GLOBUSOVA ČAJANKA

‘Tužit ću Hrvatsku zbog nereda s cjepivom. Kako ga nema? Pa nisu ga naručili na Hreliću!‘

- Osjećam se povrijeđenim jer sam zadnjih godinu dana zatvoren u jednu sobu, sam i izoliran, kaže Silvije Hum
Silvije Hum
 Damir Krajac/Cropix

Manipulacije cjepivom izazvale su konsternaciju javnosti. Činjenica da je Alemka Markotić preko reda cijepila svoju majku koja nije u staračkom domu i ne spada u onu grupu stanovništva koju je trebalo cijepiti prvim dozama cjepiva, da su se rektor Boras i njegova supruga cijepili viškom cjepiva na Stomatološkom fakultetu, u verziji “da se ne baci”, da se Luka Burilović, predsjednik HGK, cijepio “preko reda” i da se svakoga dana otkriva kako su neki ljudi zaštitili svoje živote uzevši cjepivo nekome drugom, nametnula je pitanje morala, podjele na klase i osjećaj neravnopravnosti građana.

U Čajanci su o tome govorili Silvije Hum, bivši novinar i urednik koji je javno najavio da će tužiti Hrvatsku zbog nereda s cjepivom, te Branko Ančić, sociolog iz Instituta za društvena istraživanja. Treća gošća Čajanke morala je u posljednji trenutak otkazati svoj dolazak zbog smrtnog slučaja. Covid je odnio život osobe koja se teoretski mogla cijepiti jednim od cjepiva koje su iskoristili oni koji su preko reda podmetnuli svoje rame.

Vlašić: Zašto ćete tužiti Hrvatsku?

Hum: Još ne znam, trenutno sam u konzultacijama s odvjetnikom oko te tužbe. Osjećam se povrijeđenim jer sam zadnjih godinu dana zatvoren u jednu sobu, sam, izoliran i jedino što mogu je gledati vijesti. Kontakti s prijateljima su svedeni na mobitel. Moram biti oprezan zbog zdravlja. Budući da sam cijeli svoj život ulagao u zdravstveni sustav, a posljednjih petnaest godina plaćam i dodatno osiguranje, smeta mi kaos i nered. Nelojalnost onih koji bi trebali biti prvi i osiguravati da sve funkcionira je grozna.

Vlašić: Na koga pritom mislite?

Hum: Mislim na Stožer i one koji upravljaju tim Stožerom. Taj Stožer od prvog trenutka provodi interese i politiku jedne stranke, oni njima upravljaju. Premijer je prije nekog vremena objavio koliko je cjepiva naručio, a sada nema ništa od toga.

Vlašić: Da, ali cjepivo nema nitko. Sve je ispalo kao u marketinškoj kampanji, stvorena je pomama za cjepivom, a nema ga dovoljno na tržištu i sve je unaprijed i u puno većim količinama rasprodano.

Hum: Da, ali nama nitko nije objasnio što se dogodilo? Kako je došlo do toga? Pa, nisu naručili na placu, na Hreliću!

Vlašić: Što kažete na to da su neki ljudi cijepljeni preko reda?

Hum: Nisu samo oni, znam za slučajeve da su se neki krajevi cijepili prije mjesec dana, a da uopće nisu poznatikriteriji.

Vlašić: Vlada je objavila kriterije, prvo zdravstveni radnici, potom ljudi u domovima i osoblje…

Hum: Vi vjerujete da se to poštuje? Ja ne. Iako je u redu da ti ljudi buduprvi.

Vlašić: Što se dogodilo da su neki cijepljeni preko reda?

Ančić: U društvu uvijek postoje privilegirani, mi nismo svjesni toga i tko je to privilegiran, ali postoje ljudi koji su privilegirani. Nekada te privilegije proizlaze iz njihove sposobnosti i posebnosti, ali je privilegija pitanje društvenog dogovora. Neki su, prema tom dogovoru, u višim klasama, imaju više novaca, a mi im to dopuštamo, slažemo se da neki imaju manje novaca i puno teže žive. Svaka bolest, pandemija na vidjelo iznosi te nejednakosti u društvu. Ni u jednoj bolesti nismo jednaki iako nam se čini da jesmo. Pogledamo li samo covid, on je u svojoj strukturi bolesti, ta bolest koja ističe nejednakost. Ona ne napada sve ljude podjednako, stariji ljudi puno težepobolijevaju.

