Na trajektu iz Splita za Stari Grad tog je kasnojesenskog dana bio autobus ljudi u crnini. Oni čine barem polovicu svih putnika. Često je zimi tako na trajektima prema otocima. Ponovno ih vidimo u Brusju, gdje sad već zvone zvona crkve Sv. Jurja, na čijem je oltaru slavna slika Ive Dulčića, Brušanina, “Sv. Juraj ubija crvenog zmaja”.
U to smo hvarsko selo došli sveučilišnom profesoru Slobodanu Prosperovu Novaku razgovarati o njegovim novim knjigama, a njih je popriličan broj i, kako je to već kod njega, debele su i atraktivnih tema. Iako je njegovo osnovno područje starija hrvatska književnost, zna kako od dosadnjikavih stvari činiti zanimljive.
“Mislim da se u Brusju ne probudi ujutro više od 60 duša”, kaže Prosperov, koji je u tom selu, što je krajem 19. stoljeća imalo oko 2000 stanovnika – a porijeklom su iz njega i lingvist Mate Hraste i pisac Sibe Miličić – kupio i temeljito uredio staru kuću. Kuća sad ima salone, biblioteke prepune knjiga njegova pokojnog prastrica, dugogodišnjeg predsjednika JAZU Grge Novaka, spavaće sobe, velika ogledala i inspirativne kupaonice, kamine i fantastične balkone s pogledom na nedirnut otočki pejzaž i pučinu. No, ono što namjerniku na jedan dan izgleda kao raj, ima i drugu stranu:
Loše veze. “Teško je u Hrvatskoj živjeti u Brusju i funkcionirati u nekom zvanju. Prometne su veze takve da bih se morao ujutro ustati u 4.30 da bih u Zagreb na predavanje stigao u dva popodne. Nema nikakve šanse vratiti se istog dana na Hvar, jer je zadnji trajekt u osam i pol. Nije to ni financijski neznatno, povratna trajektna karta za automobil je 300 kuna. Hvar je danas pust otok, kulturnih je institucija minimalno. Moji pokušaji da nešto pomaknem, recimo osnivanje Mediteranskog instituta Grge Novaka početkom 90-ih, zaustavljeni su, i to pretežno od domaćih ljudi…
Nema interneta. Živjet ću i dalje vezano za Hvar, ali bih htio više vremena provoditi u Zagrebu, naime predavanja na Filozofskom fakultetu u Splitu meni nisu dovoljna, treba mi novi izazov. Ponuđeno mi je da predajem na ADU u Zagrebu hrvatsku i svjetsku književnost, a u Splitu bih nastavio predavati hrvatsku književnost. Moje bi radno mjesto bilo na ADU, nakon 12 godina bio bi to povratak u Zagreb”, kaže Novak.
Zadnji put kad su novinari posjetili Prosperova Novaka u Brusju još je bio oženjen, i napola se pokušavao baviti elitnim ugostiteljstvom; sad je ponovo potpuno u svom elementu: nedavno mu je u Matici hrvatskoj izišla knjiga “Slaveni u renesansi” na 800 stranica; završava zbirku portreta “101 Dalmatinka”, nastavak hita “101 Dalmatinac”, nakon kojih će uslijediti “Dalmatinci honoris causa”, portret 101 osobe koja je zadužila Dalmaciju, od Tita do… tko zna.
Ovih mu dana izlazi u Nakladi Ljevak zbirka eseja “Pričaj mi o Europi”, koja, iako nosi podnaslov “Kratka povijest za neupućene”, ima više od 300 stranica; priprema knjigu svojih polemika od devedesetih naovamo, “Zločesti tekstovi”; dovršava knjigu “Teatar za one koji se osjećaju adolescentima”, kao i knjigu o Boki kotorskoj i njezinim gradovima, završni dio trilogije kojem su prethodile monografije Hvara i Dubrovnika. Završen je i 4. svezak njegove velike Povijesti hrvatske književnosti, koji obuhvaća razdoblje od Ruđera Boškovića (1756.) do Šenoine smrti 1881.
