StoryEditor
Iz arhive Globusa

Mirna Udbina za Hrvata i Srbina

Nema ovdje suživota, ovdje je život! Ovdje zajednički vladaju HDZ i SDSS. Zajednički smo postavili dvojezične ploče, a zajednički ćemo graditi i najveću vjetroelektranu. Da zajednički dobro zaradimo

Ne ‘suživot’. Molim vas, ne govorite ‘suživot’. Ovdje je život – kaže mi Ivan Pešut pa pogleda prema zidu skromne općinske dvorane.

Na njoj nekoliko crno-bijelih fotografija Udbine prije rata: fasade zgrada već su tada bile oronule, ali je Udbina bila neobično živahna sredina, s najvećim stočnim sajmom u Lici i jednostavnim narodom koji od života nije tražio mnogo. Jednu kravu, pokoju ovcu, krov nad glavom i već će biti dosta. Nemaju u Udbini mnogo većih prohtjeva ni danas, jedino što im je, nakon rata, trebalo proći skoro dva desetljeća da bi se u tom istom mjestu osjećali barem upola dobro kao prije.

A kad su za taj napaćeni narod konačno stigla neka bolja vremena, malo tko se previše osvrtao natrag, smišljao parole ili dijelio letke.

Nego su se stanovnici Udbine jednog jutra probudili, protrljali oči, popili kavu pa prošetali glavnom gradskom prometnicom na kojoj se smjestila novouređena općinska zgrada.

A na njoj, osim svježe, svijetlosmeđe fasade, zasjale i ganc nove općinske table.

Dvojezične, naravno, jer je Udbina jedna od 18 hrvatskih općina u kojoj Srbi čine više od 33 posto stanovništva zbog čega je Udbina, htjela ne-htjela, morala dopustiti i službenu uporabu ćirilićnoga pisma.

A Udbina je, vidi čuda, to htjela, pa je odluka o uvođenju dvojezičnosti donesena jednoglasno, kao što su, uostalom, dosad donesene sve važnije, općinske odluke.

Ivan Pešut, općinski načelnik, na to je iznimno ponosan.

Posebno otkako je općinu kojoj je na čelu jedan HDZ-ovac javno nahvalio i premijer Zoran Milanović kad je uzaludno pokušavao utišati strasti u Vukovaru.

“No, Udbina nije Vukovar iako se i ovdašnji narod napatio”, tumači mi Pešut dok razgovaramo u zgradi općine.

Za istim stolom, odmah pored njega, sjedi i 68-godišnji predsjednik općinskog vijeća, Slobodan Bjelobaba.

Ratni veterani. Takve bi dvije sijede glave u nekoj drugoj sredini možda poticale niske strasti i gajile antagonizam.

Prvo zato što ne djele iste svjetonazore.

Bjelobaba je član Samostalne demokratske srpske stranke, koja je na posljednjim izborima osvojila mjesto predsjednika općinskog vijeća.

Drugo, borili su se na suprotnim stranama.

I Pešut i Bjelobaba sudionici su Domovinskog rata: Pešut je branio hrvatsku stranu, a Bjelobaba u rat išao sa srpskim paravojnim postrojbama.

“Pa to treba reći, nije to tajna. Načelnik se borio za Hrvate, a ja sam kao pripadnik srpske nacionalnosti morao u rat poći sa srpskom vojskom. Na sreću, od čestog me odlaska na bojište spasila činjenica da sam bio nastavnik pa sam na ratištu zaista završavao rijetko”, objašnjava mi Bjelobaba, umirovljeni nastavnik povijesti.

Teško je prolazniku procijeniti jesu li to Pešut i Bjelobaba nesuglasice izmirili jer su zaista tako širokoga srca ili im je zdrav razum nalagao – žele li od Udbine učiniti pristojnu sredinu – da prošlost ostave daleko za sobom pa u novi život krenu skupa umjesto još jednom svaki na svojoj strani.

Točnije, ne baš u život, nego u mandat – drugi po redu za Pešuta kao načelnika, ali prvi  u koaliciji sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom s kojom su pred izbore odlučili postići politički dogovor.

