Crno tržište stranih radnika

Novi 'biznis' u Hrvatskoj: Kako se izigravaju vladine kvote za uvoz radne snage

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 04.06.2019. u 16:49

Duje Klarić / Hanza Media

Ilustracija

Stotine Ukrajinaca, Moldavaca, Albanaca, Kosovara s hrvatskim radnim dozvolama odlaze na posao u Njemačku

U jednom stanu čuvene zgrade Mamutice u zagrebačkom naselju Travno na adresi Božidara Magovca 23 prošle je godine osnovana tvrtka Interfence. Inicijalno je registrirana kao jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću, oblik koji je zbog niskih zahtjeva za temeljnim kapitalom u široj javnosti poznat i pod nazivom “firma za deset kuna”.

Tvrtku je osnovao stanoviti Davor Forenbaher, registrirana je za cijeli niz djelatnosti, a svoju prvu poslovnu godinu završila je sa 600-tinjak tisuća kuna prihoda i oko 90 tisuća kuna dobiti. Ta tvrtka bila bi tek jedna od vjerojatno desetaka sličnih tvrtki “opće namjene” diljem Hrvatske da se istovremeno ne nalazi i na popisu deset domaćih tvrtki s najvećim brojem izdanih radnih dozvola za zapošljavanje stranih radnika.

Interfence je tako ove godine od hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova dobio dozvolu za “uvoz” čak 137 radnika. O kojim se radnicima i profesijama radi? Na koje je poslove i projekte Interfence angažirao tako impozantnu količinu radne snage? Globus je pokušao dobiti odgovore na ova pitanja od vlasnika tvrtke, ali to se pokazalo kao prezahtjevan zadatak.

Tvrtka poslovnu internetsku stranicu nema, a na broj telefona koji se može naći u javnim registrima danima se nitko ne javlja. Na samoj adresi gdje je sjedište tvrtke na portafon se javlja ženski glas i kratko nas obavještava da gospodin Forenbaher tu ne živi, nego da mu je tvrtka tu smještena. Diktira nam broj mobitela na koji se opet nitko ne javlja. Pitanja o 137 radnika ostaju neodgovorena.

Kao i odgovori o nizu drugih tvrtki s istog popisa, poput primjerice dviju građevinskih tvrtki istog vlasnika koje su 2017. zajedno imale 10 radnika, a danas zapošljavaju čak 280 stranaca, iako u poslovnim krugovima nisu poznate njihove značajnije reference niti veći projekti u kojima sudjeluju.

No, odgovori na ta pitanja možda bi rasvijetlili sve češće sumnje hrvatskih poslodavaca kako su se kvote za uvozne radnike iz sustava osmišljenog da riješi deficite domaćeg tržišta rada pretvorile u sredstvo lake zarade transferiranjem jeftine radne snage iz zemalja istoka Europe i Azije u bogate države članice Europske unije.

No, ako se sumnje o malverzacijama stave na stranu, cijela priča ukazuje na potpuni kaos i nedostatak bilo kakvih kriterija u sustavu dovođenja stranih radnika. Ozbiljni građevinski poduzetnici tako nam tvrde kako radnike nekih zanimanja, primjerice fasadere, više ne mogu dovoditi iz inozemstva jer je već popunjena kvota koju je odredila država. Sveukupno hrvatski poslodavci ove godine smiju uvesti 65.000 radnika od čega 15.600 za rad u ugostiteljstvu i turizmu te 17.800 u građevinarstvu, što je gotovo dvostruko više nego lani. No čini se da ni to nije dovoljno.

“Ta situacija je nama svima koji radimo u građevini poznata. Pojavili su se razni posrednici koji građevinarima nude radnike iz raznih egzotičnih destinacija, od Ukrajine do Indije. Radnika dovedu ovamo, registriraju ga na mirovinskom mjesec dana i nakon toga šalju na Zapad. Tako su kvote za pojedina zanimanja ispunjena, a fasadera ili keramičara ne možeš naći ni svijećom. Pa gdje su svi ti ljudi?” kaže za Globus visokopozicionirani menadžer jedne hrvatske građevinske tvrtke.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju novoga broja Globusa:

 

 

Izdvajamo

Iz drugih medija