“Ali, znate što, kad su završili svoje povijesti književnosti, i Torbarina i Kombol izbačeni su s fakulteta. Mala smo sredina koja takve stvari teško podnosi”, kaže Prosperov.
Robinzon. Ako Prosperovu treba vjerovati da za zimskih noći nema ovdje bolje razonode nego sjesti za starinski stol za 12 osoba, okružen knjigama, dok ga sa zida gleda portret Grge Novaka kipara Koste Angelija Radovanija, i pisati, sveučilišna mu se karijera baš ne smiješi. “Nisam skriboman”, kaže Prosperov. “Pišem brzo, ali ima perioda kad ništa ne pišem. Knjige poput mojih ne možete napisati za kratko vrijeme. Recimo, Kotor.
Moji prvi izleti u Kotor počeli su kad sam imao sedam, osam godina, kad sam ondje upoznao don Branka Sbutegu. Tad sam počeo pisati tu knjigu! Sam sam odveo u Boku kotorsku preko 1000 studenata iz Zagreba, čovjek koji svoje vrijeme posveti tome ne može biti skriboman! I svaki odlazak u Kotor napisao je po jedno poglavlje.
Knjigu o teatru počeo sam s Brankom Matanom dogovarati prije 1988., kad je on radio za GZH. Kako se spremam predavati na ADU, a mislim da su svi Hrvati pomalo postali adolescenti, da nitko ništa ne zna, potrebno je neke početne stvari ispričati - što je zastor, što scena, tko je Eshil, Brecht. Jer ovdje se počinje vjerovati da su neki totalni domaći bezveznjaci Brecht ili Stanislavski. Izvadit ću iz ladica i nastaviti započeto…”
Kratka povijest Europe, pod nazivom ”Pričaj mi o Europi”, izlazi ovih dana. To je esej nastao po narudžbi Dalibora Brozovića i Tomislava Ladana u 90-ima. Za Atlas Europe Novak je tad napravio 40 kartica kulturne povijesti Europe, zaboravio na to, ali onda su ga sami izdavači pitali zašto to ne proširi, pa je napravio jednostavnu esejističku povijest Europe.
“Nije to ni književna povijest, ni povijest, nego rubna priča, u njoj se možda više piše o sistemima signalizacije u 18. stoljeću nego o političkoj povijesti. Pokazujem Hrvatsku koja želi biti europska, i smatram da tu nema alternative. A za to treba prosvijetliti pučanstvo… Meni se sve više čini da je prosvjetljivanje, pisanje za adolescente, moj sveti zadatak.”
Za Valentinovo, kod splitskog izdavača Polis, izlazi “101 Dalmatinka”. Ideju za male eseje o Dalmatincima dobio je predajući slavistiku studentima na Yaleu – svako bi predavanje začinio jednim portretom.
“Nedavno izišla knjiga ‘Slaveni u renesansi’ nije baš bezazlena, hoću reći, politička je. U Hrvatskoj je dio folklora vjerovanje da Hrvati nisu Slaveni. Knjiga je jedan drugi pogled na europejstvo, koje ne može iz sebe isključivati slavensku komponentu. A kad se to kaže, ne misli se na rusofilsko, iredentističko, imperijalno slavenstvo, nego želim reći da je to treći blok velike europske uljudbe, koji postoji koliko postoji Europa.
Nisu Slaveni nimalo inferiorni ni Romanima ni Germanima”, kaže Prosperov i nastavlja:
“Ova knjiga nastaje kad nema više mogućnosti ikakave hegemonije Srbije, kad je prvi put u povijesti slavenstva moguće tretirati nacionalne zajednice. A pisati o Slavenima, a da to ne budu i Istočni Slaveni, nije moguće. Recimo, poglavlje o srpskim kulturalnim rezultatima u nekom vremenu... Naravno da su oni slabo vidljivi, ali ima autora i situacija koje bi bilo dobro da budu poznate.
