Andrej Plenković je zlokobno zvučao kada je u ponedjeljak nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost rekao da se afera SMS razvija u sve opasnijem smjeru. I nije to rekao prvi put, novinarima je samo potvrdio da stoji kod svoje ranije procjene. Nema sumnje da po službenoj dužnosti raspolaže informacijama koje još nisu doprle u javnost. Osnovno pitanje je što on to zna i tko bi sve mogao biti obuhvaćen u ovoj aferi.
Istovremeno, Gordan Jandroković spušta loptu i bezuspješno uvjerava sve oko sebe kako zbog te afere neće biti nikakvih posljedica za HDZ i za aktualnu vlast. Ipak i on, baš kao i Plenković, uvijek ponavlja prijeteće rečenice da istraga mora ići do kraja, bez obzira do koga dovela.
Svima je potpuno jasno da taj netko do koga bi istraga mogla dovesti može biti samo Milijan Brkić. Plenković je apostrofirao odgovornost svih onih “koji su na bilo koji način uključeni u odavanje informacija, a dio su bilo policijskog, bilo nekog drugog sustava progona”. Problem je u tome što je Brkić bio dio tog sustava, što i dalje ima svoje ljude u policijskom i obavještajnom miljeu, a kako stvari stoje, informacije je odavao njegov kum, usput vozač ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića. S obzirom na to da i Tolušić slovi kao čovjek blizak desnom krilu HDZ-a, razumljivo je što je među prvima zatražio temeljitu istragu i to do kraja.
Plenković će zasigurno čekati rezultate istrage. Nema sječe glava bez dokaza, kaže trbuhozborac Jandroković. Glavni igrač, stanoviti Franjo Varga, sjedi u pritvoru i očito puno priča. To stvara glavobolju mnogima. Kad istraga završi, kad se vidi što je istina od toga što Varga govori, kad se vidi tko je sve umočen, počet će politički obračun.
Moguće su dvije opcije.
Prva, po kojoj se Milijan Brkić smjenjuje s mjesta potpredsjednika Sabora. Time bi bio okončan Plenkovićev obračun s unutarstranačkom desnicom. Ovladao bi strankom u potpunosti i na vjerojatno izvanrednim parlamentarnim izborima sastavljao izbornu listu po svojoj volji, na kojoj bi bili njegovi ljudi. To bi značilo da je za manje od tri godine potpuno preuzeo vlast u stranci. Kad je postajao predsjednik HDZ-a, u to nitko razuman nije mogao vjerovati.
Druga opcija je na svojevrstan način već na djelu. Politička marginalizacija Brkića, ali tako da i dalje ostane u vrhu stranke. On već sada rijetko istupa u javnosti, nema disonantnih tonova u odnosu na službenu politiku “partije i države”, pazi na svaku riječ. Ako bi se i nakon okončanja istrage u aferi SMS odlučio za tu opciju, to bi značilo da Plenković procjenjuje kako je Brkićev utjecaj na desnom krilu stranke i dalje značajan.
Ipak, nije Milijan Brkić bio jedini i pravi lider desne unutarstranačke opozicije. Zapravo, bila je to sama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Udari s desna dolazili su s Pantovčaka na kojem se spajala i uvezivala unutarhadezeovska, parlamentarna, ali i izvanparlamentarna desnica.
Sada kad je Varga propjevao i počeo, pored svega ostalog, govoriti i da su se na Pantovčaku kovale zavjere (koje su mediji prozvali pokušajem “državnog udara”) i planovi o predsjedničinom preuzimanju kontrole nad HDZ-om, sve je prestalo. Predsjednica je zgrožena i s indignacijom sve to odbija i demantira. I ona traži istragu do kraja.
Prije toga odletio je savjetnik za nacionalnu sigurnost Vlado Galić, inače blizak Milijanu Brkiću. Mada se u javnost pokušavaju progurati insinuacije da je Galić morao otići zbog nekih drugih svojih grijeha, ipak je presudna bila njegova navodna umiješanost u aferu SMS i kontakti s Franjom Vargom u vrijeme dok je bio glavni analitičar HDZ-a. Naravno, u vrijeme dok su HDZ vodili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić. Time se i predsjednica distancirala od Brkića bez obzira na to što joj je on presudno pomogao u drugom krugu predsjedničkih izbora.
U zadnjoj godini prvog mandata na Pantovčaku, Kolinda Grabar-Kitarović više ne želi ratovati sa svojom strankom. Ne želi ponoviti pogrešku Ive Josipovića kojeg je Milanovićev SDP podržao samo formalno, a stvarno ga pustio da potone. U toj situaciji, Andrej Plenković nema izbora. Morat će, htio-ne htio, stati iza njezine očekivane kandidature. Poraz Kolinde Grabar-Kitarović bio bi poraz HDZ-a, ali i njegov poraz. Veliki dio HDZ-a mu to ne bi oprostio jer predsjednica u HDZ-u ima nemjerljivo veću potporu nego što ju je Josipović imao u SDP-u.
Tako je postignut povijesni sporazum i došao kraj sukobu dvaju brda. Istovremeno, time je u potpunosti eutanazirana unutarstranačka desnica.
Istovremeno, desnica u Saboru odlazi na marginu. Most, koji se u posljednje dvije godine u potpunosti ogolio i više se ne skriva iza ispraznih centrističkih floskula, profilirao se u klasičnu desnu stranku kojoj je populizam modus operandi. Tavore na šest posto potpore pa Božo Petrov, Nikola Grmoja i Miro Bulj, kad ne tuguju i ne žale za izgubljenom vlašću, kritiziraju Plenkovićeve ministre žešće od Zlatka Hasanbegovića. A njega je, pak, u franšiznom poslu “odradio” sve jači Milan Bandić.
Drugo na desnici ni ne postoji, osim Ladislava Ilčića i Hrvoja Zekanovića koji će u budućnosti, nakon sljedećih izbora, u Sabor ući samo kad Jandroković proglasi dan otvorenih vrata.
Globus naslovnica, 21.12.2018.