti njihovih konkurenata. U prvoj dekadi višestranačja Hrvatska je imala autentične centrističke stranke, poput HSLS-a, HSS-a i HNS-a, koje su imale prepoznatljivost i parlamentarni kontinuitet. Nakon 2000. te su tri stranke postupno slabile zbog personalnih sukoba, usredotočenosti na participaciju u vlasti i zanemarivanja programskog profiliranja. Ni nove političke inicijative nisu dosad bile uspješne u nekom duljem razdoblju. Najčešće su se javljale kao osobni projekti disidenata iz etabliranih političkih stranaka, nudili su se kao personalne alternative dominantnim strankama, ali bez jasnih političkih sadržaja. Hrvatska još čeka na političku inovaciju koja bi promijenila logiku stranačkog natjecanja i fokusirala biračke preferencije na programske sadržaje, umjesto svjetonazorskih identiteta ili osobnih imidža. Takva bi promjena nedvojbeno unaprijedila izglede hrvatskog društva za razvoj.
Kako izborni sustav danas u Hrvatskoj utječe na stranački sustav, koji su izvori dvoblokovske strukture izbornog natjecanja u Hrvatskoj, zašto baš HDZ i SDP u četvrt stoljeća uspješno utjelovljuju opcije desnice i ljevice, kakav je položaj trećih političkih opcija i je li politički centar u Hrvatskoj osuđen na marginalnu egzistenciju ili tu postoji neiskorišteni potencijal – samo su neka od pitanja o kojima se raspravljalo na trećem Globusovu okruglom stolu pod nazivom “Treće političke opcije u Hrvatskoj: između HDZ-a i SDP-a”. U raspravi su, uz moderatora, profesora Nenada Zakošeka, sudjelovali politolozi Goran Čular, Višeslav Raos i Dario Nikić Čakar.
ZAKOŠEK: Osvrnimo se najprije na temeljno pitanje o hrvatskom stranačkom sustavu: Koji su uzroci njegove bipolarnosti odnosno njegove dvoblokovske strukture? Zašto su baš HDZ i SDP stožerne stranke lijevog i desnog stranačkog bloka? Kako izborni sustav utječe na strukturu stranačkog sustava?
ČULAR: Mislim da je efekt izbornih pravila u hrvatskom sustavu od početka bio drugorazredan u formiranju bipolarnog stranačkog sustava. To se vidjelo od samog početka stranačkog pluralizma 1990. godine. Upravo je na prvim izborima postojala jasna podjela, jasnija možda nego ikad nakon toga, zbog tipa političkih pitanja o kojima se tada odlučivalo. Temeljnu suprotnost objašnjava teorija rascjepa, koja u hrvatskom slučaju najbolje objašnjava fenomen bipolarnosti. Dakle, u samom društvu postoje podjele koje se onda politiziraju. Mislim da i današnji stranački sustav vuče svoja temeljna obilježja upravo iz te prve faze rane mobilizacije devedesetih godina. Tada su građani stvorili jasne političke identitete koji i danas, bez obzira na sve promjene, ostaju dominantan razlog opredjeljenja na izborima. Doduše, može se reći da neki elementi sadašnjega izbornog sustava pogoduju dvjema velikim strankama, primjerice kombinacija D'Hondtove metode i 5-postotnog praga donosi najjačim strankama jedan do dva mandata u svakoj izbornoj jedinici, što za formiranje parlamentarne većine nije beznačajno. Ali taj bi učinak bio kudikamo manji da se glasovi ne rasipaju na mnoštvo malih stranaka koje se natječu. Na izborima 2000. natjecale su se čak 62 stranke. Kauzalni odnos je zapravo obrnut: nemamo mi jaku bipolarnost zbog toga što izborni sustav pogoduje velikima, već zbog toga što nepostojanje srednjih stranaka omogućuje dvjema najjačim strankama odnosno koalicijama koje su oko njih okupljene da osvoje više mandata.
RAOS: Mislim da je bipolarnost kod nas dodatno zaoštrena iz dva razloga. Prvo, zato što je odnos između stranaka i koalicijskih partnera unutar lijevog ili desnog koalicijskog bloka uvijek takav da glavna stranka zauzima 75-90 posto mandata. Drugo, zbog takve raspodjele snaga ne može se dogoditi situacija da možda neka treća opcija dade premijera, dakle imamo dvije najjače stranke, od kojih će jedna uvijek formirati vladu. U nekim europskim stranačkim sustavima može se dogoditi da premijer dođe iz stranke srednje veličine. Kod nas je to nezamislivo.