Ne može netko tko se hvali Marulićem i htio bi da svatko zna tko je Marulić, ne znati da u isto vrijeme postoji srpski janjičar koji se zove Mihailović i kojega treba čitati, jer je odličan memoarski pisac iz 15. stoljeća. Ne može se govoriti o humanizmu, a da se ne zna da se Karlo IV., veliki njemačko-rimski car, s češkog prijestolja dopisuje s carom Dušanom na slavenskom jeziku, upravo da bi taj jezik bio neka brana nadolazećim Turcima”, kaže Prosperov.
Pojašnjava kako Srbi imaju problem koji imaju i Hrvati, a to je da umanjuju jednu od svojih komponenti. “Oni umanjuju svoju zapadnu komponentu, a mi svoju istočnu, i tu oba naroda gube. Da pitate na ulici prosječnog poznavatelja povijesti ovih prostora, koliko je Beograd još bio slobodan nakon Kosovske bitke, teško da bi tko znao da je to bilo još punih 150 godina. U Beogradu je tada mogao živjeti i Marko Marulić.
No nije, jer Beograd je bio vojni logor, Split nije. Ali i u takvom Beogradu su se tiskale knjige, čovjek koji ih tiska Dubrovčanin je koji se zove Trojan Gundulić. Srbi su tu stvar krivo shvatili i pomislili da su zato što Gundulić tiska knjige u Beogradu Dubrovčani Srbi. U 16. stoljeću bilo je u Beogradu puno Hrvata, i nije nelogično da Bartol Kašić, zadnji pisac renesansne svijesti u Hrvatskoj, tamo ima spomenik, jer je on prvi zapadni propovjednik koji je došao onamo evangelizirati, na jeziku koji oni razumiju. Danas mnogi političari govore da ‘će Hrvatska biti regionalna sila’ – u renesansi je ona to i bila, i više od toga. U mojoj knjizi nacionalne su renesanse, pa tako i hrvatska, prikazane proporcionalno, nema pretjerivanja.”
Prosperov priča kako voli mir i izolaciju dok piše, te da zato i voli biti u Brusju… “Premda bi za Brusje bilo i bolje da je pravo selo, ali to nije selo u kojem žive seljaci, tu je problem, u Brusju ima nešto koza, ali nema kozjeg mlijeka i nema kozjeg sira. Kao što u Zagrebu imate književnike, ali nemate književnost, imate akademike, ali nemate Akademiju. U Brusju nema interneta, svaki udar groma znači da nema struje par dana, razbijanje uređaja…”
Novak se vraća s nama u Split; nakon tri godine koje je cijele, pošto je prestao predavati na Yaleu, proveo u Brusju, želi više vremena biti u gradu. A traje i studentski bunt, a on svojim poznatim retoričkim vještinama uspijeva dobiti aplauz i studenata i profesora: “Ovaj štrajk je sad već enervantan, zato što ne postavlja nijedan socijalni zahtjev.
Tako je barem u Splitu, u Zagrebu je možda drukčije, traži se besplatni studij, iako, u zemlji u kojoj se plaća i dječji vrtić, ne vidim zašto se ne bi plaćao, u nekim segmentima, sveučilišni studij. Potpuno besplatan morao bi biti doktorski studij, tu država treba stati iza njega u totalu. Našu državu, koja je tragično neobrazovana, samo to može spasiti…”
MIRJANA SANADER
Siva eminencija politike
Arheologinja koja je radila na terenu više od ikoga
Hrvatska arheologinja i navodno dugogodišnja siva eminencija hrvatske kulturne politike, u posljednja je dva desetljeća radila na terenu više od bilo kojeg hrvatskog arheologa. Nije otkrivala Troju, ali jest rimske provincijske vojne logore. Njezin prvi značajniji rad prijevod je manje insbruške disertacije o Kerberu koju joj je poduzetni suprug dao prevesti i tiskati dok je još uređivao izdanja splitskog Logosa.
