Čula sam da ste u domu u vrtu imali kalifornijske gliste, započinje svoje izlaganje predavačica na tečaju vrtlarstva na osječkom Pučkom učilištu koje pozorno sluša desetak štićenika Centra za pružanje usluga u zajednici Osijek – Ja kao i Ti, nekadašnjeg Doma za psihički bolesne odrasle osobe.
"Ne, imali smo žohare. Za gliste nisam čula", prekida je mlada polaznica Mihaela i usput, ponosna na svoje zapažanje, komentira kako jako dobro zna što su gliste, a što žohari, česti neželjeni stanovnici starih zgrada kao što je ona doma u osječkoj Divaldovoj ulici, sagrađena još sredinom 18.stoljeća da bi se u njoj smjestila bolnica i ubožnica, kako neki Osječani i danas nazivaju to zdanje u kojem živi još svega 30-ak pretežno starijih osoba čije je zdravstveno stanje toliko teško da im je potrebna njega puna 24 sata. Svi ostali korisnici, njih 92, u zadnje su dvije godine preselili u 27 stanova i kuća po cijelom Osijeku i uz povremeni stručni nadzor vode normalan život.
Većina ih ima i neke poslove, a svakodnevno pohađaju i razne tečajeve i radionice. Tako je Mihaela Bolješić (36) nakon vrtlarskog tečaja žurila na likovnu radionicu gdje izrađuje razne ukrasne predmete od gline. Još nije odlučila kome će pokloniti cipelicu koju je napravila.
Priznaje da joj je dan baš bio naporan jer je ustala u 6 sati, kako bi pospremila stan i skuhala ručak, a osjećaju umora, ne krije, pridonosi i južina koja je Osijek u siječnju zagrijala na 12 stupnjeva.
No sve je lakše kad je uz nju najdraža osoba koju ima u životu, Ivica Duček (32), kojeg je upoznala u domu. Zadnje dvije godine zajedno žive u stanu, a u prosincu je od njega dobila i zaručnički prsten. Nikada u životu nisu bili sretniji.
Ivica je sedam godina živio u domu u Čepinu iz kojeg su svi štićenici prebačeni u stanove. Iz Zagreba je, gdje mu živi sestra. Majka mu je poginula kada je imao četiri godine, a oca, koji također ima psihičkih problema, nije vidio 15 godina.
"Psihičke smetnje su mi se pojavile dok sam išao u srednju trgovačku školu, kad sam saznao što je kum napravio mojoj sestri. Bio sam dobar učenik, ali su me djeca u školi zezala i zlostavljala i sve je to ostavilo traga na mene. Čistim kancelarije, zaradim mjesečno 300 do 400 kuna i štedim da si kupim kompjuter s kojim bih radio neki bolji uredski posao da mogu pomoći svojoj sestri. A Mihaela je ljubav moga života", govori Ivica koji obožava igrati šah pa mora svoju Mihaelu naučiti da igraju zajedno.
"Ivica me voli. I ja njega. Svaki dan mi je kao iz snova. Odlično se slažemo s još jednom djevojkom i jednim dečkom s kojima smo u stanu. Zajedno kuhamo i idemo na kavu", kaže Mihaela i otkriva kako se, otkako ima dečka, mnogo više dotjeruje nego prije.
Od svojih 48 godina života, Snježana Weber je 13 provela u domu. Vedra je, nasmijana i željna posla pa je prije šest mjeseci prihvatila da raznosi hranu koja se u domu priprema za starije i nemoćne Osječane. Svaki dan u dva i pol sata obiđe 30 stanova.
"Otkako živim u stanu imam slobodu i posao i osjećam se korisno. Zaradim 200 kuna kaje potrošim najviše na telefon jer zovem mamu i sestru u Vukovar, u kojem sam u ratu bila do pada grada. U izbjeglištvu sam se uskoro razboljela. Još uzimam tablete, ali se osjećam zdravo. Imam prijatelje, ali mi se nijedan još nije toliko svidio da bi mi postao dečko", priča Snježana koja najviše slobodnog vremena provodi sa svojom cimericom Ankicom Olujić (39), s kojom dijeli sobu u stanu od 49 kvadrata u osječkom naselju Jug 2.