ČULAR: Slabost trećih političkih opcija u nas u prvom redu shvaćam kao nedostatak srednje jakih stranaka. Stranački sustav ima dvije velike stranke i one formiraju političke blokove u kojima se okuplja niz manjih stranaka. Izvan ta dva bloka stranački je sustav izrazito raspršen, kako u centru, tako i na lijevoj i desnoj margini. Međutim, to je trenutačno stanje koje se razlikuje od onog što smo imali u prvih desetak godina razvoja stranačkog sustava, kad su postojale srednje jake treće stranačke opcije poput HSS-a, HSLS-a, HNS-a, možda čak i HSP-a. No, nijedna od tih stranaka nije uspjela sačuvati svoj potencijal srednje jakih stranaka. To slabljenje srednjih stranaka dogodilo se nakon 2000. godine.
RAOS: Zanimljivo je upozoriti na još jedno obilježje našeg stranačkog sustava. Osim HDZ-a i SDP-a nijedna druga stranka nije pokazala sposobnost da se oporavi nakon izbornog poraza i gubitka značajnog dijela birača. SDP se oporavio nakon izbornog poraza 1992., HDZ nakon poraza 2000. i 2011. Sličan primjer oporavka velike stranke nakon izbornog poraza nedavno se dogodio u Kanadi. Tu je Liberalna stranka pod vodstvom Justina Trudeaua, sina poznatog premijera Pierrea Trudeaua, nakon katastrofalnog rezultata na parlamentarnim izborima 2011., na izborima održanim 19. listopada 2015. uspjela više no udvostručiti broj glasova i osvojiti pet puta više mandata u usporedbi s prethodnim izborima. HSS, HSLS i druge nekad srednje jake stranke nisu se uspjele oporaviti nakon jednog lošeg izbornog rezultata.
NIKIĆ ČAKAR: Najlakše je reći da je izborni sustav glavni uzrok bipolarnosti. To možemo vidjeti, recimo, u britanskoj politici, gdje sustav relativne većine proizvodi dvostranački sustav, a treće stranke, kao što su tijekom dvadesetog stoljeća bili isprva Liberali, a kasnije Liberalni demokrati, nisu uspijevale osvojiti veći broj mandata unatoč značajnom udjelu u glasovima. To je posljedica raspršenosti njihovih glasova zbog čega nisu mogli preoteti mandate dvjema velikim strankama, laburistima i konzervativcima. Međutim, ako pogledamo izborne sustave u drugim zemljama, recimo u Španjolskoj, koja ima razmjerni sustav, vidimo da i takav sustav može proizvesti faktički dvostranački sustav. Od 1975. godine i prvih demokratskih izbora nakon rušenja autoritanog režima unatoč razmjernom izbornom sustavu dominiraju dvije najjače stranke, a treće stranke su relativno slabe. Premda su u nekim situacijama, posebno 2000. godine, došli u poziciju da sudjeluju u vlasti kao koalicijski partner. Drugi je primjer Italija, u kojoj kombinirani izborni sustav proizvodi klasični blokovski sustav, gdje su se oko stožernih stranaka formirali lijevi i desni blok u obliku širokih koalicija. U literaturi se o njima govori kao o sveobuhvatnim (catch-all) političkim blokovima, analogno catch-all strankama. Ne može se, dakle, reći da dvostranačje ili dvoblokovski sustav nastaje kao posljedica izbornog sustava, premda je u nekim zemljama u nekim povijesnim razdobljima izborni sustav stvarno bio glavni uzrok njegova nastanka. Kad govorimo o Hrvatskoj, točno je, kao što je rekao Goran Čular, da je inicijalna faza bila ključna. Tada se biračko tijelo podijelilo oko pitanja nacionalnog identiteta i stvaranja države te oko kulturološkog rascjepa, tj. pitanja odnosa prema religiji i njenoj ulozi u društvu. Sve do danas dvije glavne stranke nude biračima sadržaje koji su dominantno podijeljeni oko te dvije dimenzije, dok socioekonomska dimenzija očito nije važna. U ekonomskom pogledu naše dvije glavne stranke nude gotovo identične ili slične politike, a ni samim biračima to nije važno.
