Ne, nije se umorio. Baš naprotiv: osvaja nove zvjezdane prostore – eto, postao je i radijska zvijezda. Njegov Strip Show na Anteni Zagreb jedna je od najslušanijih emisija u radijskom eteru. Nedavno je sa svojim Psihomodo Popom izbacio novi singl “Supstance” s albuma “Ćiribu, ćiriba”, a sa suosnivačem Psihomoda i starim prijateljem Nevenom Kepeskim snimio je pjesmu “Apostol” za njegov novi projekt “Anatomija”, koja je prije nekoliko dana doživjela online premijeru. Ukratko, Davor Gobac nešto je kao hrvatski Mick Jagger. Samo, ne pije više pivo nego zeleni čaj, ide u teretanu... Godine ga nisu ni okrznule. I dalje je “in”!
Svi u bendu još izgledaju kao da ih lova ne uzbuđuje. Dok sjedimo u podrumu, nekoj betonskoj katakombi, skladištu ili neiskorištenoj rupi, budući da je teško definirati taj prostor u Novom Zagrebu gdje vježbaju, Gobac oduševljeno govori o tom prostoru kao da mi pokazuje bazen na vrhu zgrade.
Jedina razlika u odnosu na doba mladosti u tome je što Gobac danas, pričajući o sebi i svom životu, priča i o životima vršnjaka svjetski poznatih glazbenika koji su isti kao on, samo pjevaju i govore na engleskom i zvijezde su na globalnoj razini. Pročitao je čitav niz biografija, a svoj je život napunio sličnim sadržajima.
Da odradimo ove “obvezne likove” intervjua, što sada radiš?
– I da uzmemo obavezne medikamente. Evo, sada se momentalno bavimo prosviravanjem pjesama za unplugged, presviravamo pjesme za unplugged foru, ali to neke koje nismo nikada tako svirali.
Prošlo je 20 godina od svirke u Gavelli i to bismo nekako htjeli obilježiti pa smo skužili da bismo morali obraditi i nove pjesme koje nikada nismo tako svirali, ali i neke nove stvari ćemo tako odsvirati. Dodatno, kreće nam sezona, početi ćemo svirati na moru. Sve nam je jača koncertna aktivnost.
U zadnje vrijeme sve više radite, zar ne?
– Da, u zadnjih godinu dana otkako smo izdali posljednji album, stvari nam idu na ruku. Opet smo u Psihomodo proljeću, imamo novu menadžericu koja se super brine o nama, što se vidi i na našem poslu i... postali smo zreli dečki, netom izašli iz puberteta (krevelji se, oponaša Gopca iz Psihomoda, op.a.). Djeca su nam odrasla i sada ostaje samo rokenrol.
Nije li to super fora da skupiše pedeset godina života i sviraš sa svojim bendom...
– Da, odlična je. Ja sam se u mladosti bojao, što ćemo ako ovo potraje. Znaš ono, imati ćeš godine i kako ćeš izdržati na bini. No, meni je danas lakše nego onda kad sam imao 23 godine. Zato što sam danas iskusniji, znam baratati svojim tijelom, svojim glasom, zvukom, a i bend je danas puno bolji, sviramo sa zrelom, pravom energijom. U principu se ne potrošiš, nego se napuniš.
A kako je bilo svirati sa 23?
– Pa, tada smo bili prilično razvaljeni od piva i svega, mislili smo da od prve stvari moramo razvaliti sve do kraja i obično smo to i napravili. A na kraju svirke bili bismo mrtvi! Jednom smo to i napravili, svirali smo negdje u Samoboru, na nekom otvorenom koncertu i nakon toga mi je došao frend i rekao: Pa vi ste prvi bend koji sam gledao da je nakon prve stvari ubacio u 5. brzinu i tako nastavio do kraja! Danas nekako malo ležernije u to ulazimo, što ne znači da je ta energija slabija. Čak bih rekao da je ta sviračka energija još jača, i da bolje raspolažemo njome. Čuj, sve u svoje vrijeme. To ti je, u stvari, specijalna vrsta kondicije, taj stejdž. Kako je pokojni Joe Ramone znao reći – ne mogu pretrčati sto metara, ali mogu odraditi koncert od dva sata.
Ti možeš pretrčati i tih sto metara...