S njima, u susjednoj muškoj sobi, žive i Slavko Vukojević (69) i Damir Samardžić kojeg nije bio kod kuće jer je otišao na tečaj kuhanja. Godinama se znaju iz doma, a sada su kao prava obitelj. Svaki dan je netko drugi zadužen za kuhanje i spremanje. Dogovaraju se što će jesti i jednom tjedno idu u nabavku hrane i kućnih potrepština za koje dobivaju svatko po 700 kuna. Centar im plaća režije, a prije useljenja im je adaptirao stan što ga je dobio na korištenje od države.Drugi stanari u zgradi su, govori njihova prva susjeda Lucija Demeter, bili iznenađeni što će se u taj prazan stan doseliti štićenici Centra.
"Oni su najbolji i najmirniji od svih u zgradi. Ljeti sjedimo ispred ulaza, iznesemo stolice, pijemo kavu i o svemu pričamo", tvrdi Lucija Demeter, dok druga susjeda Eva Basrak potvrđuje kako bolje susjede nije mogla ni poželjeti.
"U domu mi je smetala galama. Ljudi su vikali i svađali se. Ovdje je mir i to mi paše. Naučila sam i kuhati i svi jako pazimo da potrošimo svaku namirnicu i da dobro isplaniramo kućni budžet pa nam ostane novca i za sokove i kolače", otkrila nam je Ankica Olujić koju su roditelji ostavili kada je bila jako mala i cijeli je život provela po domovima. Zdravlje joj je, kaže, sve bolje pa bi voljela raditi u kuhinji.
"I ja sam se pod stare dane uhvatio kuhače. Ukućani mi kažu da vole moja variva od graha, graška i mahuna. Što god požele, ja im skuham", tvrdi Slavko Vukojević koji je godinama živio u domu otkako mu je umrla majka koja mu je bila skrbnik.
Na televiziji, kaže Snježana Weber, gledaju filmove i serije, a pozorno prate politiku. Od svih političara joj se, ističe, najviše sviđa Gordan Jandroković jer je zgodan i pametan. No, na listi najzgodnijih joj je, dodaje sramežljivo, na prvom mjestu ipak Božo Petrov. "Ja radije gledam Big Brother", ubacuje se u razgovor Ivo Pranjić kojem je Snježana upravo donijela obrok. Srčani je bolesnik, a zbog dijabetesa je izgubio obje potkoljenice pa teško hoda. Tvrdi da nikada ne bi rekao da Snježana ima psihičkih problema da slučajno nije saznao da je štićenica doma. Svaki dan se veseli njezinom dolasku u nadi da će stići malo i s njim popričati.
Na posao u Sveučilišnu knjižnicu dvaput tjedno dolaze Stjepan Kurtović (49) i Mira Alduk (55). Slažu knjige na police i s njih brišu prašinu. "Nakon 11 godina u domu, jako sam sretan što živim u kući s još dvojicom muškaraca i dvije žene od koji je jedna moja djevojka Dragana Herceg. Zaljubili smo se prije šest godina u domu u Čepinu. Zaručeni smo. Bili smo za Novu godinu kod njezinih u Vukovaru", govori Stjepan koji obožava čitati knjige koje redovito posuđuje u knjižnici u kojoj radi, a imao je priliku upoznati i neke pisce. Posao mu je lagan, a 250 kuna koje zaradi mu dobro dođu, iako mu nešto novca pošalje i obitelj iz Slavonskoga Broda.
"Počastim se kavom, sokom, ćevapčićima. Imam besplatnu tramvajsku kartu pa sam dobro upoznao Osijek. Nikada mi nije bilo tako dobro kao zadnje dvije godine. Stalno se smijem. Prije nisam bio tako sretan. Ovo je novi život. Od svih u kući ja najbolje kuham. Nije da se hvalim, ali sam prošao kuharski tečaj i svi hvale moj grah i musaku. I nikad se ne svađamo", kaže Stjepan koji se prije 20-ak godina razbolio i završio u domu. Prije toga je radio na gradilištima, a kako je umjetnička duša, svaki tjedan pohađa likovnu radionicu koju vodi udruga Likar.