MANI GOTOVAC
Bila je heroina još 1971. godine
Već desetljećima važna žena javnog života
Mani Gotovac, kći slavne splitske glumice Marije Danire, ostavlja već desetljećima dubok trag u javnom životu, još od Hrvatskog proljeća, kad je u njezinom stanu policija sumnjala da je održan sastanak buduće hrvatske Vlade. U knjigama je postigla visok stupanj autoreferencijalnosti pa često govori o sebi samoj. Takva joj je knjiga “Tako prolazi Glorija” objavljena neposredno nakon smrti kćeri, knjiga u kojoj postoji čitav jedan podtekst patnje.
NEDA ARNERIĆ
Glumica iz Đinđićeve stranke
Seks simbol s Korčule
Glumica za kojom su uzdisali milijuni muškaraca u bivšoj Jugoslaviji, Neda Arnerić, potječe iz ugledne plemićke korčulanske obitelji. Rođena je u Beogradu, u liječničkoj obitelji 1953. U svim važnijim biografijama ističe se i njezino židovsko podrijetlo. Nakon rušenja Slobodana Miloševića s vlasti, uključila se u politički život pa je izabrana za zastupnika u srpskoj Skupštini u stranci ubijenog Zorana Đinđića – jednom je njegov poziv komentirala tako da ga je usporedila s ponudom glavne uloge u nekom Bergmanovu filmu. Karijera joj je prekinuta njezinom voljom, a nakon što joj je netko krao skupštinske glasove za vrijeme njezina odsustva.
SAVKA DABČEVIĆ KUČAR
Profesorica koja je postala Ruža Hrvatska
Virus politike naslijeđen od oca
Prije nekoliko godina u jednoj ozbiljnoj novinskoj anketi u Hrvatskoj Savka Dabčević Kučar izabrana je za najznačajniju Hrvaticu svih vremena. Zvali su je Ružom Hrvatske premda je samo u jednom dijelu života, u svojim četrdesetim godinama, imala prilike do kraja izraziti liderske sposobnosti. Ovoj zagrebačkoj profesorici bilo je zapriječeno djelovanje tijekom čitava dva desetljeća koja su njoj i njezinoj domovini pojeli skakavci. Bila je profesorica Ekonomskog fakulteta s doktoratom kod pjesnika Mate Balote alias Mirka Mirkovića.
Nakon briljantne akademske karijere postala je u svojoj domovini prvom predsjednicom Vlade, a onda pred buđenje Hrvatskog proljeća i predsjednica Centralnog komiteta što je u ono vrijeme značilo i najmoćniju funkciju u federalnoj jedinici. Inače, otac Savke Dabčević Antun, podrijetlom iz Dobrote u Boki kotorskoj, usadio je u svoju kćer virus politike. On sam bio je poglavar Korčule i Zadra, banski savjetnik. U partizane je otišla nakon što su joj fašisti pretukli brata.
SEVERINA VUČKOVIĆ
Najpoznatija Dalmatinka od vremena kraljice Teute
Žena sa savršenim osjećajem za publiku
Više od svega, Severina Vučković ima osjećaj za odnos s publikom, u čemu je nadišla sve svoje vršnjakinje u regiji. Ugled joj je samo naoko bio poljuljan difamantnom objavom videozapisa njezina spolnog odnosa s brzo prepoznatim ljubavnikom. Nešto što bi u svakoj civiliziranijoj sredini dovelo do kraja nečije pjevačke karijere, ovdje je polučilo sasvim suprotan efekt. Emocionalno i socijalno očito vrlo inteligentna, ova je Splićanka danas svakako najznamenitija Dalmatinka od vremena kraljice Teute.