– Mogu, u dobroj sam kondiciji. Odem povremeno i trenirati u teretanu jer me bole leđa, a kad treniram, onda me ne bole.
Što je bio tvoj dječji san o Davoru Gopcu?
– Htio sam biti ili policajac ili arhitekt. Hvala Bogu, nije mi se ništa od toga ostvarilo, nego ostadoh jebivjetar s dijagnozom pjevača.
Što je bilo najbolje?
– Imao sam nekoliko posebnih trenutaka. U stvari, sretan sam što mi je bend dobar, što sve funkcionira, što smo cijeli život proveli u firmi zvanoj Psihomodo pop. A to je naša velika sreća, jer nismo imali nikakvog posebnog direktora, sami smo si bili direktor, bili smo svoja firma i ovisili smo sami o sebi. Prva faza je bila genijalna, tada smo ludo uživali. Bili smo jako mladi, odmah nakon srednje škole i svirka nam je bila totalna furka. Nakon što smo snimili prvu ploču, “Godinu zmaja”, onda smo postali i stvarno popularni i počeli to ozbiljno raditi, tako da je i to bilo jako zanosno razdoblje. U principu, i rat smo dobro preživjeli. Bili smo i u Nizozemskoj, svirali smo u Paradisu, pojavili se na MTV-u, upoznali Ramonese, svirali s Iggyjem Popom, s Billyjem Idolom, s Blondie... sve su to dobri trenuci. Možemo biti zbilja sretni jer vremena su dosta tvrda i životi se brzo mijenjaju, propadaju, a mi u Hrvatskoj nakon 32 godine postojanja još živimo od rokenrola. To je skoro pa znanstvena fantastika! Bajkica. Gledaj, za Keitha Richards autor je u nekoj knjizi napisao da je uvijek živio u svom svijetu, da nikad nije imao pravog doticaja s realnošću kroz Rolling Stonese. U principu, u nekim našim okvirima se to i nama dogodilo. Cijelo smo vrijeme tim bendom bili zaštićeni od običnih životnih stvari. Imali smo posao u krajnjoj liniji, a to je velika stvar u ovo vrijeme.
Kada si htio odustati?
– Nisam nikad htio odustati, ali te 1994., kad smo objavili “Srebrne svinje”, bilo je jako teško. Bilo je to na kraju rata, nije bilo love, nije bilo ljudi, sviralo se na play back, a mi nikad nismo to htjeli. To je možda bilo najteže razdoblje. No, odmah nakon toga, 1995. dolazi “Unpljugd”, dolazi koncert u Gavelli i onda su se stvari posložile.
Kako ste otišli u kazalište?
– Pa, ne znam točno kako je došlo do toga. Skužili smo da je unplugged u điru i kako smo radili unplugged za televiziju, u Kulušiću, skužili smo da to dobro zvuči. Godinu i pol dana kasnije otišli smo u Croatia records i napravili unplugged live u studiju. U osam dana tih 15 ili 17 stvari bilo je gotovo, snimljeno i smiksano, sve! Taj nas je album definitivno vratio. Nevjerojatno dobro je upalio. I tada smo počeli jako puno svirati pa smo u godinu i pol održali više od 200 koncerata. Turneja po kazalištima je bila odlična, sve je bilo rasprodano. Uspjeli smo dogovoriti Gavellu i čak nam je tadašnji direktor Dolenčić posložio svjetlo za “Djevice”. Ta dva dana bila su fantastična! Ja sam, naravno, odmah prvi dan slomio ruku. Pao sam s bine direkt na ruku! A onda cijelu turneju odradio s rukom u gipsu.
Prije toga bili ste malo žešći pankeri...
– Da, devedesete smo imali zatvaranje nekog prvog kruga nakon kojeg smo izašli iz faze tog ramonoidnog punka, pa su “Srebrne svinje” bile korak naprijed.
Da ponovimo, kako je bilo svirati na koncertima Ramonesa?
