SAMO ZA GLOBUS

JACQUESOVA ISPOVIJEST Otvorio dušu o odrastanju, pjevačkim počecima, optužbama da je ekscesan, pjevanju za HDZ...

Tanka linija dijeli te dvije slike: na jednoj je svijet obožavatelja koji pred koncertnom dvoranom dočekuje snažnog tenora dok silazi s pozornice s koje ih je do maločas opijao nježnim tonovima; sav važan, veleban, samouvjeren. Na drugoj slici, pak, nudi se nešto sasvim drugo: tip koji galami, sukobljava se, bori se s kilogramima.
 Marko Todorov / CROPIX

Jacques Houdek rodio se 1981. godine u Velikoj Gorici kao Željko Houdek, prezime je češkog podrijetla. Pojavio se na hrvatskoj glazbenoj sceni 2002. godine na Dori kao, kako kaže: “Debeli dečko koji ne stoji i pjeva, nego i pleše, pa je ljudima to nezgrapno kretanje valjda bilo simpatično.” “U šali kažem da mi je izgled zapravo pomogao u karijeri, jer kad me jednom vidiš, ne zaboraviš me”, započinje razgovor Houdek poslije fotografiranja kojem je pristupio krajnje profesionalno.

Došao je na vrijeme, nije zanovijetao, kad je shvatio da nema šminkera izvadio je vlastitu kozmetičku torbicu i uredio se za snimanje. Nije vikao ni dramio. Nisam doživjela onog Houdeka na kojeg su me upozoravali uoči ovog razgovora.

“Kad mu je dosta, kad prekipi, sve prestaje, lako plane”, kaže mi jedan fotograf s kojim je ranije surađivao. Ovaj Houdek, kojeg sam upoznala, surađuje. Donio je vlastitu odijeću, koju inače za njega šivaju radnice Kamenskog, a iako je subota ujutro, a popodne sudjeluje u polufinalnoj emisiji The Voicea koji ga je vratio na scenu nakon više od dvije godine, Houdek strpljivo pozira i odgovara na pitanja.

“Da me s HRT-a nisu pozvali za mentora, vjerojatno bih sjedio doma u naslonjaču pred televizorom s daljinskim upravljačem u ruci i gledao show, ali trgnuli su me pozivom, zahvalan sam na tome”, govori.

Okupio najtalentiranije klince

U HTV-ovu showu u vlastitom je timu okupio najtalentiranije klince, nametnuo se stručnim komentarima, a nije mu nedostajalo ni medijske pažnje: isprva zbog neslaganja sa stilisticom, a potom i s Tonyjem Cetinskim, koji također ne zazire od sukoba.

Je li Jacques Houdek sjajan pjevač ili tek konfliktna zvijezda? “Cijeli život me prate te dvije slike”, otvoreno će Houdek.

Sjedimo u njegovoj garderobi uoči koncerta u Lisinskom. Za ovaj razgovor susreli smo se dvaput: jednom na probi uoči koncerta, drugi put u subotu prije polufinalne epizode showa. Uoči koncerta je opušten, možda nešto zatvoreniji, ali i dalje pristupačan. Hladi se malim ventilatorom i glasno se smije. Zapravo stalno se smije. “Nevjerojatno je koliko je smijeh važan”, govori mi. Na stolu je šampanjac te plata s pršutom i sirom. Rođendan mu je. No Houdek ne jede, ne pije, samo šuti, “odmaram glas”, kaže mi.

Zalegne se u fotelju i drijema. Odradio je probu. Sve drži pod kontrolom, i klince iz The Voicea, i orkestar, i tamburaše, pa ton majstore, i ostalu scensku ekipu.

