Iz arhive Globusa

MMF: Stari džoker za novu Vladu

Budućoj vlasti bit će alibi za nepopularne mjere štednje, a državi će 2012., u godini nove velike krize, osigurati stabilan kreditni rejting

Međunarodni monetarni fond nikada nije bio rado viđen gost u Hrvatskoj. I uvijek je bio kriv za sva kresanja radničkih prava, socijalnih beneficija ili novčanih subvencija.

A MMF je samo radio svoj posao zbog kojega je bio i pozivan: pomagao je hrvatskim vladama da uvedu reda u državne financije.

Usput im je služio kao dobar alibi za sve nepopularne mjere. I otuda zapravo njegova nepopularnost. MMF-ovci su uvijek rekli hrvatskoj javnosti ono što boli, ono što političari nisu voljeli govoriti.

Kada je prije točno pet godina, 5. listopada 2006., bivši premijer Ivo Sanader objavio da više neće sklapati stand-by aranžmane s MMF-om, to je predstavio kao definitivnu potvrdu hrvatske ekonomske zrelosti.

Od tada, kako je to rekao Sanader, Hrvatska će samostalno voditi svoju ekonomsku, fiskalnu i monetarnu politiku. I vodila ju je.

A do kuda je “samostalna” ekonomska politika dovela Hrvatsku najbolje govori dilema kojom se danas i struka i politika opet bave: treba li Hrvatska zatražiti pomoć MMF-a?

Kako je doba predizborne kampanje, političari imaju spreman odgovor: ne treba nam MMF.

U HDZ-u su sigurni da vladin Program gospodarskog oporavka može riješiti hrvatske gospodarske probleme, te da taj program sadrži sve potrebne mjere koje bi predložio i MMF.

Ekonomisti bliski HDZ-u i Vladi kažu kako “za sada nema” razloga za pozivanje MMF-a. Oni savjetuju: umjesto da poziva MMF u pomoć, Hrvatska samo treba do kraja provesti Program gospodarskog oporavka.

U Kukuriku-koaliciji prevladao je stav kako MMF nije potreban Hrvatskoj zato što unutar te koalicije, rečeno nam je, postoji politička volja i odlučnost da se provedu potrebne reforme.

Činjenica je da bi se neki, posve očekivani, zahtjevi MMF-a i kosili s programom oporbene koalicije. MMF bi sigurno tražio smanjenje plaća u javnom sektoru kao jednu od mjera.

A to je protivno stavu Kukuriku koalicije čiji su ekonomski stratezi već više puta obećali da su “plaće i mirovine zadnja crta obrane”.

Što je, međutim, zadnja crta obrane Hrvatske od ekonomske propasti?

I može li Hrvatska uvesti reda u javne financije bez pomoći međunarodnog financijskog policajca, kako Hrvati vole zvati MMF?

Prema uvriježenom pravilu, MMF dolazi u zemlje koje imaju problema s ispunjavanjem svojih inozemnih financijskih obveza. Dakle, kada vidi da neka zemlja neće moći uredno vraćati kredite, MMF rado priskače u pomoć kako bi zaštitio interese svjetskih vjerovnika.

Pri tome MMF daje financijsku pomoć, uz kamate niže od tržišnih, ali istovremeno traži strogo provođenje mjera za koje MMF-ovi stručnjaci drže da će uvesti reda u posrnulo gospodarstvo.

Hrvatska, međutim, nije takav slučaj. Hrvatska nema problema s eksternom likvidnošću. Njene devizne rezerve su velike, a hrvatski bankarski sustav dobro je kapitaliziran.

Sretna je okolnost što u naredne dvije godine ni jedan veliki zajam ne stiže na naplatu.

MMF, dakle, ne treba Hrvatskoj kako bi osigurao vraćanje dugova, već joj treba kao jamac za provođenje stalno odgađanih reformi.

Hrvatska vlada bi trebala pozvati MMF barem iz dva razloga: prvo, da joj bude politički alibi za nepopularne mjere štednje; drugo, da državi osigura stabilan rejting i tako smanji rizik.

Ni vladajuća stranka ni oporba koja planira osvojiti vlast ne najavljuju ozbiljne rezove javne potrošnje i smanjenje državnih rashoda.

Stratezi Kukuriku-koalicije kažu da će osigurati gospodarski rast kako bi država imala dovoljno novca za sve postojeće rashode. Takva politika može držati vodu, ali dugoročno.

Sve je izglednije da će početkom 2012. godine, u doba kada će se u Hrvatskoj formirati nova vlada, Europu zahvatiti drugi val ekonomske krize. Ekonomski analitičari upozoravaju da se gospodarska situacija u hrvatskom okruženju rapidno pogoršava iz dana u dan, te da će nova vlada morati donositi važne odluke od prvog dana mandata.

Ako želi drugi val krize dočekati spremna, Hrvatska mora odmah smanjiti javnu potrošnju i sačuvati kreditni rejting.