– Bilo je super, iako sam bio frustriran. Prvog dana nikako nismo uspjeli doći do njih, Joea Ramonea su stalno vodili na hitnu po neke vitaminske injekcije, već je bio bolestan iako je koncert u velikoj dvorani Doma sportova bio odličan. No, drugi dan smo nastupali u maloj dvorani Tivoli i tamošnji organizator nas nije htio upoznati. Gledali su oni nas, a onda smo mi gledali njih, ispred bine. Kad su silazili s bine, Joe Ramone je došao do nas i rekao – dajte nam deset minuta da se presvučemo i onda dođite do nas da se malo družimo. Baš ste dobar bend! Ma to je bila ludnica! Imamo slike, ja i Ramone, cijeli bend s Ramonesima, to je bilo genijalno! Poklonili smo im neke ploče, Sexy magazin live in Amsterdam, koje je Ramone odnio u New York.
Dakle, bili ste na jednom tulumu s njima?
– Pa da, oni su poslije nastavili svoju turneju, otišli su dalje. U jednom trenutku, kasnije, tijekom rata se pojavila mogućnost da odemo u New York, da nastupimo u klubu CBGB. No, nismo uspjeli to nikako isfurati zbog love, naravno. Inače, u to vrijeme je iznajmljivanje CBGB za jedno veče koštalo 600 dolara. Bilo je to vrlo jeftino. Joe Ramone nam je obećao biti gost ako budemo svirali u New Yorku i on bi to sigurno napravio. Šteta je što se nikad nije dogodilo da on nastupi na Ramoni, uz Bradu i Saleta.
Tulumi bez Ramonesa?
– Oni tulumi 80-ih? To je bilo odlično! U to vrijeme još je bila fora raditi tulume doma, a ne po klubovima i bircevima. Tada smo baš tulumarili, stalno. Jedan moj pokojni prijatelj, Rajnglec koji je bio pjevač u La Fortunjerosima, stalno je radio tulume jer su mu starci vikendom odlazili a mi smo bili kod njega. Sjećam se jedne godine sam, u pripitom stanju, isprobao sve haljine Rajnglecove mame. To su bili odlični tulumi, po tri dana nismo odlazili s tuluma. Tulumarili smo i na Kraljevcu, u kući koju smo unajmili i gdje je bila neka vrsta komune. Tamo smo i crtali, imali smo dvokanalni magnetofon i snimali svoje prve pjesme. Bila je tu cijela moja škvadra s kojom sam poslije radio Blentone...
Murja?
– Ha, murja kao murja. Stizale su prekršajne kazne od kojih smo neke platili, neke nismo. Jednom za vrijeme “zamračenja” (zbog nedostatka struje uvodile su se redukcije tijekom kojih se struja isključivala cijelim kvartovima što se objašnjavalo štednjom iako nikad nitko nije objasnio kako se štedi nešto čega nema, op.a.), nešto me pogodilo u glavu odostraga. Tong! Policajac s pendrekom. Onda sam mu objašnjavao kako mi je tata poznati advokat, što naravno nije bila istina. I dobio sam prijavu.
S kime si se tada družio?
– Ma to su ti sve neki umjetnici, muzičari od Saše Zalepugina mlađeg koji je danas u Plavom orkestru, Pjer Žardin, Slamnig, Piro. Sjećam se da sam na Gaudeamusu upoznao braću Brkiće, i Mišu koji je poslije svirao u Azri. Molim da se ne ljute svi ostali koje sada ne nabrajam, ali cijela zagrebačka scena je tulumarila. Dosta sam rano “izašao” s Kajzerice i već se s 14 godina počeo u Staroj Vlaškoj, u pivnici, družiti s velikim dečkima. Svi su imali duge čupe, ja sam bio panker. To su bili moji prvi izlasci. Onda smo se počeli okupljati pred Studentskim centrom, bili smo tamo par godina a onda se negdje ‘79. ili ‘80. počelo izlaziti pred Mali Kavkaz i Blato.
Koliko si tamo proveo?
– Pa, realno, od ‘80. do ‘90., do rata. To je bio “bermudski trokut”, Mali Kavkaz, Zvečka i Blato. Jednostavno bi oko jedan poslije podne, kada se probudiš, a curice krenu u školu ili se vraćaju iz jutarnjeg turnusa, bio tamo. Sjedilo se po teglama i to nam je bilo mjesto izlaska. Pred Zvečkom i Kavkazom znalo je biti i po tisuću ljudi. Danas mi to malo fali. U to vrijeme bez mobitela se jednostavno odlazilo pred Kavkaz i Zvečku i tamo bi našao svakoga koga trebaš.
Kako su nastali Blentoni? Oni su bili super! Uvijek su mi djelovali kao strip koji je išao kroz radijski eter...