Na probu posljednji ulijeće Oliver Dragojević, prihvatio je poziv jer je Houdek, kaže, kvaliteta. Dragojević nije baš pričljiv, postavljam mu pitanja, ali odsutan je. Zapjevao je s Houdekom “Moj galebe”, i to je bilo to. Uslijedilo je slikanje s klincima za kojima pak hoda Joško Lokas s kamerom, i o njima radi priloge koji se prikazuju u showu. Uz Houdeka je menadžer i prijatelj Mihovil Bek, upoznali su se, kaže, kad je u Varaždinu organizirao Houdekov koncert prije dvanaest godina, malo pomalo postali su prijatelji, pa i suradnici, a Bek je i krsni kum Houdekovu sinu Davidu. No, Houdek, čini se, dobro zna što hoće, Bek mu je više suradnik nego menadžer u pravom smislu riječi. Priznaje da nije poslovno nadaren. “Pravi sam smušeni umjetnik, ali zato imam ljude koji se razumiju u posao”, govori mi dok pokazuje na Beka.

'Ne ogovaram, uvijek kažem u lice'

“Za mene reći da sam ekscesan eventualno netko na koga sam se izgalamio, a u životu sam se izgalamio na neke koji su to zaslužili. Očito su učinili nešto čime su me povrijedili ili su povrijedili nekoga meni bliskog. Osobno mislim da ljudima treba u lice reći ono što ih ide. Nisam lik koji šuti, nisam prijetvoran, promoćuran, i ne želim biti takav, znam da sam pošten i ispravan. Mogu dva ili tri mjeseca tolerirati nečije hirove, ali kad probni rok istekne, a osoba se ispostavi kao ‘kriva’ za mene, tada samo imam za reći: ‘Hvala, suradnja je završena.’ Najviše me pogađa neprofesionalnost: netko sam tko ne kasni, ne pije, ne drogira se. Predano i vrijedno radim. Stoga si dajem za pravo da se, kad imam problem s nekim tko je neprofesionalan, jednostavno maknem. No, transparentan kakav jesam, ne ogovaram, već toj osobi kažem u lice što mislim. Predivan je i oslobađajući osjećaj kada ne ovisiš baš ni o kome, pa možeš biti iskren u svemu što radiš ili govoriš. Riječ i stisak ruke držim važnim, a kamoli poslovne dogovore”, govori Houdek. Tvrdi da je tako odgojen, te da u svaki projekt ulazi bez zadrške.

“Ponekad se dogodi da to ljudi iskoriste, ali ukažem im na to. Možda nisu imali nekoga da im na to ukaže, kako se, primjerice, treba odnositi prema ljudima, pa ih onda ‘centriram’ i iskreno, mislim da im napravim uslugu. Ako nekome nehotice stanem na žulj i na to mi ukaže, ispričat ću se, jer to smatram pristojnim. Osoba sam koja uvijek daje sve od sebe, pjevao pred pet ili pet tisuća ljudi. Ako nisam zadovoljan nastupom, ne mogu zaspati, imam osjećaj odgovornosti spram onoga što radim i zato imam malo strpljenja za neodgovornost, a toga danas ima više nego ikad. Ljudi preuzmu na sebe posao koji naprave traljavo, a ponekad čak uzmu i novac unaprijed, i ne naprave ništa”, razočarano će Houdek.

Kao jedan od motiva sukoba navodi i zavist pojedinaca, kaže za sebe da nije ljubomoran tip. “Naprosto nisam ljubomoran, ne bih se nikad ni s kim mijenjao ni za što u životu: ni za stas, ni za glas, ni za ženu, ni za auto, ni bankovni račun, ni posao. Osjećam se zaista privilegiranim da mogu pjevati i da od toga mogu živjeti, nekada bolje, nekada lošije, ali živim samo od pjevanja. Proveo sam čitav život u glazbenim školama, na seminarima, usavršavanjima i danas obitelj mogu prehraniti pjevanjem, nebitno jesu li to angažmani ovog ili onog tipa. Posljednjih godinu dana na vlastitoj koži osjetio sam da je ljubomora jedan od najtežih grijeha jer iz nje proizlazi čitava lepeza ružnih nuspojava. No, ipak, na sceni postoje kolege s kojima se od prvog dana razumijem. Čast mi je što me gotive legende, tako barem osjećam iz komunikacije s njima. Kad te cijeni netko tko je na sceni 30, 40 ili 50 godina, onda to nešto doista i znači. Većina mojih kolegica pjevačica želi sa mnom pjevati u duetu, a šalim se da je to zato što pored mene uvijek izgledaju mršavo, u kakvoj god fazi bile! U posljednje tri godine dobio sam dvadesetak ponuda za duet. Nisam nijednu, nažalost, prihvatio jer sam bio na pauzi, ali spremam neka iznenađenja za sljedeću godinu”, kaže Houdek koji tvrdi da nema problema ni s komplimentiranjem kolega, kad ga iznenade nekom izvedbom ili koncertom.