Procjene su da bi država morala smanjiti svoje tekuće izdatke za barem milijardu eura, što bi bio ozbiljan početak smanjivanja fiskalnog deficita i zaustavljanje rasta javnog duga.

Jedan od ključnih reformskih zahvata u tom cilju mora se poduzeti u radnom zakonodavstvu. Stručnjaci tvrde kako privatni sektor neće moći podnijeti još jedan udar krize, ako se teret ne podijeli s javnim sektorom.

Smanjenje broja zaposlenih ili plaća u javnim i državnim službama bit će svakako manji politički problem nego urušavanje cijelih industrija u privatnom sektoru. Teret gospodarske krize do sada je snosio isključivo privatni sektor, dok u javnom nije izgubljeno ni jedno jedino radno mjesto.

Sačuvati kreditni rejting značit će i osiguranje kapitala Hrvatskoj bez kojega ne može biti gospodarskog rasta. Međutim, investitori traže garancije i vjerodostojnost politike. A samo vjerodostojna politika u Hrvatskoj moći će dobiti i bolje uvjete financiranja.

Da se hrvatska država danas ide zaduživati na europskom financijskom tržištu, kamate na hrvatske euroobveznice bile bi sigurno 7,50 posto. Hrvatska nikada do sada nije plaćala tako velike kamate.

Koliko je Hrvatska povećala svoju rizičnost u očima međunarodnih kreditora govori podatak da se Srbija krajem rujna zadužila za milijardu dolara uz kamatu od 7,25 posto.

Cijena kapitala za Hrvatsku mogla bi rasti i dalje, kapital za Hrvatsku mogao bi biti još skuplji.

Potvrđuje to i informacija o dramatičnom rastu premije rizika za Hrvatsku: petogodišnji CDS (credit default swap) za Hrvatsku veći je od 500 bodova. Prije godinu dana bio je duplo manji, oko 250 bodova, a još u rujnu 440.

Upućeni upozoravaju da je rizičnost Hrvatske drastično povećana i zbog situacije u Italiji koja je najveći hrvatski trgovinski partner.

CDS talijanske države također je prešao 400 bodova, a rizičnost talijanskih banaka, koje drže ogroman dio hrvatskog bankarskog sustava, prešla je 440 bodova. Ta premija rizika već se prelila na Hrvatsku.

U Italiji se pale crvene lampice jer se talijanska država sada mora zaduživati uz kamate od pet posto. Za Talijane je to fiskalno neodrživa situacija.

Uz domaće hrvatske slabosti, financijska drama u Italiji posredno najviše ugrožava Hrvatsku. MMF bi mogao doći u Hrvatsku zapravo zbog – Italije.

Ako se situacija u susjednoj državi pogorša, a kriza u eurozoni još produbi – kao što to najavljuju mnogi analitičari – to će donijeti ozbiljne financijske probleme Hrvatskoj.

U takvim okolnostima, jedino bi MMF mogao zajamčiti međunarodnim kreditorima i investitorima da će Hrvatska ostati stabilna zemlja.

Hrvatska uopće ne mora koristiti novac MMF-a, kao što to čine druge zemlje pogođene krizom. Dovoljno je da kredit MMF-a bude na raspolaganju Hrvatskoj, jer će se u tom slučaju smanjiti rizik zemlje, a kapital za Hrvatsku će biti povoljniji.

Već i sam početak pregovora s MMF-om može biti pozitivan signal, tvrde analitičari. Nije nužno da Hrvatska i sklopi novi aranžman.

Istina, novac koji osigura MMF jeftiniji je nego na tržištu, ali ni MMF ne posuđuje svakoj zemlji pod istim uvjetima. Zemljama s lošijim kreditnim rejtingom i MMF daje skuplje kredite.

Hrvatska ni od MMF-a ne bi dobila kamatu manju od četiri posto.

Iako obje glavne političke opcije koje ciljaju na vlast, i Kukuriku koalicija i HDZ, poručuju kako imaju dovoljno političke volje i snage da provedu reforme, posve je izvjesno da MMF neće morati dolaziti samo pod jednim uvjetom: ako nova vlada odmah, za mjesec ili dva, prihvati ozbiljan plan financijske konsolidacije države s ciljem smanjivanja deficita ispod tri posto u roku tri, a najviše četiri godine.

U tom slučaju, možda investitori i kreditori povjeruju da Hrvatska ima ozbiljnu vlast koja donosi odluke i riješava ekonomsku krizu.

Ali, ako se u međuvremenu pogorša situacija u eurozoni, ako Italiji padne kreditni rejting, i Hrvatskoj će sve krenuti nizbrdo.

U takvoj situaciji, s još nižim kreditnim rejtingom, Hrvatska će sve teže do kapitala i onda će joj preostati jedino zatražiti pomoć MMF-a.

Kako se ne bi dogodilo ono najgore: da za godinu ili dvije ne može uredno vraćati svoje inozemne obveze.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2022 07:44