ZAKOŠEK: Zašto su baš HDZ i SDP od 1990. do danas opstale kao stožerne stranke desnog I lijevog bloka?
ČULAR: Ako se može ustvrditi da postoje temeljni društveni rascjepi od početka višestranačja koji utječu na strukturu stranačkog sustava, postavlja se pitanje zašto su opstali isti akteri koji su se formirali na početku. Hrvatska pokazuje zavidnu stabilnost čak i u organizacijskom kontinuitetu glavnih stranaka. U Istočnoj Europi su s nama usporedive još jedino Albanija i možda Češka. U svim drugim državama od devedesetih godina do danas promijenio se barem jedan od glavnih aktera, a često stranke koje su danas vodeće nisu devedesetih godina uopće postojale, kao što je to slučaj u Poljskoj. Treba naglasiti da izgradnja stranačke organizacije nije jednostavna, stranke trebaju više godina da rašire svoju organizaciju i da se ukotve u društvu. Doduše, danas je lakše stvoriti stranku nego prije 20, 30 godina i ući s njom u parlamentarnu arenu, pa čak i u Vladu. Pogledajte što se događa u Sloveniji, gdje u dva izborna ciklusa za redom novoosnovane stranke osvajaju vlast. Ali takve stranke znaju i brzo nestati. Možemo reći da je SDP u tom smislu bio u povoljnijoj situaciji, oni su sredinom devedesetih bili potonuli, ali im je ostala osnovna stranačka struktura kao preduvjet kasnijeg oporavka.
NIKIĆ ČAKAR: Zaboravili smo spomenuti kartelizaciju stranaka i vlasti. Stranke svoja izdašna sredstva crpe iz proračuna i pokušavaju spriječiti manje stranke da uđu u tu arenu raspodjele. A postoje i drugi resursi koji su na raspolaganju etabliranim strankama. Koliko puta u medijima čujemo da neke manje stranke govore da su u medijskoj blokadi. Velike stranke im ne dopuštaju da nametnu svoje agende ili politike kojima bi mogle privući birače.
ZAKOŠEK: Što se može reći o povijesti trećih političkih opcija u Hrvatskoj? Goran Čular formulirao je tezu da su devedesetih godina u političkom centru postojali pretedenti na to da bipolarnost pretvore u neku vrstu tropolnog sustava. Primjerice, u Sloveniji je devedesetih godina postojao takav tropolni sustav, pri čemu je centar, koji je predstavljala liberalno demokratska stranka, čak bio dominantan i formirao je vladu pomoću koalicija s lijevim i desnim strankama.
ČULAR: U prvih deset godina hrvatskog višestranačja postojale su ozbiljne centrističke opcije kao stranke srednje veličine, poput HSLS-a, HSS-a i HNS-a. Nakon 2000. HSS i HSLS su svojom prevelikom orijentacijom na participaciju u vlasti i zauzimanje položaja potpuno zanemarili kultiviranje i širenje svog biračkog tijela, a osim toga su prešle iz lijevog u desni blok. Birači su to kaznili, što je još jedan dokaz da rascjepi djeluju u Hrvatskoj. Te su stranke kratkoročno bile na dobitku jer su participirale u vlasti, ali su dugoročno izgubile. S druge strane, desno od HDZ-a sve do 2000. godine kao značajna opcija postojao je HSP, ali je nakon toga izgubio prepoznatljivost i radikalizam te je na kraju izgubio status parlamentarne stranke. To je djelomice posljedica pogrešaka vodstva HSP-a, ali i činjenice da je HDZ u cijelom razdoblju od 1990. različitim metodama kontrolirao politički prostor desnice. Mislim da ljevica HDZ-u nikada nije priznala zasluge za to što je onemogućio jačanje stranaka radikalne desnice. Hrvatska ima niz preduvjeta za postojanje jake radikalno desne stranke, a to se ipak nije dogodilo. Jedna HDZ-ova metoda je kooptacija, uključivanje pojedinaca s potencijalom za organiziranje jake stranke desno od HDZ-a. U HDZ-u su uvijek bili ljudi koji su po svom ideološkom profilu bili puno desniji od politike stranke. Druga metoda bilo je razbijanje desnih opcija. Sjećamo se doba Dobroslava Parage i razbijanja HSP-a, koji je preuzeo Anto Đapić. Treća metoda je sustav klijentelističkih odnosa, koji interesno veže desne opcije uz HDZ. Na kraju imamo ono što je 2007. napravio Ivo Sanader – kompeticijska izolacija uz moto: “glas za HSP je glas za SDP.” Tome treba pridodati rascjepkanost i međusobno nepovjerenje prvaka krajnje desnice, koji rezultiraju nesposobnošću ujedinjenja čak i kad dijele iste pravaške ideje.
