Tko je sretan? – pitala je teta u jednom zagrebačkom vrtiću petogodišnjake kad su razgovarali o pojmu sreće. Djeca, mali mudraci, davali su različite zabavne, slatke odgovore, ali jedan je odgovor naročito dojmio psihologinju i pedagoginju Dubravku Miljković: “Sretan je onaj čovjek koji je bogat i koji daje drugima”, rekao je 5-godišnji dječak.
Baš po toj dječjoj mudrosti danas živi Bill Gates.
Još prije dvije godine, kad je napunio 52. godinu života, suosnivač Microsofta zaključio je da mu je ono što je postigao sasvim dovoljno i posvetio se humanitarnom radu. Korporativni ring zamijenio je brigom oko fondacije koju dijeli sa suprugom Melindom, a kojoj je cilj pomoći da svijet bude ljepše i pravednije mjesto.
Živi li Bill Gates, nekoć najbogatiji čovjek svijeta, u iluziji? Može li pojedinac zaista tako dramatično, globalno promijeniti stvari, ma koliko god “težak” bio?
Gates ne bi bio Gates da nije imao strategiju uspjeha u rukavu; prvo je namjerno “osiromašio” svoju obitelj koja je i dalje ekstremno bogata jer raspolaže s gotovo pola milijarde dolara.
No, većinu onoga što je zaradio, 50 milijardi dolara, Gates je proslijedio u Zakladu Melinda i Bill Gates koja svojim sredstvima gasi humanitarne požare u svijetu, investira u ravnopravniju distribuciju lijekova, u pomoć zemljama u kojima svakodnevno stradavaju ljudi od bolesti koje je zapadni svijet odavno zaboravio...
Sa 40 milijardi dolara, s koliko raspolaže, i više od 700 zaposlenih, Fondacija Gatesovih najveća je neprofitna privatna zaklada na svijetu. Dosad je dala za borbu protiv malarije više nego cijela Svjetska zdravstvena organizacija, a ona broji više od 150 država članica.
No, vratimo se na Gatesovu viziju. Svjestan da, ma koliko god novca imao, ne može sam, okupio je milijarderski klub. To su ljudi koji, po riječima zagrebačkog petogodišnjaka, bivaju sretni zato što pomažu drugima, a pomažu im davanjem novca.
Warren Buffet, Gatesov prijatelj i iz korporativnih i iz filantropskih dana, odmah se priključio Klubu. U tek nekoliko mjeseci, koliko je trajalo prijateljsko nagovaranje na zajedničkim večerama, odazvalo se 40 milijunaških američkih obitelji koje će posthumno većinu svoje imovine donirati za plemenite svrhe, “više ciljeve”. Djeca će dobiti manje, rodbina neće profitirati koliko je očekivala, a svijet u ovome trenutku može računati na 600 milijardi američkih dolara. To je 30 hrvatskih godišnjih proračuna koje će bogataši Amerike izdvojiti samo da bi pokazali svoju humanost i želju da pomognu drugima.
Već je stvar prestiža tko će se sve naći na listi; osnivač CNN-a Ted Turner, gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, suosnivač Oraclea Larry Ellison...
Gates je izazvao milijardere svijet, rukavica je bačena; darujte, za života ili posthumno jer – veselo govori “cvikeraš” iz Microsofta, novac ionako nećete moći ponijeti u grob!
Na Zemlji ima točno 1011 dolarskih milijardera – poznati su kao “deseteroznamenkasti Titani”, od toga je 40 posto Amerikanaca. Prema ovogodišnjem prosjeku, jedan je Forbesov “Titan” težak 3,5 milijardi dolara.
Što na izazov kažu hrvatski bogataši? Neki od njih su na ljetovanju i nedostupni su za komentar, no prema izjavama nekolicine Globusovih sugovornika s liste najbogatijih, izgleda da bi se i od hrvatskih milijunaša mogla prikupiti poprilična svota novca.