Vlašić: Ali, podjela nije klasna u tom slučaju. Privilegija je biti mlad.

Ančić: Da, privilegija jest biti mlad, pogotovo u društvima u kojima se na neki način ignorira starija populacija. Gospodin Hum je upravo rekao da cijeli život uplaćuje doprinose, a koliko je javnih staračkih domova izgrađeno u Republici Hrvatskoj u posljednjih trideset godina? A to je ključan problem. Koliko ih je otvoreno u gradu Zagrebu? Covid je bolest koja ne napada jednako, ali ističe razlike u tome koliko se ljudi mogu adekvatnije zdravstveno nositi s tom bolešću. Pitanje privilegija s cjepivom, nažalost, nije specifično za hrvatsko društvo. Tu temu gledamo i drugdje, u Americi…

Vlašić: Ali se tamo strogo kažnjava. Nedavno je objavljen slučaj liječnika u Americi koji je izgubio licencu jer je dijeleći posljednje doze cijepio svoju suprugu i sebe.

Ančić: Da, kažnjena je moralno i političarka u Peruu.

Hum: Ministrica vanjskih poslova u Peruu je morala dati ostavku.

Ančić: To je ono što se moralo dogoditi i u ovoj situaciji ovdje. Mislim da je trebalo pokazati da se mora snositi odgovornost kada se cijepi prije reda. Tome služi i tužba gospodina Huma. I meni je teško zamisliti kako je to kada si u nekim godinama kada se moraš izolirati, kada nemaš kontakte, a ljudima su socijalni kontakti izuzetno važni. To je izvor socijalnog zdravlja, a znamo da zdravlje nije samo pitanje patogenih uzročnika i kemijskih spojeva, nego i okoliša, ljudi kojima si okružen. Mislim da je to potrebno i zbog tih ljudi, ali i zbog mlađih u društvu da netko mora snositi posljedice davanja privilegija drugima u cjepivu. Nedavno sam saznao da je otac mog poznanika umro od koronavirusa u 75. godini. Pomislio sam, da se cijepio na vrijeme, izbjegao bi tu smrt.

image
Silvije Hum
Damir Krajac/Cropix

Vlašić: Mi smo i danas trebali imati tri gosta, ali je prije sat vremena toj osobi, riječ je o liječnici, javljeno da joj je od covida umro bliski član obitelji. Riječ je o ozbiljnoj bolesti.

Ančić: Kada govorimo o cjepivu, a trenutno smo fokusirani na Hrvatsku, no kada pogledamo na taj problem na globalnom planu, već se tu pokazuju nejednakosti u tome tko će na kraju dobiti to cjepivo, a tko neće. Bogate zemlje će kupiti cjepivo za svoje ljude, siromašne zemlje će ostati bez cjepiva. Afrički kontinent će imati slabu, ako ikakvu procijepljenost. To će se vratiti prije ili kasnije. To ima razne efekte, između ostalog će nam i ekonomisti to reći. Ne možemo se nositi s tom pandemijom ako se svi ne cijepe. Hrvatska ima tu sreću da još uvijek spada u jednu trećinu najbogatijih zemalja na svijetu koliko god netko mislio da ne stojimo dobro. Mi spadamo u najnapredniji svijet, kada se to gleda globalno. Na kraju, imat ćemo i tu privilegiju da će se na kraju kupiti cjepivo. Živimo u društvu u kojem će ta cjepiva biti dostupna. Ako već imamo tu mogućnost i tu privilegiju da imamo cjepivo, hajdemo onda ne cijepiti se preko reda.

Vlašić: Da vam je netko, zato što ste poznati ili iz bilo kojeg drugog razloga, ponudio da vas cijepi preko reda, koliki bi vam to bio izazov?

Hum: Bio bi izazov, ali ja bih ga brzo riješio. Imao sam mnoge izazove u životu i nisam pokleknuo ni moralno ni materijalno. Osim možda kod kazne za parkiranje. I poznajem neke liječnike, ali mi to ne pada napamet.

Vlašić: Zašto ne? Imate dobre argumenta, godine, možda zdravlje?