Mira Alduk također obožava raditi u knjižnici, a u Đakovu, gdje je živjela prije nego što je završila u domu, bila je sudska daktilografkinja. Da je bolesna najbolje prepoznaje po kako kaže – nemiru u nogama.
"Rijetko izlazim iz kuće, a nadam se da će mi se raspoloženje popraviti kad prođe južina i malo zahladi. Imam prijateljicu Rajku. Zajedno čistimo i kuhamo, pazimo da se zdravo hranimo i puno mi je bolje nego u domu", sa smiješkom govori gospođa Alduk s kojom je jako zadovoljan djelatnik knjižnice Siniša Petković koji joj zadaje radne zadatke.
"Štićenici Centra su nam zaista korisni, strpljivo slažu knjige, paze da svaka stoji ravno u milimetar. Baš nikada nismo s njima imali nikakvih problema", tvrdi Petković. "Odrasla sam u dječjem domu u Vinkovcima i roditelje nisam nikada upoznala. Kao djevojčica sam voljela raditi u vrtu", započinje svoju priču Zvjezdana Krpeljević (52) koju susrećemo na vrtlarskom tečaju i poslije u domskom vešeraju gdje je zadužena za glačanje. I pričanje viceva. Prije nego što se razboljela radila je kao čistačica, a neko je vrijeme živjela s nevjenčanim suprugom u Križevcima. Ima dvije kćeri od 28 i 27, te sinove od 26 i 18 godine.
"Znam da imam brata Tihomira kojeg godinama tražim, ali nikako da ga nađem.
Najveća mi je želja upoznati ga. Možda je u Americi. Moj najmlađi sin, koji ima cerebralnu paralizu, živi u udomiteljskoj obitelji. Ne znam gdje. Zanima me kako je sa zdravljem. Ali mi to nitko ne želi reći. Bila sam još mlada kada su mi oduzeli djecu. Nisam imala sreće u ljubavi. S kćerima i starijim sinom povremeno kontaktiram. Imam sedmoro unučadi", otkriva Zvjezdana kojoj nakon šest godina doma jako godi samostalan život.
"Najbolja sam si s Rozom, ali i Franjom i Dragom. Sa Željkom sam tak-tak. Odlično nam je", tvrdi Zvjezdana. Kad izglača plahtu, predaje je prijateljici Rozi Rajić (51) koja je slaže.
Snježana Weber, Slavko Vukojević i Ankica Olujić
"Otkako živim u kući osjećam se normalno. Uzimam manje lijekova nego prije. Ne bih se više nikada htjela vratiti u dom u kojem sam završila zbog lošeg braka s alkoholičarom. Djeca su ostala kod svekrve. Imam sestre koje mi nekada dođu u posjet", kaže veselo Roza koja se s najboljom prijateljicom ponekad i posvadi.
"Za Badnjak me naljutila jer je otišla u šetnju dok sam ja sve morala sama kuhati – sarmu, svinjetinu, krumpir salatu...", tvrdi Roza. "Nije me bilo par sati i ona me napala bez veze", odgovara Zvjezdana. "Do navečer smo se pomirile", zaključuje Roza.
U vešeraju je i šivaći stroj za kojim sjedi Tatjana Ilić koja je upravo stigla sa svog prvog sata engleskog u životu pa se hvali kako već zna reći – My name is Tatjana.
"Sramota je što ne znam engleski, a rođena sam u Londonu gdje su mi roditelji živjeli, ali su se šest mjeseci nakon moga rođenja vratili u Hrvatsku. Završila sam za krojačicu. No muž me je maltretirao i sve sam više imala problema sa psihom. Ja sam završila u domu, a moja kći je ostala živjeti s ocem. Kasnije se udala i sada živi u Austriji.
Voljela bih da smo bliže. Pohađam tečaj za pedikera i obećala mi je da će mi, kada ga završim, kupiti sav pedikerski alat da mogu početi raditi i potpuno se osamostaliti.