Danas o životu u Udbini odlučuje ova stranačka podjela: HDZ je dobio načelnika već u prvom krugu i to sa 62,10 posto, a njegov je zamjenik Milan Uzelac iz redova SDSS-a.

Potom je Pešut – jer su Hrvati u Udbini manjina – dobio pravo i na zamjenika iz reda pripadnika hrvatskog naroda pa je na tu poziciju sjeo 45-godišnji Zlatko Brkić.

U Općinsko vijeće još su ušla petorica SDSS-ovaca, troje HDZ-ovaca, jedan SDP-ovac i  jedan član HSP-a Ante Starčević.

Supertajnica. Šaroliku družinu tijekom sastanaka na oku drži Pešutova tajnica – inače regionalna prvakinja u obaranju ruke koja muške natjecatelje svladava da ne trepne okom!

Za dvojezičnost dosta nebitna činjenica, ali ipak dobro opisuje u kakvo je to živopisno mjestašce zagazila Globusova noga.

Po sastavu stanovništva, barem formalno prevladavaju Srbi – na njih u Udbini otpada 51 posto iako i Pešut i Bjelobaba priznaju da je situacija na terenu ipak nešto drukčija.

“Ima ovdje dosta ljudi koji su prijavljeni, ali zapravo u Udbini ne žive. Nisu to baš neki drastični primjeri kao u mjestima gdje je na istom kućnom broju prijavljeno i do 40 ljudi, ali treba biti iskren pa kazati da je Srba u stvarnosti nešto manje. Ali nikako ne manje od 33 posto koliko je potrebno da bi se uvela dvojezičnost”, iskren je Bjelobaba dok Pešut njegove riječi potvrđuje kimanjem glave.

To je znatno promijenjena slika od one kakva je u Udbini bila prije rata.

Hrvati su tada u Udbini bili debela manjina,  a Srba je bilo oko 85 posto.

No, rat je Srbe protjerao, potom su se u Udbinu doselili Bošnjaci protjerani iz Banje Luke i drugih republičkosrpskih gradova.

Novi život trebalo je graditi na drukčijim temeljima.

Koji su prije nešto manje od četiri mjeseca sazreli u gotovo neprirodnu priču: na nadmorskoj visini od 892 metra, na najpustijem mjestu u zemlji (Udbina u prosjeku ima 2,5 stanovnika po četvornom kilometru), i pod jakim utjecajem najvećeg broja sunčanih sati nakon otoka Hvara, sklopljena je koalicija HDZ-a i SDSS-a.

Vrlo tiho, bez prosvjeda ili halabuke, s velikom podrškom udbinskog stanovništva i potporom središnjica obiju stranaka.

Ideja o koaliciji rodila se nekoliko mjeseci prije izbora, a iako su i Pešut i Bjelobaba bili sasvim sigurni da mogu dobro surađivati, za blagoslov ove sinteze bila je potrebna suglasnost stranaka na nacionalnoj razini.

I jedni i drugi – kad su im Pešut i Bjelobaba izložili ideju o zajedničkoj kandidaturi – bili su malo skeptični prema udbinskoj inicijativi.

“Pa šta ćete vi tamo s HDZ-om kad su Srbi u Udbini većina?”, zapanjeno su pitali Bjelobabu iz središnjice SDSS-a.

No, Bjelobaba je bolje nego itko znao da SDSS kao samostalna stranka u Udbini ipak nema šanse osvojiti načelnički mandat.

“Papir je jedno, a stvarnost drugo pa smo našu središnjicu ipak morali uvjeriti kako je za Udbinu bolja koalicija s HDZ-om”, prisjeća će predsjednik općinskoga vijeća.

Skepse je bilo i na hrvatskoj strani, ali načelnik Pešut uvjeren je kako su pristanku koalicije presudili dobri gospodarski rezultati, potpuno suprotni rezultatima ostatka zemlje.

Naseljavanje. Recimo, od posljednjeg je popisa stanovništva iz 2001. broj doseljenika u općinu Udbina narastao je za 225.

To jest malo, ali to je povećanje broja lokalnog stanovništva za čak 12 posto.

Potom je od 2010. godine općina bogatija za čak 70 radnih mjesta.