“Naravno, nismo mi u kategoriji Amerikanaca, ali... svatko daje u skladu s onim koliko može”, kaže Branko Roglić, vlasnik Orbico grupe. On dnevno dobije desetak pisama ljudi koji od njega traže pomoć. Daje novac siromašnim obiteljima, samohranim roditeljima. No, dodaje da su njegova glavna briga njegovi radnici: Nisam nikada ni dan zakasnio s plaćama, a svaki mjesec moram imati na umu svojih 2350 ljudi. Podijelim novca koliko mogu, uključujem se i u humanitarne projekte, finaciram Lado, Glumce u Zagvozdu, Medils... Rado bih davao koliko američki bogataši mogu, ali daleko smo svi mi od te kategorije. Mislim da je važno da ljudi, makar imaju novac, ipak žive relativno skromno i bez razmetanja. Ne mislim da je poziranje po jahtama dokaz nečije poslovne sposobnosti”, kaže splitski poduzetnik, donedavni savjetnik na Pantovčaku.
Davanje drugima čini ljude sretnima, pokazao je nedavni eksperiment koji su radili američki znanstvenici, jer, kako naglašava prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan sa Instituta za društvena istraživanja “Ivo Pilar”: “Jednoj skupini ljudi istraživači su dali 20 dolara i trebali su ih potrošiti samo na sebe, a drugi su dobili isto toliko novca i morali su kupiti nešto za druge. Sretniji su bili ljudi koji su kupovali drugima, kako je pokazao ovaj eksperiment. Puno govori situacija uoči Božića kad ljudi odlaze u minus, ali kupuju da bi dali darove drugima. Rijetko tada kupuju za sebe”, govori dr. Kaliterna Lipovčan.
A bogati radije daju kad se za to ne zna jer ne žele osudu ili propitivanje javnosti, ne žele da se sumnja u ispravnost njihovih motiva, ne žele da im se nakon određene donacije javi golem broj ljudi koji bi također tražili novac...
Javno i tajno. Najbogatiji čovjek Hrvatske Ivica Todorić svoje privatne donacije drži u tajnosti, govore nam njegovi suradnici. Premda njegov koncern sudjeluje u humanitarnim projektima, korporativne i inidividualne donacije dva su različita pojma.
Kad daju na individualnoj osnovi, hrvatski milijunaši radije ostaju anonimni nego da se zna da oni stoje iza neke konkretne pomoći. U hrvatskom tranzicijskom društvu u kojem se elita doživljava kontroverznom, i njihovim se poklonjenim konjima “gleda u zube”.
Slično kao Todorić, koji je djelomičan uvid u svoj humanitarni rad dao prije nekoliko godina, kad je sjeo u invalidska kolica u znak solidarnosti, ni Goran Štrok neće javno govoriti o tome koga i koliko pomaže.
Ali, pomaže - tvrdi Zrinka Marinović iz Štrokove korporacije: “Obitelj Štrok već dugi niz godina izdvaja određena financijska sredstva za humanitarne projekte, stipendije i pomoć socijalno ugroženim obiteljima u Hrvatskoj. No, o tome ne žele javno govoriti”, rezolutna je glasnogovornica.
I Štroka i Todorića u najvećoj je zasebnoj privatnoj donaciji u Hrvatskoj pretekao Ante Vlahović, predsjednik Adris grupe, jer je za djecu bez roditelja donirao milijun i pol eura. Također, sve naknade koje je primao na račun članstva u Nadzornom odboru u posljednjih dvadesetak godina darovao je djeci bez roditelja.
Plinio Cuccurin, Vlahovićeva “desna ruka”, pojašnjava svoja razmišljanja o filantropiji i tome kome i koliko treba davati: “Ovom gestom Billa Gatesa i ostalih postavljaju se novi, viši standardi na području filantropije. Naime, ne radi se samo o velikom novcu koji se oslobađa za humanitarne svrhe nego se afirmira i nova filozofija koja zarade i dobitke usmjerava na ciljeve koji su iznad interesa pojedinca koji su taj novac zaradili. Oni taj novac 'vraćaju' društvu, i to onom njegovu dijelu koji ga najviše treba. Time potiču i izazivaju i druge da čine isto.
I sam zagovaram takav princip. Na niz načina zarađeni novac doniram u različite humanitarne svrhe ili ga jednostavno poklanjam institucijama i pojedincima kojima je on potreban.
Preko Zaklade Adris financiraju se donacije i projekti o kojima odlučuju ugledni građani ove zemlje. Moja obitelji i ja redovito dajemo novčane priloge za obnovu sakralnih, školskih objekata, dječjih, znanstvenih ustanova. A cijelo svoje slobodno vrijeme i stečeno znanje ulažem u razvoj Bala, na korist građana. Ne mogu se mjeriti s Gatesom, naravno, ali važno je da svi dajemo koliko možemo.