ZAKOŠEK: Može li se očekivati da se danas pojavi politička opcija koja bi iskoristila potencijal birača u centru?
RAOS: Treba reći da je devedesetih godina na stranačko natjecanje utjecala dominantna pozicija HDZ-a, odakle slijedi taktičko glasovanje onih birača koji su bili protiv HDZ-a i koji su podržavali opciju koja je imala najviše šansi protiv dominantne stranke. Tako su krajem devedesetih i birači koji nisu bili identitetski vezani za SDP prepoznali tu stranku kao aktera koji ima infrastrukturne i druge preduvjete da bude najjača opozicija HDZ-u. To je oslabilo stranke centra koje su nekim od tih birača bile politički bliže od SDP-a.
NIKIĆ ČAKAR: Zašto polazimo od pretpostavke da je centar danas prazan i da ga treba ispuniti? Ako su se dvije velike stranke faktički pomaknule u centar, možda je realnije da se treća opcija formira ljevo od SDP-a ili desno od HDZ-a.
ČULAR: Dugoročno gledano, mi možemo vidjeti da se zajedno s dvostranačkim natjecanjem gradi politički konsezus koji izvorno nije postojao. U devedesetima je SDP napustio svoju prvobitnu poziciju održanja status quo kao najdjelotvornije obrane od Miloševićeve agresivne politike i ušao u vladu demokratskog jedinstva koja je organizirala obranu Hrvatske. HDZ se pak nakon 2003. pomaknuo prema centru pod Ivom Sanaderom i Jadrankom Kosor. Utoliko je ponovni zaokret današnjeg HDZ-a udesno vraćanje na stare pozicije. Treba vidjeti hoće li HDZ pod Karamarkom biti u stanju držati pod kontrolom krajnju desnicu.
ZAKOŠEK: Što se događa na ljevici? Bilo je pretendenata na konkurenciju SDP-u s lijeva, primjerice ASH. Koji su razlozi da nema uvjerljivog lijevog izazivača? Na izborima 2011. pojavili su se Laburisti kao lijeva alternativa. Izgledalo je da imaju šanse dugoročnije zadržati tu poziciju, ali danas vidimo da nije tako, da su bili osobni projekt svog osnivača i da su njegovim povlačenjem izgubili prepoznatljivost.
NIKIĆ ČAKAR: Ako promatramo lijeve konkurente SDP-a poput Laburista i Oraha, možemo uočiti da se pojavljuju kao političke opcije za nezadovoljne SDP-ove birače. Laburisti se danas u anketama pojavljuju sasvim marginalno. I Orah je nakon osnivanja imao fazu velike popularnosti, koja je, čini se, prošla. Kao da se lijevi birači boje rasipanja glasova te se, nakon što neko vrijeme iz protesta podrže lijeve konkurente SDP-u, vraćaju u krilo matične stranke kako bi konsolidirali lijevu opciju. To je racionalno političko ponašanje. Iskaže se nezadovoljstvo na izborima drugog reda, kakvi su recimo izbori za Europski parlament, ali se na izborima koji će odrediti buduću vlast odlučuju za najjaču lijevu stranku, a to je SDP.
ČULAR: Vjerojatno nije osnovno pitanje kako stupiti na političku scenu, pa čak ni kako ući u parlament na prvim izborima nakon osnivanja, nego je to kako se održati u politici i kako konsolidirati poziciju unutar stranačkog sustava. Kad bi se u Hrvatskoj pojavile jedna, dvije ili tri srednje jake stranke, koje bi mogle osvojiti 15-20 mandata, to bi sasvim promijenilo stranački sustav i logiku formiranja koalicija na vlasti. Čini se da treće političke opcije prebrzo krenu u koalicijske pregovore i borbu za položaje i onda se u tome potroše. Ono što isprva izgleda kao prednost, a to je brz ulazak u koalicije koje formiraju parlamentarnu većinu, na kraju se pokaže kao slabost. Takvim strankama nedostaje postupnost u izgradnji prepoznatljive programske pozicije odnosno ideološke i organizacijske platforme.