– Družili smo se u kući Slobodana Praljka koju smo unajmili. Nitko tada nije mogao ni pomisliti da će postati general i da će završiti u Haagu. Bio je intelektualac s dva, tri završena fakulteta, a taj veliki, mislim četverosobni stan nam je velikodušno iznajmljivao i nikada nije gnjavio ni oko čega. Ja sam u stvari bio padobranac, nikada nisam bio službeno tamo, nego su Pjer Žardin i Slama to unajmljivali. Bio je to krasan stan s velikim balkonom u kojem smo se dobro zezali. Imali smo dvokanalni magnetofon i iz zajebancije smo počeli snimati “Zagrebačkog brijača”, rock-operu. To se polako pretvorilo u Blentone. Piro, Goran Pirš, tada je već bio u pregovorima za neki novi radio, Omladinski radio, kasnije Stojedinica, i smislio je raditi seriju za njih. Piro je pisao scenarij, Slamnig muziku, a ja sam na kraju glumio Blentona i pjevao neke stvari, neke su pjevale cure i tako su se Blentoni rodili na Kraljevcu.
Što si tada htio? Jesi imao plan?
– Tada sam htio piti dobru cugu, biti sa zgodnim komadima i postati rokenrol zvijezda.
Faks? Nisi završio?
– Upisao sam, ali sam bio na dva predavanja i više nikad nisam ušao u zgradu. Jednostavno sam jako brzo shvatio da je to totalni promašaj.
Dobro, lako je što si danas naizgled neozbiljan, ali kako je to prolazilo kada si bio mlada osoba od koje je tvoja okolina ipak nešto očekivala?
– Ne znam, u stvari. Moja baka, kad sam imao pet, šest godina, znala je govoriti: Ovaj mali je specijalan, on je nešto neobično i tko zna što će biti s njime... Ne znam, uvijek sam se snalazio, u svim fazama u životu. Meni je čak ona faza života u osnovnoj školi najviše išla na živce, iako je i tamo bilo dobrih trenutaka. Što sam bio stariji, što sam bio bliži svom bendu, to mi je bilo lakše u životu. Spasilo me to što sam s trinaest godina počeo svirati s Klinskom pomorom, bio sam, čini mi se, jedan od rijetkih koji je sa 16 godina znao što će biti. A ja sam znao da ću biti rock pjevač! Možda to danas smiješno zvuči, ali bio sam uvjeren da će se to ostvariti. Iako je bilo teško, šest godina smo bili demo band. Nitko nam nije htio dati ugovor jer kao “nismo komercijalni”. A onda dobijemo ugovor i pokaže se da jesmo komercijalni, da se možemo prodati. Devedesete smo tako i otišli na turneju po Rusiji, na kojoj smo bili dva i pol mjeseca i održali 60 koncerata.
Kako je to izgledalo?
– Ludnica. Tada je bila perestrojka, svirali smo u Sibiru, u Uzbekistanu, Armeniji, Arhangelu, Minsku, Zaporožju... Pričao sam na englesko-hrvatsko-ruskom, dvije riječi ruskog, tri engleskog i još pet na hrvatskom. Na kraju smo se uvježbali s tim Rusima koji isto pričaju engleski tako da ti otpadnu uši.
Što znaš svirati?
– Mogu dobro pičiti ritam gitaru, komponiram na gitari, znam nešto malo lupetati po bubnjevima, puhaće instrumente uopće ne kužim, klavir, tipke isto tako...
Da se moraš prodati nekom bendu, što bi naveo u molbi za posao?
– Kaj? Pa, prodao bih se kao pjevač! Mogu biti i ritam gitarist. Nisam nikada išao u muzičku školu. Ma ovo što znam sasvim je dovoljno da sviram punk koji volim. Zato je punk genijalna stvar!
Je li te to mučilo, jesi li ikad imao potrebu učiti glazbu, instrumente?
– Ne, nikada. Kad me Šparka pozvao na zamjenu u Neron (drugi Gopčev bend, op. a.) 1982. godine, sve se poklikalo. Tada sam dobio osjećaj da sam našao ono što sam tražio i dan-danas se sjećam tog osjećaja.
Kako ste došli do prvog ugovora?