Hum: Nisam tako navikao. Ovo je ozbiljna situacija. Ovo je pitanje života i smrti. Liječnici tu duboko zadiru u moral sviju nas. Nažalost, tu imamo veliki fijasko, a to si nismo trebalo dozvoliti. Možemo o svemu pričati što god želimo, da smo dobri ili loši u turizmu, ali ne o ovome. Ja sam već artikulirao sve svoje stavove i razmišljanja u životu. Ne mogu ih mijenjati jer bih se izbacio iz normale. Mene iz normale nisu izbacile ni mnoge druge teške situacije, ova je najteža. No, to ne znači da ne trebam reagirati, da ne trebam tražiti ona prava koja imam kao građanin ove države. Ova je država moralno bankrotirala, korona i potres su ogolili ovaj sistem do kraja. Mi smo sve znali, ali ovo nam je do kraja pokazalo kakvi smo. Volimo se uspoređivati s drugim zemljama kada nam topaše.

Vlašić: Pa, uspoređujemo se i u cijepljenju. Nije li nam ovo sada pokazalo da u našem društvu postoje oni koji smatraju da su vredniji.

Hum: Jedan zastupnik je rekao da se cijepio kako bi to reklamirao. Zar mislite da mi treba uvjeravanje bezličnog zastupnika, koji mi nije značajan ni po čemu, da bih se odlučio cijepiti? Mislite da sam ja imao nekakve sumnje prema cijepljenju? Nisam, prije dva ili tri mjeseca sam se javio svom liječniku i rekao da se želimcijepiti.

Vlašić: Biste li se cijepili sa Sputnjikom V?

Hum: Tu očekujemo još neke stručne informacije, ali zašto ne? Cijepio bih se svakim cjepivom koje je namijenjeno i koristi se u EU. Uostalom, zašto nismo dobili naručeno cjepivo? Premijer je najavljivao velike količine cjepiva.

Vlašić: Sociologinja Karin Doolan, ako je ispravno interpretiram, kaže kako svaka katastrofa do ekstrema pokazuje probleme koje neko društvo ima.

Ančić: To se vidi u svim krizama, i u krizi velike recesije, 2008., 2010. i 2012. ogolile su i pokazale što sve ne štima, gdje su nam crne rupe, koje su nam sve manjkavosti i na čemu sve trebamo raditi. Tako se pokazalo i ovdje. Jedan od izazova hrvatskog društva je i izuzetno nisko povjerenje u različite vrste društvenih institucija i aktera koji su nam relevantni. Pokazalo se i ovdje, ako se sjetite prvog vala. Povjerenje u Stožer bilo je jako visoko, dobar im je bio PR rejting, ali kako je stvar odmicala, i kako su radili različite iznimke koje nisu bile dobre, tako je padalo i to povjerenje. Mi znamo iz istraživanja da povjerenje visoko korelira s time koliko će ljudi slušati i pridržavati se određenih epidemioloških mjera. To je nešto što pokazuje što sve ne valja u društvu. Kada govorimo o cijepljenju, treba cijepiti, između ostalog, i one koji obavljaju određene egzistencijalne poslove, one poslove koji pomažu ovom društvu da funkcionira u vrijeme pandemije. Često zaboravljamo koji su poslovi relevantni. Hrvatsko društvo je društvo klasnih nejednakosti, klasnih razlika. Oko 40 posto ljudi u ovom društvu su ljudi koji pripadaju radničkoj klasi. Pandemija pokazuje koliko je važno razumijevati hrvatsko društvo u tim klasnim nejednakostima, koliko je važno razmišljati o tome što sve trebamo napraviti da bsmo prestali biti društvo velikih razlika. Još nešto je tu važno reći, ova pandemija nije slučajno nastala.

image
Branko Ančić
Damir Krajac/Cropix

Vlašić: Hoćete li mi sada ispričati kako je sve započelo u onom laboratoriju? (svi se smiju)