'Sad te mrzim još više'

“Često uzmem telefon u ruke kad vidim nastup koji me ugodno iznenadi pa nazovem, pohvalim, iskomentiram. Marko Tolja i ja se, recimo, stalno ‘častimo’. Poslao mi je poslije koncerta u Lisinskom poruku: ‘Sad te mrzim još više, treba te zakonom zabraniti’, pa svaki puta umrem od smijeha jer je stvarno duhovit, a naravno znam da me voli i poštuje barem onoliko koliko ja volim i poštujem njega. Nazovu me ponekad Radojka Šverko, Tereza Kesovija, a Josipa Lisac bila je na koncertu u Lisinskom, saznao sam to kasnije, da sam znao ranije, zahvalio bih joj se. Međutim, ona je takva, divna i nije željela pažnju skretati na sebe, zato mi i nije rekla da dolazi. To je ultimativni kompliment, kad te netko takav podrži na važan dan. Zahvaljujem od srca! No, kad osjetim čizmu, da me netko namjerno ugnjetava, to ne podnosim”, kaže.

Je li tako bilo s čizmom Tonyja Cetinskog, pitamo ga za sukob s kolegom. “Reći ću za sada samo da je to sve predimenzionirano”, odgovara Houdek. “Sigurno ću i dalje u životu biti iskren, čak ću biti još iskreniji, još ponosniji, mislim da se taj ponos nikako ne smije brkati s bahatošću, jer to naprosto nije isto. Nije grijeh biti ponosan i hodati uzdignute glave”, kaže Houdek.

Prisjeća se vlastitih početaka kad je isto tako bio ponosan. “Imao sam 18 godina kad sam počeo dobivati ponude da budem prateći vokal. Budući da obožavam rad u studiju, snimao sam prateće vokale Coloniji, osim toga radio sam u studiju s njima kao vocal coach, pa čak i prvi otpjevao pjesme koje je Đurđević napisao, da bi Indira po tim demo snimkama učila. Zahvalan sam na tom iskustvu, to je prilika kakvu rijetko tko ima, veselio me taj rad. No, iako sam uživao snimajući prateće vokale u studiju, znao sam da u životu ne želim biti prateći vokal na sceni jer to je nešto sasvim drugo. Oduvijek sam znao da sam frontman, iako su, da budem potpuno iskren, najčešće prateći vokali kvalitetniji pjevači od frontmana kao, primjerice, naši Ivana, Darija, Bubi i Fudo. Bilo mi je važno da se odmah nametnem kao solo pjevač, i tu je taj ponos odigrao ulogu, jer još kao klinac znao sam što želim.”

Odrastanje uz dva brata

Houdek je odrastao uz dva starija brata, Tomislava i Tihomira, te roditelje po struci elektrotehničare, koji su danas u mirovini. Otac je svojedobno radio u Nikoli Tesli, pa su se do kraja 70-ih često selili. Krenuli su iz Nove Gradiške, a živjeli su u Berlinu, Sarajevu, no početkom 80-ih nastanili su se nadomak Zagreba, u Velikoj Gorici, gdje su, kaže Houdek, “ciglu po ciglu” izgradili kući i odgojili tri sina.