Volim i šivati, a zdravlje mi je sada dobro", govori Tatjana koja živi u stanu s Mariom i Ivicom koje, kaže, voli kao da su joj rođena braća.
"O svemu razgovaramo. Mario svira gitaru, a ja pjevam. Najviše volim Azru, Lošu, Bijelo dugme, Ninu Badrić, Hari Mata Hari... Nastupili smo i na Domosongu, natjecanju domova u pjevanju u Rijeci gdje smo osvojili drugo mjesto. Obožavam pjevati još od osnovne škole", otkriva Tatjana.
Uskoro upoznajemo i Marija Đurića koji druge štićenike podučava sviranju gitare.
Učenik mu je toga dana bio Hrvoje Sigur (38) iz Zagreba.
"Radio sam nekoliko mjeseci u Zagrebu u tvornici dugmadi i kao prodavač novina na križanjima“, ističe Mario koji iz ruke ne ispušta gitaru. On je iz Gunje, a u dom su ga, kaže, 2003. godine poslali otac i sestra koji su sve napravili da ga izbace iz kuće jer su se posvađali.
"Jel' da mi se ne bi reklo da imam 47 godina", govori mi Željko Franjić (47) i odlaže drvene bojice kojima je crtao po papiru na likovnoj radionici. S njim je za stolom i Drago Budač (70) s kojim dijeli i sobu u zajedničkom stanu i svako jutro u 7 sati dan započinju razgovorom uz šalicu kave. Drago uvijek slika žene i voli intenzivne boje kojima im posebno naglašava oči. Svakoj slici daje imena. Pokazuje nam ih ponosno. Višnja, Milena, Vera, Hortenzija, Narcisa... Od gline pak izrađuje isključivo muške glave. Ima ih punu kutiju.
Engleski štićenike podučava Branka Reljan (54) koja je u domu u Čepinu bila 12 godina. Prije je živjela s roditeljima u Kninu. Engleski i filozofiju je studirala u Zagrebu i bila među najboljim studentima, ali se razboljela i nikad nije diplomirala. Sama je naučila i njemački jezik. U Čepinu se prvi put u životu zaljubila. Njeno je srce osvojio Draženko Tevelli (43) koji je došao iz Koprivnice.
"Prvo se raspitivao za mene pa me pozvao na kavu. Prvi put živim s muškarcem i lijepo nam je, a otkako smo u stanu još više uživamo. Jako sam zavoljela Osijek, iako bih voljela da se jednog dana preselimo u Knin gdje imam stan", tvrdi razgovorljiva Branka, dok njezin šutljivi dragi kima glavom u znak potvrde.
Branka Reljan (54) i Draženko Tevelli (43)
S njima živi i Darko Popović (65) kojem su dan prije pripremili rođendansku proslavu. Darovali su mu ručni sat i losion za brijanje. Pozvali su i svoju asistenticu Vlatku Gringer koja ih redovito obilazi i pomaže u svakodnevnim kućnim poslovima i pazi da redovito uzimaju lijekove.
“Često idemo u posjet našim prijateljima iz doma koji žive u stanu u zgradi preko puta. I oni k nama dolaze. Lijepo se družimo, a bili smo i u kinu i u kazalištu", otkriva Branka.
Cijeli ovaj jedinstveni projekt je pokrenuo Ladislav Lamza koji je zadnjih 12 godina ravnatelj nekadašnjeg Doma, a današnjeg Centra, po struci socijalni radnik. Hrvatska je, podsjeća on, još 2008. potpisala Međunarodnu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom koja je obvezuje da svim osoba s invaliditetom i psihički bolesnima omogući život i rad u zajednici, a ne život u ustanovama, institucijama gdje imaju slobode kao i u zatvoru otvorenoga tipa.
Međutim, više od 8000 psihički bolesnih osoba – kojima je oduzeta radna sposobnost te im je dodijeljen skrbnik - u Hrvatskoj je i danas smješteno u 30-ak domova. Ovo 92 Osječana su prvi dobili priliku živjeti u zajednici. Lamza je istraživao inozemna iskustva i posebno mu se svidjelo što je napravljeno u Austriji i Italiji gdje takve osobe žive u zajednicama između troje i petero, u kojim su uvijek osobe oba spola, dok su u ustanovama muški i ženski odjeli strogo odvojeni.