– Uh, već smo gubili nadu. Bila je 1987., Univerzijada, a mi još nismo imali ugovor. Htio sam najveću izdavačku kuću, a tada su nam se nudile i druge. Moj je cilj bio Jugoton, skužio sam da je to najbolje za nas. Piko Stančić nas je preuzeo, on nas je producirao, a tada je bio možda najjači producent za rokenrol, i tako je nastala “Godina zmaja”, naša prva ploča. Dalje smo se razvijali, život nas je vodio i gore i dolje, ali ostali smo bend koji se nije pretvorio u državnu instituciju, a ni u šlagerski bend.
Koja je bila najporaznija stvar koju ste napravili kao bend?
– Hm, misliš na ono kad smo nastupili za Dan Varaždina pa sam se na drugoj stvari popeo na razglas, skinuo i pjevao: “Osjećam se haj, mozak baj, baj”? Tadašnji gradonačelnik i njegova žena su se držali za glavu, Čehok koji je onda bio dogradonačelnik je vikao: ne, neee!, moj menadžer je bio jako zabrinut, a ja sam sa razglasa vikao: sad je gotovo, jebiga! I onda sam dobio prekršajnu kaznu, otišao na sud i izjavio da je to moj umjetnički izraz, a sudac je pao sa stolca na pod i dao mi kaznu od 200 maraka. 100 maraka zbog sablažnjivanja javnosti, a 100 maraka za sudske troškove, i to je bilo to.
Mislio sam na nešto drugo, na nešto što je zbog ugleda benda i rokenrola nisi smio nikada napraviti.
– Gle, svirali smo playbackove, ali ne live, nego na televizijama. No, to su svi radili jer se u 90-ima tako sviralo na televizijama. Gle, sviralo smo par puta na svadbama, ali zato što smo bili gosti, no i onda smo svirali rokenrol. Toga uvijek ima. I danas. Ne postoje rock emisije da bi samo tamo svirao, nego sviraš gdje možeš. Nemaš izbora. Želiš li da te ljudi vide i čuju, moraš doći tamo gdje imaš priliku, ali onda je na tebi da budeš dobar bez obzira na kontekst. Rock publika je zajebana publika u Hrvata, oni bi da je sve kao i vani, ali stvari nisu iste. To je vječita borba, ali ja sam pristao na to. Mislim da je penzija utopija, pogotovo za rokenrol. Nema penzije za rock muzičare!
Stvarno, što ćeš raditi u mirovini?
– Kaj ću raditi? Pa svirat ću rokenrol! Ne želim biti u penziji, doma. Pa, umrijet ću za dva dana. Uostalom, pogledaj Jaggera. Nema ti tu pravila, ako dobro nosiš energiju, sviraš do smrti. Pa, to će svi veliki muzičari koje volimo tako i izvesti.
Kako izgleda tvoj dan?
– Ujutro, kad se dignem, odem malo trenkati, onda na kavu, plac, obavljam što trebam, navečer se družimo u studiju... To je to.
Dvadeset godina si u braku, je li to teško?
– Pa, nije. Zavisi s kime si. Ma nisam neki formalist, ali tako je ispalo. Kad sam rekao da se neću oženiti, da je to samo papir, onda je moja pokojna stara rekla da se moram oženiti, pa smo se i oženili. Ali, nije to bila svadba. Znaš, generaciji naših roditelja je nezamislivo ne biti u braku.
Čekaj, pa ti si, znači, dobar sin...
– No, naša svadba je bila svadba s četvero ljudi i odlaskom matičaru. Nije bilo povorke mercedesa i zastava, otišli smo na večeru gdje smo se dobro nažderali, starci su nakon toga otišli doma, a mi na techno party. To je bilo 1994.
Što su tebi značile velike face s kojima si nastupio, Blondie, Ramonesi...? Do kada ti to nešto znači, do kada postoji uzor?
– Ramonesi će zauvijek biti uzor... Meni to ipak djeluje kao ljubav, nešto što pamtiš. Čekaj, što si me pitao na početku?
Koliko ti znači ta suradnja s velikim bendovima?
– Ramonesi su bili prvi bend s kojim smo tako svirali, tada smo bili baš fanovi, bili smo mladi, kužili svaku notu. I oni su bili dragi, baš im je bilo simpa. Ishvalili su nam bend, a to nam je puno značilo. Tada su nas znali jebati da zvučimo kao Ramonesi, ali kad smo svirali zajedno, totalno smo drukčije zvučali. I, ako smo se njima sviđali, to nam je bilo ono što je trebalo. Tu nam se završio prvi krug, neka velika faza Psihomodo popa. Nakon toga je došao rat.