“Djetinjstvo mi je zaista bilo prekrasno, odmalena sam bio zaražen glazbom, mama ima sluha i pjevala je kao mlada, ali roditelji nisu realno mogli prepoznati moj talent, mislili su da sam tek veselo dijete. Zato su me upisali u glazbeni vrtić, u tadašnje vrijeme se to zvalo muzičko zabavište, u kojem je teta rekla mami da sam talentiran, pa da me proba odvesti na prijemni za glazbenu. Prošle su godina-dvije kad sam rekao, ne znam čime izazvan, da hoću svirati klavir, mama me odvela na prijemni ispit, nije mislila da ću proći, pa je već pripremila odvesti me na sladoled za utjehu, kad je izašla komisija i rekla joj da ima dijete genijalca”, prisjeća se.

Završio je tako osnovnu glazbenu školu, odjel glasovir. Profesorica pjevanja Viktorija Badrov prisjetila se dana kad su je pozvali u školu da dođe čuti jednog talentiranog dječaka. “Ušla sam u razred, a tamo je sjedila komisija s jedne strane, a s druge strane je stajala bucmasta djevojčica duge kose, svezane u rep. Pretpostavljala sam da će sad doći dječak, ispalo je da je da to bio Željko. Uvijek se tome smijemo. Ali kad je zapjevao... sjećam se, Schubertovu sonatu, ostala sam iznenađena, bilo je to iznad mojih očekivanja. Više nego dovoljno da prosudim da se radilo o vanserijskom talentu”, prisjeća se profesorica Badrov dodajući da su uslijedile godine zajedničkog rada. Promijenila je kasnije i glazbenu školu, a Houdeka je povela sa sobom.

“Osobno žalim jer nije otišao u operne vode, imali bismo jednog velikog opernog pjevača, ali to bi bio dugotrajniji put do karijere, ali mislim da bi uspio i u inozemstvu. Ali rano je Željko odlučio da neće ići tim putem, želio je otići u Ameriku. Pitao me jednom prilikom kako da to ostvari, nisam znala, ali sam mu usput rekla neka ode u američku ambasadu, pa će mu tamo reći. I zaista je otišao, i kroz par dana imao je sve podatke. Nisam to očekivala, ali nisam ga željela obeshrabriti, bio je silno ambiciozan i uvijek je imao cilj, ideju vodilju i bio je uvjeren u nju. Bio je i veliki radnik, uvijek je osmišljavao što želi, koji je sljedeći korak. Bilo mi je žao što nije ostvario taj studij, slali smo molbe za sponzorstva svima: Plivi, Luri, gradonačelniku, Zagrebačkoj banci i nitko ga nije prepoznao kao budućeg umjetnika, a na prijemnom je bio toliko uspješan da je odmah dobio oko sedam tisuća dolara stipendije, pa su ga zvali na seminare u Italiju, Atenu...”, prisjetila se profesorica Badrov kojoj je tada rekao da ide u zabavnu glazbu ako to ne ostvari.

Nisam mu htjela stati na put, jer pjevanje je prije svega Božji dar i talent, ali i upornost, ambicija, ideja. Željko je prije svega interpret s emocijama, velikog raspona te iznimne, tzv. pjevačke inteligencije, što je bitno kao ideja vodilja, da pjevač zna što želi postići glasom”, kaže. Pitamo je li Houdek bio ponekad ekcesan i u školi. Odgovara da je bio šaljiv, zabavan.

“Željko je osoba koja se mora voljeti, emotivac, dirne ga nepravda, bahatost, prepotencija, udarci ispod pojasa. Takva je priroda, burno reagira, dobar je čovjek, ali kad plane...”, kaže Badrov.

Htio je studirati u Americi

Poslije završene srednje glazbene škole Houdek nije uspio otići na studij u Sjedinjene Američke Države. Godinu je dana, kaže, pokušavao skupiti novac. “Dobio sam stipendiju od sedam tisuća dolara, ali godina je stajala 28 tisuća dolara, u to vrijeme počeo sam nastupati u Saxu s Ivanom Kindl”, prisjeća se.