I to zvuči malo, ali ako se zna da je gospodarska zona “Podudbina” prije tri godine imala samo 60 radnih mjesta, onda je povećanje od preko sto posto gospodarski rezultat za kojeg bi ministar Ivan Vrdoljak prodao dušu.

“Nismo za to zaslužni samo mi nego i neke okolnosti, ali činjenica jest da je nezaposlenost u Udbini danas na razini 4,5 posto, što za hrvatske uvjete znači da je gotovo i nema”, kaže mi voditelj zone i zamjenik načelnika Zlatko Brkić dok s terase udbinske crkve promatramo raštrkanu poslovnu zonu u podnožju udbinskog brda.

Taj snježnobijeli mastodont u oronuloj udbinskoj sredini strši kao paun u seoskom kokošinjcu.

Po svemu predimenzionirana građevina prije je spomenik gospićko-senjskom biskupu Mili Bogoviću nego stvarna potreba rijetkog lokalnog stanovništva.

Ipak, crkva je nakon puno natezanja – jer prvotno je to trebala biti moderna građevina prema nacrtu zadarskog arhitekta Nikole Bašića – ispunila svrhu: danas u Udbinu godišnje dolazi 35 tisuća hodočasnika pa načelnik Pešut ozbiljno razmišlja o tome da sagradi i motel.

“Pa što bi spavali u Gospiću ili Otočcu kad bismo ih im mi mogli sasvim lijepo ugostiti?”, odaje mi Pešut jedan od svojih mnogobrojnih planova.

Gradio motel ili ne gradio, Pešut je iza sebe ostavio sasvim pristojne rezultate pa središnjici HDZ-a nije preostalo drugo nego da mu odobri njegov posljednji, poslovni potez.

Disonantni glasovi. Koaliciju sa SDSS-om, a potom i uvođenje dvojezičnosti koja je nakon pobjede na izborima za lokalne ljude ostala tek puka formalnost.

Tu ipak treba biti iskren pa reći da u Udbini postoji i nešto stanovništva što na ćirilične table ne gleda sa simpatijama.

“Stigla sam ovdje kao prognanik iz Banja Luke prije 15-ak godina. Da se mene pitalo, ja bih kazala da na zgradama ne želim ćirilicu”, priznaje mi jedna prolaznica.

Onako usput, na terasama kafića također će se naći nešto stanovništva koje s ćirilicom još nije “na čisto”.

I ne samo to – prošloga je tjedna na fasadi zgrade u kojoj živi Pešut osvanuo grafit “čilili ne”.

No, bit će ipak da su takvi u manjini jer je postavljanje tabli u ovoj općini prošlo bez ijednog službenog prigovora, i uz jednoglasni pristanak Općinskoga vijeća.

Bila je potrebna samo jedna formalna sjednica na kojoj je SDSS pokazao kako mu je u ovom prvom valu sasvim dovoljna dvojezičnost na simboličnoj razini.

“Mi nismo htjeli ništa više nego da se dvojezične table postave na zgradu općine i kulturno-informativni centar. Nismo inicirali da se mijenjaju oznake na ulicama ili da se ulazi u promjene koje bi iritirale ljude ili probudile neka loša sjećanja”, skroman je Bjelobaba.

Uostalom, SDSS je već ranije shvatio kako narod na neke promjene još nije spreman pa ih je, radi mira u kući, nekako najbolje ne uvoditi na silu.

Centar nikole tesle. Kao kad su, prije nekoliko godina, inicirali da se udbinski Trg svete Lucije preimenuje u Trg Nikole Tesle jer općina Udbina ni danas nema ulice ili trga nazvanog po nekom poz­natom Srbinu.

“No brzo nakon što smo predali inicijativu za preimenovanje shvatili smo da naša ideja nije šire prihvaćena, da narod nije spreman na takve ustupke pa smo od toga jednostavno odustali”, kaže Bjelobaba.

Da njegova inicijativa ne ostane uzaludnom, općina je odlučila da se imenom Nikole Tesle nazove novi kulturno-informativni centar, jedina zgrada uz općinu koja je dobila dvojezičnu tablu.

Potom je još pristiglo obećanje da će prva sljedeća nova ulica ili trg definitivno dobiti ime po nekom znamenitom Srbinu.