"U domu su ti ljudi hodali pognuto, u pidžamama, apatični, nezainteresirani za život... Odlučili smo im dati slobodu. Ministarstvo socijalne politike i mladih je prije četiri godina ponudilo mogućnost da dom pretvorimo u centar za pružanje usluga u zajednici. Želimo im izbrisati te umjetno stvorene stigme da nisu sposobni za životu u zajednici. Prvo smo iznajmili tri kuće, a onda nam je država prepustila stanove. Već nakon nekoliko mjeseci su svi redom bili oduševljeni", govori Lamza.
Od Otvorenog društva su dobili nešto novca za najam i opremanje stanova pa milijun kuna iz europskog socijalnog fonda za projekt "Novi život" u sklopu kojeg se provodi edukacija za razna zanimanja.
"Mnogi od njih nikad nisu radili i zarađivali. Cilj je da ovladaju vještinama koje će im omogućiti da sami zarade novac. Bolje je čovjeka naučiti loviti ribu nego mu dati ulovljenu. Recimo, nakon što završe za vrtlare, ustanova će preko oglasa nuditi vrtlarske usluge, pa će naš korisnik moći otići kod nekoga pokositi travu i pograbljati lišće i tako nešto zaraditi. Trudimo se što više njih zaposliti na poslovima u ustanovi, kao što su pranje i peglanje, čišćenje, pranje automobila... Jako su disciplinirani, paze na svaku kunu da im prihod izdrži do kraja mjeseca, zanemarivo konzumiraju alkohol, neki su prestali pušiti, jako drže do osobne higijene, sve više paze na zdravu hranu", otkriva Lamza.
Prema njegovim riječima, stanari su većinom pod svakodnevnim nadzorom asistenata i zastupnika, odnosno psihologa čija se prisutnost s vremenom smanjuje.
"Institucija je nužno zlo. Kod svih, ali baš svih, vidim poboljšanja u zdravstvenom stanju koja su se dogodila brzo. U 26 godina koliko radim u ustanovi nisam vidio da se itko oporavio. Povijest nas uči da su se urušila društva koja su odbacivale svoje članove koji su po bilo kojoj osnovi bili drugačiji. Samo u jednom slučaju su se stanari jedne zgrade jako bunili što će im u susjedstvo doseliti naši štićenici, ali kada su ih upoznali shvatili su da to nisu nikakvi luđaci ni čudaci pa danas zajedno gledaju utakmice", kaže Lamza.
Dodaje kako bi Hrvatska do 2018. godine, prema usvojenom master planu, morala završiti proces deinstitucionalizacije osoba s mentalnim oštećenjima koji je tek započeo. Kada bi ih svih 8000 u Hrvatskoj bilo tako zbrinuto, država bi značajno uštedjela. Naime, kada se usporede svi troškovi, ispada da je jeftinije da te osobe žive u stanovima nego u domovima, i to više od tisuću kuna mjesečno po osobi.
Svejedno, Lamza se sjeća kako su i mnogi ljudi iz struke bili skeptični prema njegovom eksperimentu, kako su ga nazivali.
"Moji štićenici su me na sve ovo nadahnuli. Da kod njih ne vidim pozitivne promjene, ja to ne bih radio. Meni se nije život mnogo promijenio osim što sada imam više posla, ali nije mi teško jer vidim da tim ljudima činimo pravu stvar, da dobivaju topli dom koji im je godinama nedostajao. Cilj nam je proširiti sadržaje za rad i rekreaciju, da ovo bude škola oporavka, da im se nadoknadi vrijeme koje su izgubili živeći u ustanovi. Da ih naučimo plesati, plivati, otvoriti Facebook profil, komunicirati na stranim jezicima, napisati ljubavnu pjesmu, izabrati partnera...", nabraja Lamza i zaključuje: "Da se ruše predrasude s kojima su suočeni cijeli život."
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