Nastupi su se za oboje pokazali kao odlična odskočna daska. Upoznao ih je zajednički prijatelj Matija koji je pretpostavio da bi se njih dvoje mogli naći na istoj valnoj duljini.

“Bilo je to 1999. godine, upoznao nas je Matija iz XL kvarteta, poznavao je Houdeka i mene te rekao da se moramo spojiti. Upoznali smo se na Tomislavcu, bio je lipanj, sjećam se da smo sjeli na klupu i počeli pjevati, naravno”, prisjeća se Kindl. I tako je počelo druženje, pjevanje, maštarenje. “Sjećam se, sjedili smo kod mene u Zvonimirovoj i sanjarili o glazbenim karijerama, njegovi snovi dotad su bili isključivo vezani za odlazak van, ali počeo je sanjariti i o večerima u Saxu. Malo pomalo okupili smo ekipu i krenuli s utorcima, prvi je bio super, drugi onako, pa treći pad, pa opet bolje, sve ostalo je povijest. Prešli smo kasnije na četvrtke i godinama je to bilo suludo, špica. Ljudi su stajali vani u redovima, a mi smo vježbali, počeli smo ubacivati i vlastite pjesme, odrastali smo u tom Saxu”, prisjeća se Kindl.

Toliko su se, kaže, zbližili da bi i sada, da se ne vide godinu dana, mogli nastaviti tamo gdje su stali. “Svašta smo prošli zajedno. Jacques je jedinstven, nitko ne pjeva kao on, osjećam s njim kozmičku povezanost, ne trebaju nam ni probe, čak smo bolji kad pjevamo bez proba. Savršeno se nadopunjujemo, vibra među nama je jedinstvena. Meni odgovara što je zahtjevan, striktan, svojeglav, odgovara mi ta disciplina, red i rad, ali zna biti oštar na jeziku, jer nije dvoličan, nema noževa iza leđa, iskren je, sve kaže u lice”, govori ona.

Operni tenor ili pop glazba

U vrijeme kad ju je upoznao Houdek je počeo snimati i s drugima na sceni. “U to vrijeme počeo sam snimati i prateće vokale, ljeta sam provodio na seminarima pjevanja u Italiji, Grčkoj, Francuskoj, što mi je bilo super. I tada je došlo vrijeme odluke: ili operni tenor ili pop glazba. Profesorica Badrov bila mi je podrška, rekla mi je da u 30-godišnjem iskustvu, osim još jedne djevojke, nije srela takav talent, ali rekla je da će me podržati što god odlučio, no ne može čovjek protiv srca. Tada mi se klasični svijet činio još zahtjevnijim, prljavijim od estrade, malo sam ga se i uplašio, ali nisam tada razmišljao trezveno, birao sam srcem, jer moje zaigra na ritam...”, govori Houdek.

Tvrdi da ni danas ne stvara komercijalnu glazbu, da ništa ne cilja komercijalno. “Moj posljednji singl ‘Nov čovjek’ jedna je bezvremenska balada koja svakako nije snimljena da bi bila trenutni hit. Da sam htio biti prvi na ljestvici u današnje vrijeme, snimio bih nešto u stilu ‘truba trubi, mi smo rodoljubi’, ali to nisam nikad radio. Moje pjesme su uvijek bile odraz mojeg raspoloženja, nikad nisam radio namjenski, pa i kad sam išao na festivale, išao sam sa svojim pjesmama, da promoviram te pjesme”, kaže te dodaje da ne bi mogao raditi kao neki kolege.