Tko će to biti – još se ne zna, ali mnogo je onih s kojima bi i hrvatska i srpska strana bile i više nego sretne.

Uostalom, kaže Pešut, Udbina je već dugo otvorena za sve narode i narodnosti.

Prema posljednjem popisu stanovništva, žive tamo i jedan Ukrajinac, jedan Čeh, jedan Makedonac i Poljak.

Da u tom mjestašcu govore hrvatsko-srpski izjasnilo se samo 13 stanovnika, srpsko-hrvatski tamo govori njih 45, a čistim srpskim priča 87 stanovnika!

Lokalnom liječniku Ahmadu Mah’du bit će sasvim svejedno žale li se njegovi pacijenti na bolove na hrvatskom ili srpskom.

“A jesu li već postavili dvojezične table? Moram priznati da ih nisam vidio”, govori 50-godišnji Ahmad koji u udbinskom Domu zdravlja, u sićušnoj i skromnoj ordinaciji, liječi lokalno stanovništvo već osam godina.

“Pa otkud vi u Udbini?”, začuđeno pitam.

Ispada da je u Hrvatsku stigao još davne 1982. godine na studij u Zagreb.

Vrlo je brzo naučio hrvatski jezik, završio fakultet i pronašao suprugu.

Ipak, u Udbinu je otišao sam. I to zato što nije mogao pronaći posao u Zagrebu.

Dugi niz godina radio je na razminiranju, ali kad je dobio prijedlog da preuzme mjesto liječnika u maloj, ličkoj sredini, Ahmad Mah’d nije se dugo premišljao.

Odlučio je biti vikend-muž, u Udbini je od države dobio na korištenje stan i brzo prihvatio sudbinu sličnu onoj izmišljenog liječnika Joela Fleschmana, koji se sa sličnom pustoši – Aljaskom – susreo u seriji “Život na sjeveru”.

Vjetroturbine. U Udbini, Bogu hvala, nema takvih hladnoća, ali zato ima vjetra koji lokalno vodstvo – pođe li im sve za rukom – brzo planira iskoristiti za profitabilni biznis.

Na tom je području u planu gradnja najveće vjetroelektrane u Hrvatskoj, jačine 120 megawata, a iako ta investicija Udbini neće donijeti nova radna mjesta, u općini računaju da će se u proračun, koji sada iznosi 11 milijuna kuna, godišnje od te silne energije slijevati dva milijuna kuna.

Taj bi novac vodstvo rado iskoristilo za nove investicije. A za njih prostora itekako ima jer dobre udbinske gospodarske rezultate treba promatrati u nešto širem kontekstu.

Recimo, kad je u pitanju nezaposlenost.

Istina, ona je iznimno niska, no više od stvarnih gospodarskih ulaganja njoj je kumovala nesretna činjenica da Udbina, kao i većina općina ličko-senjske županije, ima staro stanovništvo koje već odavna nije radno sposobno. Procjene su da na tom području živi 700 ljudi starijih od 64 godine, a to je gotovo 40 posto stanovništva.

Radno sposobnih u Udbini je ostalo malo, a većinom su to NKV radnici koji su zaposlenje pronašli u pogonima gospodarske zone.

Kad općina proširi zonu za desetak hektara, potencijalni investitori najvjerojatnije će se susresti s nedostatkom radne snage.

U prilog gospodarskom procvatu ne govori ni izgled ovog mjesta.

Još je tamo nešto porušenih, praznih kuća, a općinsko je središte sve samo ne idilično kakvima se prikazuju nacionalni odnosi.

Na glavnoj se ulici pogled pruža prema oronulim barakama koje je općina dala u najam za ugostiteljske objekte i u kojima se inventar nije znatno mijenjao od ratnih vremena.

Velik broj lokala koje je prije rata pohodilo i do pet tisuća stanovnika sada zjapi prazno, a u jedinoj općinskoj pekari poslijepodne nema ništa osim bijelog kruha, suhog slanca i pregorenog peciva sa sirom.

Zato se danas u Udbini malo tko zbilja brine o ćirilici.

Trebat će puno više od pisma da bi se narod ovdje usrećio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 06:36