Ančić: Ne, nisam teoretičar zavjere. Pandemija, odnosno ovo zoonotičko širenje sa životinja na ljudsku vrstu, zbiva se kad ljudska vrsta ulazi sve intenzivnije i intenzivnije u okoliš prirode u kojem kao vrsta prije nije bila. Tako se izlaže novim bakterijama i virusima za koje nema stvoren imunitet. Zašto sve više kao suverena civilizacija prodiremo u taj prostor? Zato što živimo u ekonomskom sustavu koji ne prepoznaje granice i kapacitete planete Zemlje. Zbog toga se, između ostalog, i zbivaju klimatske promjene. Na ovakve vrste pandemija znanstvenici upozoravaju posljednjih desetak, petnaest godina. Postoji cijeli niz knjiga i znanstvenih studija koje pokazuju da će upravo zbog ovakvog načina života, ovakve strukture, a i zbog klimatskih promjena sve više rasti ta tzv. oboljenja vektorske ekologije. Zbog toga sve više slušamo o denga virusu, virusu Zapadnog Nila, koroni u različitim iteracijama. Tih bolesti će biti sve više i sve češće. Mi, zapravo, iz ove pandemije moramo učiti koji su nam sve nedostaci, kako se kao društvo moramo pripremati za preživljavanje u 21. stoljeću. Ja ne govorim o nekoj dalekoj budućnosti, govorim o životima nas prisutnih, o stvarima koja se mogu događati u sljedećih pet ili deset godina, a koje će biti izrazito teške za različita društva. U dijelovima Azije, Afrike, na obali pacifičkog otočja, to već vidimo. Moramo se bolje organizirati, moramo reorganizirati ekonomski sustav koji vjeruje u ideju da može neograničeno uzimati iz prirode i stvarati proizvode, nekakvu materiju. To je zapravo naš zadatak i glavni zadatak koji predstoji ovoj i sljedećimgeneracijama.

Vlašić: Jeste li spremni nositi masku sljedećih pet godina?

Hum: Nosim masku od prvog dana i nosit ću je dok bude trebalo. Mislim da je to pitanje neke građanske pristojnosti. Zamislite pojaviti se negdje gdje svi nose masku, a vi je nemate? Čovjek može razmišljati osobno što želi, ali ako je propisano, onda je trebanositi.

Vlašić: Koliko ste se promijenili u posljednjih godinu dana?

Hum: Promijenio sam se, sigurno. Mentalno zdravlje je općenito poremećeno, ali nitko o tome ne vodi računa. Da ne spominjemo neke druge bolesti koje ljudi nisu ni išli liječiti. Ono čega se plašim je repriza, repriza prošle godine. Tada su nam rekli da smo pobijedilikoronu.

Vlašić: Sada ćemo dobiti cjepivo pred izbore!

Hum: Da, prošle godine su neki pobijedili koronu i krenuli smo u turističku sezonu, a pokazalo se već u kolovozu da nismo, stvar se srozala jakonisko.

Vlašić: Koliko ima smisla sada, naknadno ustanovljavati tko se cijepio preko reda? Zašto je to važno, zbog povjerenja?

Ančić: Da, važno je zbog povjerenja u zdravstveni sustav. Trenutno provodimo projekt koji se zove Otpornost hrvatskog društva uslijed covid-19 pandemije gdje smo baš u jesen, a sada ćemo opet provjeravati i povjerenje u različite društvene institucije ili organizacija relevantne za pandemiju, pa i u zdravstveni sustav. Povjerenje u zdravstveni sustav prilično je visoko. Povjerenje pada spram Stožera, Vlade i medija, ali u zdravstveni sustav ljudi još uvijek vjeruju. Zdravstveni sustav u Hrvatskoj ima cijeli niz svojih nedostataka, ali ono što je još uvijek dobro jest da se još uvijek radi o javnozdravstvenom sustavu. Upravo gledajući neka druga društva, jasno je koji imamo problem kada imamo tendenciju da se zdravstveni sustav privatizira jer onda tek dolazi do naglaska sva razlika u privilegijama, klasama i društvenim nejednakostima. Ljudima je potrebno, osobito u vremenima krize i neizvjesnosti kao što je ova, znati da postoji neki poredak i da će se zahvaljujući tom poretku moći nositi s takvom krizom. Ako poretka nema, onda možemo lako kliziti u sukobe, tenzije. Imali smo i to posljednjih mjeseci, onu antimaskersku reakciju. Ni tome se ne treba čuditi. Shvatili smo da dobar dio ljudi iz osjećaja prekarnosti, osjećaja ekonomske nesigurnosti odbija prihvatiti epidemiološke mjere pa tvrde da pandemija ne postoji, ili da postoji ali da se sa svime pretjeruje. Taj red je stvarno potreban jer pandemija neće završiti ovo proljeće, ovo ljeto ni ovu jesen. Ova pandemija će trajati godinama. Mi te godine moramo preživjeti. Vrijeme brzo prolazi. Kaže se da vrijeme brže prolazi kada se čovjek zabavlja, a mi se sada ne zabavljamo. Situacija nije za zabavu. Potrebno nam je da se oboružamo mehanizmima i načinima kako ćemo se s tom pandemijom nositi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2021 13:22