“Oni kao da idu u političku kampanju, crtaju dijagrame, rade planove: osvojit ćemo Slavoniju na kulen i kobasice, Dalmaciju na kamen i vino, pa Istru na trdu grotu... Ne mogu povjerovati u onu krilaticu aktualnu na sceni: ‘Pa ne radiš glazbu radi sebe, nego radi ljudi.’ Radim glazbu za sebe, da, moja glazba je odraz mene, a ako se moja publika poistovjeti s tom glazbom - nitko sretniji od mene! Volim pop glazbu u najširem smislu, osim narodnjaka pod krinkom popa jer to jednostavno nije popularna kultura, to je nekultura. Naravno da ću podržati pravi narodnjak, kao i sevdah, kajkavsku popevku ili dalmatinsku pismu, ali hibridne kombinacije narodnjaka i disca su mi nešto stvarno neslušljivo. Osim toga smatram da moramo hitno podići razinu društvene odgovornosti, djeca nam na televiziji gledaju gole guzice, jer neke pjevačice više ne mogu ni spot snimiti, a da nisu u donjem rublju”, komentira.

Bilo mu je svega dosta

Krajem 2012. bilo mu je svega dosta, a sve je bilo dobro: “Stotinama godina” bila je peta najslušanija pjesma te godine, album “Meni za ljubav” je tek izašao, a nominiran je bio i za nekoliko Porina. “Bio sam sit svega”, kaže autoironično. Nerijetko zbija šale na vlastiti račun, sam se sebi smije, posebno svojim kilogramima.

“Pristao sam 2006. godine na onu metodu ugradnje balona, ali sam požalio, zato što je svaka dijeta ustvari loša i izaziva efekt ponovnog nagomilavanja kilograma. Uspio sam biti na sličnoj kilaži kad nisam bio na dijetama. Shvatio sam da one nemaju smisla. Danas imam 30 kilograma manje nego 2011. godine, ali da sam zadovoljan s time - nisam, trudim se izgubiti još. Stres, stil života ostavljaju traga, ali genetika isto tako uvjetuje. Više ne idem na dijete, nego se pokušavam hraniti što zdravije. Već godinama ne jedem bijeli kruh, izbjegavam sve što mogu, no čokoladi ne mogu odoljeti... Ipak, ne opterećujem se više time. Bio sam nesiguran uoči dolaska na scenu, ali danas sam to ja, prihvaćam se takav kakav jesam”, dodaje. “Povukao sam se 2012. kad sam shvatio da mi je postalo naporno, a ne mogu raditi glazbu ako mi je naporno. Osjećao sam pritisak, a nisam želio da moja glazba trpi. Mislio sam da me neće biti šest mjeseci ili godinu dana, a da nije bilo poziva iz The Voice još bih sjedio doma. U ovoj pauzi sam konačno radio projekte za koje ranije nisam imao vremena, prihvatio sam se pjevačkog seminara”, govori.

Glazbena, a ne medijska pojava

Danas se, kaže, lakše nosi sa svime, pa čak i s medijima kojima se, tvrdi, brže otvara. “Glazbom se bavim radi glazbe, taj medijski dio je nužan, ali nisam medijska pojava nego glazbena”, govori.

Je li mu baš trebalo snimanje himne za HDZ? “Ne volim si ništa predbacivati. U to vrijeme, 2007. godine, Ivo Sanader bio je poštovan premijer, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu. Prihvatio sam tada taj profesionalni angažman, kao i svaki drugi. Dobio sam poziv da snimim tu himnu, snimilo ju je 15 izvođača, kao što su Ivan Mikulić, Mladen Grdović, Đani Stipaničev i mnogi drugi. U svakom slučaju, snimljeno je 15 verzija te himne i moja je izabrana kao najbolja i to mi je kompliment. Nije bilo političkog konteksta. Potpuno sam apolitičan, nisam se učlanio u HDZ ni prije, ni poslije tog angažmana, iako su me neki mediji uporno ‘učlanjivali’. Kasnije sam pjevao i u Bandićevoj kampanji. Svaki angažman uzimam ozbiljno, odrađujem profesionalno i ne sramim ga se. Profesionalac sam”, kaže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. travanj 2024 21:20