Ganuo me primjer jedne stare učiteljice koja ima mirovinu možda tisuću kuna, a nesebično je dala novac u humanitarnoj akciji. Bitno je učiniti dobro djelo”, naglašava.
Slično razmišlja i Robert Ježić, petrokemijski magnat. I on bi bio spreman dati svoj doprinos u sklopu Gatesove inicijative, ali radije bi da se o iznosima i donatorima javno ne govori. “Najvažniji je osjećaj da možete pomoći. Bilo kakva medijska pažnja, pažnja javnosti... nije potrebna. Ja je radije izbjegavam”, dodaje.
“Kad netko daruje novac, mi se obično pitamo zašto on to čini, nagađamo da će on od toga sigurno imati neke koristi ili da će imati porezne olakšice zato što daruje... Uvijek se gleda negativna strana. No, dobro je da se daruje, da ljudi pomažu jedni drugima, unatoč tome što javnost ovo često negativno doživljava”, kaže pedagoginja i psihologinja Dubravka Miljković.
Zato je savjet bogatima da bi im bilo najpametnije darovati anonimno kako se ni oni niti ljudi kojima daruju ne bi osjećali neugodno...
Ljudi žele darovati ili zato što su velikodušni i imaju u sebi tu karakteristiku, bez obzira koliko novca imali na računu: “Djeca koja peru stakla na benzinskim crpkama preko ljeta često kasnije znaju prepričavati da im obično najviše novca ostave oni koji voze sasvim obične automobile, a da im oni iz skupih daju manje. To su priče koje se uvijek rado prepričavaju jer uvijek razmišljamo kako bi, na neki način, bogati trebali biti škrti, a ovakve anegdote doprinose takvim razmišljanjima. Velikodušnost nema veze s količinom novca kojom raspolažete. Ljudi koji su zaista bogati znaju da novac i sreća nemaju baš puno veze jedno s drugim. Ne možemo, naravno, reći da novac nije važan, ali s većom količinom novca ne raste proporcionalno i razina sreće. Zato žele darovati i pomagati drugima jer osjećaj da radite nešto dobro za druge ispunjava i ljude čini sretnima. To trebaju raditi zato što tako osjećaju, a ne zato što očekuju zahvalnost ili za najsitniju donaciju odmah žele pozirati pred kamerama u želji da im se istog trena podigne i spomenik. Oni koji to rade, rade s nekim drugim motivima...”
Milan Artuković, “kralj kave”, misli da bi najbolje bilo ako bi se za filantropiju izdvajao postotak čistog profita. Zasad, Gatesova je inicijativa u Hrvatskoj teško provediva jer je hrvatsko društvu u cjelini i njegov ekonomski i socijalni razvoj daleko od američkog pa su mu i dosezi time drugačiji. U Americi je sve to na jednoj drugačijoj razini, kako način vođenja poslovanja i funkcioniranje poslovnog svijeta, tako i humanitarne aktivnosti. U Hrvatskoj se još pun toga treba riješit da bi se otvorio put takvim inicijativama, kaže šef Francka.
Ipak, ljudska razmišljanja idu u smjeru da je bolje biti bogat pa makar nesretan; “možda ima nesretnih među bogatašima, ali nema sretnih među siromasima” – reći će onaj kome su i hrvatski kunski “Titani” nedostižna kategorija. U aspolutnoj bijedi živi 1,7 milijardi stanovnika svijeta.
Kao potencijalnog hrvatskog Billa Gatesa, koji će oko sebe okupiti hrvatske bogataše u humanitarnoj misiji, sebe vidi Tomislav Horvatinčić. “Zašto bismo čekali Gatesa? Evo, ja ću prvi stati na čelo kolone!”, govori nam. “Podržavam njegovu ideju i žao mi je što se mi u Hrvatskoj već nismo organizirali za jednu takvu sličnu akciju.”
Nastavlja: “Socijalno sam osjetljiv i spreman sam davati drugima. S obzirom da me se upravo proziva da mi je država poklonila 50 milijuna eura, reći ću da ako zaradim 5 milijuna eura od cijelog svog projekta, polovicu ću dati u dobrotvorne svrhe, dat ću ljudima koji nemaju. Važno je biti osviješten i pomagati ljudima oko sebe.