RAOS: Jedan pokazatelj nestabilnosti novih stranaka u Hrvatskoj je činjenica da se stranke ne osnivaju nakon izbora, nego najčešće pola godine do godinu dana prije izbora. To govori o kratkoročnoj perspektivi i nedovoljnoj ozbiljnosti novih inicijativa. Zanemaruje se rad na terenu, a većina stranaka, čak i onih malih, orijentirane su na osvajanje javnih položaja, a ne na rad na terenu. Također nedostaje povezanost s različitim udruženjima i civilnim društvom, koja postoji u starim demokracijama. Doduše, postoje akteri koji su nastali unutar civilnog društva, poput udruge ”U ime obitelji”, ali većina stranaka nema tu poveznicu s društvom. Ponekad treba propustiti izborni ciklus da bi se nešto izgradilo na terenu.
ČULAR: Ako pogledamo zemlje u okruženju Hrvatske, ne samo one postkomunističke, nego i zapadnoeuropske, vidjet ćemo da u posljednjih 10-20 godina ima puno više novih stranka nego prije. Danas je lakše osnovati stranku i polučiti izborni uspjeh. Najbolji recentni primjeri su nove stranke u Sloveniji i Češkoj, gdje su stranke osnovane pred izbore ne samo ušle u parlament nego i u vladu. Hrvatska je suprotan primjer, kod nas dosad nije bilo takvog spektakularnog uspjeha novih stranaka. Vjerojatno glavni razlog za to je snaga i društvena usidrenost dvije velike stranke, koje na razne načine, pa i kontrolom resursa, sužavaju prostor konkurencije. Onaj tko želi biti treća opcija I dugotrajnije zadržati tu ulogu, morao bi promijeniti osnovnu os stranačkog natjecanja, a to nije jednostavno.
ZAKOŠEK: Koji su izvori političke inovacije u Hrvatskoj? Rekli smo da su na početku višestranačja postojale autentične stranke u centru i na desnici koje su imale pretenziju na važnu ulogu unutar stranačkog sustava, ali su one danas nestale ili su marginalizirane. Drugi oblik inovacije bile su opcije koje su nastale odvajanjem od etabliranih stranaka, poput Hrvatskih nezavisnih demokrata Mesića i Manolića, Granićevog DC-a i Pašalićeva Hrvatskog bloka, koji nastaju odcjepljenjem od HDZ-a, ASH-a koji okuplja disidente SDP-a, ili LS-a i Libre koji su proizašli iz HSLS-a. Treći oblik političke inovacije su stranke koje nastaju kao osobni projekti političkih poduzetnika, poput izborne liste Ivana Grubišića i Nacionalnog foruma Nikice Gabrića. Zanimljivo je da su politički poduzetnici koji pokreću osobne stranačke projekte često pripadnici političke elite, disidenti etabliranih stranaka, poput Milana Bandića i Ljube Jurčića, a danas Ive Josipovića, Radimira Čačića, Slavka Linića ili Damira Kajina. Četvrti izvor političkih inovacija su društveni pokreti koji se pretvaraju u izborne inicijative odnosno političke stranke, poput Živog zida i “U ime obitelji”.