Što ti je rat značio, kako je djelovao na tebe?
– Bilo je to gadno. “Hrvatska mora pobijediti” snimljen je kao maksi singl. Taj je rat bio veliko pogoršanje u našim životima. Mjuza mi je tu puno pomogla da preživim. Tada sam se puno družio s Dvornikom. Sjećam se da smo se na jednom tulumu grlili i ljubili i jedan drugome govorili: “Hvala ti što postojiš.” Preživjeli smo, slabo se radilo, nije bilo love. “Hrvatska mora pobijediti” dosta je rano nastala. Imali smo osjećaj da treba nešto napraviti, i stvarno smo vjerovali da to mora tako završiti, ali puno brže.
Je li te mučilo što nisi nosio pušku?
– Ne, i mislim da je to dobro. Nisam taj tip, a s bendom smo napravili dosta toga. U to smo vrijeme bili u Croatian music aid brigadi koju je baš Praljak organzirao za muzičare, glumce, umjetnike. Mislim da je rekao: “Ionako ih malo imamo i ako ih sada pobiju, neće ih više biti!” Gle, to je najgore što smo doživjeli, to je veliko zlo. Mislim da nas je to jako bacilo unazad.
Jesi ti neki ljevičar?
– Nisam.
Ali si socijalno osjetljiv?
– Desničar nisam sigurno, ali moraš imati neki osjećaj za pravdu, to svaki čovjek ima. Briga me tko je crn, crven ili narančast. Što se tiče politike, tu sam, prije nego bilo što drugo, anarhist. Nisam za to da je netko manje vrijedan zato što je druge boje, vjere ili stranke. To mi je totalno seljački, ispod nivoa inteligentnog čovjeka. To će na kraju sve uništiti. Teško se živi, i kod običnog čovjeka se diže svijest. Sada smo u fazi nekog neoliberalnog kapitalizma koji je zbilja podivljao, ljudima dugovi rastu, a svima pričaju priču.
Imaš kredit?
– Ne, i nikad nisam imao. Na svu sreću.
Jesi li romantičan?
– Ne, mislim, više sam privržen dobrom soundu gitare nego romantici. Žene u mojim pjesmama su sve samo ne moje ljubavnice. Frida je iz Blentona, Donnu je Kepeski (Neven Kepeski, op.a.) davno napisao. Kad sam pisao Milu, mislio sam na ono draga, a u glavi sam imao “9 i pol tjedana”. Mislim, sve su te pjesme nečije iskustvo, ali ne i moje. Osim, Ona odlazi u Amsterdam. Sve te stvari izvlačiš iz života.
Što si naučio sina?
– Naučio sam ga da bude dobar čovjek i da voli rokenrol. Zbilja je sve to, svira bubnjeve i gitaru, mijenjaju se tijekom nastupa.
Kada si skužio da si otac? Nekima treba vremena da shvate da postoji osoba o kojoj se moraju brinuti, koja im pripada i kojoj oni pripadaju...
– Ja sam to odmah skužio. Meni je to prirodno. Nisam se nikada ni postavljao kao otac. Vili me, kada je bio mali, zvao Dado. Dado ovo, Dado ono... sada me češće zove tata nego kada je bio dijete. Uvijek smo bili frendovi. Jedino, kad sam dobio dijete, skužio sam da nekoga iskreno volim više nego sebe. Znaš ono, stalno voliš mamu, ženu, ne znam koga i onda se pojavi dijete i tada skužiš da stvarno nekoga voliš više od sebe.
U kom ćeš smjeru ići glazbeno?
– Svirat ćemo rokenrol. Mi smo već definirani, uvijek ćemo biti Psihomodo pop. Sada imamo samo neki novi, dobar period.
Što bi ostavio u vremensku kapsulu?
– Ono što ću otvoriti za 30 godina? Ostavio bih si piece trave, da imam što pušiti ako u međuvremenu nestane. Možda i jednu viagru, za svaki slučaj.
Za publiku?
– Publici bih ostavio svoje slike i uratke svog benda, i neke showove s televizije.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