Ljudi koji sad prosvjeduju protiv mene u Varšavskoj ne vide u tim projektima sebe i ne vide razvoj, napredak, nego samo anarhiju. Mislim da čovjek nije sretan ako ono što ima ne može podijeliti s drugima. Ja sam već davao, pomagao sam koliko mogu, dao sam milijun, dva milijuna kuna u novcu i stanovima. Ali, da bi se pomagalo i doniralo, valjalo bi da uvjeti darovanja budu isti kod nas kao i u Americi gdje se to stimulira”, kaže Horvatinčić, aludirajući na činjenicu da se u Hrvatskoj na darove plaća PDV. Horvatinčiću smeta što ljudi kojima pomaže rijetko kažu “hvala”.
Psiholozi objašnjavaju da je zato bolje donirati anonimno, radi sebe. Ako netko traži zahvalnost od drugih, bolje da i ne daje jer se može razočarati, a bit je u samom činu davanja, ne zahvali. No, Horvatinčić to ovako tumači: “Ako poklonim nekome milijun kuna, odmah će svi pitati zašto sam to napravio, koji su moji motivi... Imam Zakladu i financiram 30-ak studenata s tri tisuće kuna, poklonio sam ljudima stanove... ali nikad mi nitko od njih nije ni čestitao Novu godinu niti me pozvao na promociju kad su diplomirali, nikad mi nitko nije rekao hvala, kao da se podrazumijeva da nekoga financirate. Eto, to mi smeta”, govori Horvatinčić. “I mi koji imamo, koji smo dobrostojeći, volimo biti pohvaljeni. Tko kaže drugačije, laže”, rezolutan je. “Zato što nema pohvala niti normalnog komentara javnosti, ljudi taje da pomažu i da daju novac jer im to odjednom postane problem koji nisu očekivali”, kaže, spreman, ponovit će, okupiti hrvatske “Titane” na humanitarnu suradnju.
Odazvao bi se Billu Gatesu, a vidjet ćemo hoće li i Horvatinčiću splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić. On umjesto Gatesa ipak ima nešto drukčiji uzor u filantropiji: “Mislim da treba pomagati lokalno. Ne bih da me se krivo shvati, naravno da je potrebno pomagati Africi i siromašnim krajevima, ali prije svega treba davati ljudima oko sebe. U tom mi je smislu uzor Tito; on je svojoj djeci ostavio sasvim dovoljno da imaju za život, imali su mogućnost dobrog školovanja, mogli su stati na svoje noge i graditi karijeru. Gomilanje bogatstva nema nikakva smisla; moja djeca imat će sasvim dovoljno za pristojan život, mogućnost školovanja, ali bez pretjerivanja. I osim toga, mislim da u slučaju odziva na inicijative kao što je ova, treba odlučivati onaj tko je zaradio novac, a ne čitava obitelj”, naglašava Buljubašić.
Upravo zahvaljujući Billu Gatesu i njegovoj viziji i idejama, Davor Štern danas može iz Dubrovnika voditi svoje poslove i ne mora sjediti u uredu u Zagrebu. Na tome mu je zahvalan. Sretan je i zbog njegove filantropske incijative, ali se pribojava njezine realizacije. Smatra da je humanitarni rad na neki način obveza svakog čovjeka, a dodaje da je kod Židova čak i tradicionalno pravilo da se 10 posto novca daje u dobrotvorne institucije i za pomoć ljudima koji su siromašni. Tako bi na sličan način bio i sudionik Gatesove humanitarne misije, ali kaže da bi pametnije bilo da se američki bogataši odreknu budućeg profita nego da se postuhumno prebrojava njihovo bogatstvo i režu postoci za obitelj i za filantropske djelatnosti.
I Štern bira anonimne donacije nad onima koje su javne. Događalo mu se da doživi razočaranje – ne kad je financijski darivao – nego kad bi nekome pomogao jer je takvo djelo znalo imati negativan efekt: “Kao da ste time što ste nekome pomogli toj osobi dali do znanja da ste iznad nje. Mislim da bismo svi mi radije bili u situaciji da dajemo nego da primamo...”