ČULAR: Mislim da se Hrvatska uklapa u opću sliku postkomunističkih demokracija. Jedno je istraživanje o uzrocima biračke volatilnosti u Istočnoj Europi, dakle velike fluktuacije birača od izbora do izbora, nedavno pokazalo da se ono prvenstveno može objasniti fluktuiranjem političkih elita. To znači da pripadnici političke elite često mijenjaju stranke, odcjepljuju se i osnivaju nove stranke, što naravno dovodi do velikih promjena u biračkim preferencijama između dva izborna ciklusa. U Hrvatskoj ima puno primjera koji se uklapaju u taj obrazac. Većina novih stranaka, bilo da nastaju odcjepljenjem ili kao originalne inicijative, ne uspijevaju opstati u duljem razdoblju. Nakon 2000. ipak imamo primjere nekih uspješnih inicijativa. Jedan je primjer Hrvatska stranka umirovljenika, koja zadržava parlamentarni status zahvaljujući koaliranju. Drugi primjer je HDSSB, koji je prva uspješna stranka nastala odcjepljenjem od velike stranke. Ključ njena uspjeha je drukčija strategija i korištenje izbornog sustava koji nagrađuje stranke koje uspijevaju koncentrirati biračku podršku unutar samo jedne regije. Druge stranke koje su se odcijepile od HDZ-a imale su ambiciju parirati mu na nacionalnoj razini, ali su u tome bile neuspješne. Druga specifičnost povezana s našim izbornim sustavom je opstanak i parlamentarizacija stranaka koje nikad ne nastupaju samostalno. Primjerice, LS je osam godina opstao kao parlamentarna stranka, a da se nije znalo koliku stvarnu potporu ima kod birača jer na izbore nikad nije izašao samostalno. Ipak, takve stranke ne mogu dugoročno opstati i sa stajališta stranačkog sustava su zapravo nevažne.
ZAKOŠEK: Što još objašnjava uspjeh HDSSB-a?
RAOS: Ne treba zaboraviti da on nastaje iz HDZ-a, vjerojatno jedine stranke koja je doista prisutna u svakom gradu i općini u Hrvatskoj. HDSSB preuzima niz taktičkih i organizacijskih karakteristika slavonskog HDZ-a i fokusira se na tu regiju. Ostale grupacije koje su se odvajale od HDZ-a, poput DC i Hrvatskog bloka, nastale su u Zagrebu, nisu imale lokalnu infrastrukturu i zato nisu mogle ništa postići. Isto važi danas za Jadranku Kosor, čije su političke šanse ograničene činjenicom da nema svoju lokalnu bazu. U istočnoj Slavoniji cijeli HDZ-ovi ogranci prelaze Glavašu. HDSSB također koristi kontrolu lokalnih resursa, poput lokalne samouprave i lokalnih poduzeća, za učvršćenje svoje pozicije unutar biračkog tijela. Na sličan način funkcionira Milan Bandić u Zagrebu.
ZAKOŠEK: Osobnost kao politički resurs očito nije uvijek djelotvorna na svim izborima. Vidjeli smo da je Milan Bandić doživio neuspjeh na parlamentarnim izborima 2011., a da je ponovio uspjeh na lokalnim izborima 2013. U jugoistočnoj Europi imamo primjere izbornog uspjeha osobnih stranačkih projekata političkih poduzetnika, poput GERB-a Bojka Borisova u Bugarskoj ili stranaka Zorana Jankovića i Mire Cerara u Sloveniji. Zašto se to dosad nije dogodilo u Hrvatskoj?
ČULAR: Mislim da hrvatske političke stranke funkcioniraju u mnogo većoj mjeri na tradicionalan način nego mnoge stranke u Istočnoj Europi, pa čak i neke stranke u Zapadnoj Europi. Ako usporedimo brojnost stranačkoga članstva u Hrvatskoj i drugim istočnoeuropskim zemljama, vidljiva je velika razlika u korist hrvatskih stranaka, i to ne samo kod HDZ-a, koji je fenomen po sebi u istočnoeuropskim okvirima. Teško je naći drugu stranku s 200 tisuća članova. Taj tip stranačke organizacije pripada ranijem razvojnom periodu masovnih stranaka, mnogobrojno članstvo nije obilježje suvremenih stranaka. U Hrvatskoj su politički vođe uspješni samo u kombinaciji sa snažnom stranačkom organizacijom.
ZAKOŠEK: Čini se da personalizacija politike u Hrvatskoj ima svoje granice. Može se reći da su HDZ i SDP vodeće stranke bez obzira na to tko ih vodi. No važan je još jedan drugi mehanizam koji smo spomenuli u vezi s HDSSB-om i HDZ-om, a to je kontrola javnih resursa i njihovo korištenje za izgradnju klijentelističkih mreža. Koliko je važan taj aspekt u razvoju stranačkog sustava?
NIKIĆ ČAKAR: U Hrvatskoj imamo vrlo neuobičajenu situaciju. Političke stranke su političke institucije kojima se najmanje vjeruje, a istodobno je stranačko članstvo vrlo brojno. U zapadnoeuropskim zemljama članovi stranaka čine prosječno malo više od 5 posto biračkog tijela, u postkomunističkim zemljama oko 3 posto, a u Hrvatskoj 11 posto. Istodobno samo oko 8 posto građana ima povjerenje u stranke.
RAOS: Ti podaci o brojnosti članstva i niskom povjerenju u stranke i općenito u političke institucije podvlače važnost klijentelističke politike i stranačke kontrole javnih resursa. Može se govoriti o stranačkoj “kolonizaciji države”, taj termin dobro objašnjava odnos naših stranaka prema javnoj upravi, pa onda i vrlo racionalnu percepciju građana o tome zašto im članstvo u strankama može biti korisno. Zašto su, primjerice, tako uspješni HDSSB i IDS? Upravo zato jer su uspješno kopirali obrazac koji je uspostavio HDZ.
ČULAR: Nisam siguran koliko se stranačko natjecanje može objasniti klijentelizmom. Nemamo dovoljno empirijskih podataka o problemu klijentelizma jer nema istraživanja o tome. Naše predodžbe počivaju na anegdotalnim uvidima. Bez obzira na motive koji ljude potiču da uđu u političke stranke, mislim da se biračke preferencije najvećeg dijela biračkog tijela ne daju objasniti klijentelističkim odnosima. U nekim specifičnim kontekstima se klijentelizmom mogu objasniti biračka opredjeljenja. Ali kad nastojimo objasniti izborne poraze HDZ-a ili SDP-a u posljednjih petnaestak godina, nećemo reći da su oni posljedica toga što te stranke dok su bile na vlasti nisu svojim biračima isporučili dovoljno klijentelističkih dobara, jer su to one naravno činile. Očito je da ipak postoje druge osnove vezanosti birača uz stranke, osobito uz SDP i HDZ. To su ideološke veze, kao i stranačka identifikacija, dakle osjećaj dugotrajne povezanosti sa strankom čak i neovisno o ideološkim stavovima koje zastupa. Potonje je karakteristično osobito za HDZ-ove birače. Oni su slijedili vodstvo stranke u svim njegovim političkim zaokretima, pa i onda kad je smjer bio suprotan njihovim osobnim ideološkim uvjerenjima. U tom smislu su HDZ-ovi članovi i birači, prilagođavajući se vodstvu i ostajući vjerni stranci, u 25-godišnjem razdoblju višestranačke demokracije podnijeli najveću ideološku žrtvu.
RAOS: Nismo do sada spominjali eksterni faktor kao izvor promjena stranačkog sustava. S jedne strane, proces pristupanja Europskoj uniji utjecao je na glavne hrvatske stranke. Nakon 2000. imamo pomak obje velike stranke prema centru upravo zbog toga što se, možda jače nego u drugim istočnoeuropskim zemljama, stvorio konsenzus oko ulaska u EU. S druge strane, mislim da se kod aktera civilnog društva javljaju pokušaji transplantiranja političkih obrazaca iz drugih zemalja. Primjerice, “U ime obitelji” koristi neke obrasce političkog aktivizma koji su poznati iz anglosaksonskih sustava. Drugo je pitanje socijalnog miljea iz kojeg dolaze birači nekih političkih stranaka. Primjerice, Živi zid i “U ime obitelji” mobiliziraju atipičan segment birača. To su ljudi koji su nedovoljno politički socijalizirani u postojećem sustavu. Živi zid privukao je tranzicijske gubitnike i jednu izgubljenu generaciju mladih, a “U ime obitelji” obraća se biračima koje HDZ ne predstavlja, kojima ta stranka nije dovoljno demokršćanska i koji su socijalizirani kroz civilno društvo koje sama Crkva organizira. Ti birači ne osjećaju se predstavljeni putem stranaka., često je riječ o izbornim apstinentima, od kojih dobar dio možda nije glasovao još od vremena Tuđmana.
NIKIĆ ČAKAR: Političko natjecanje uvijek treba gledati i iz perspektive ponude i potražnje. Očito da biračima odgovara dvoblokovski sustav. Ako pogledamo povijest trećih opcija u Hrvatskoj i ako razmislimo o šansama aktualnih trećih opcija, poput Živog zida i “U ime obitelji”, na predstojećim izborima, očito je da su one slabe.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
