Ponekad, s društvom, u nekom stanju između ogorčenja i smijeha, Jelena Azinović i njeno kiparsko društvo “zažale” što su upisali kiparstvo, a ne recimo slikarstvo gdje su sredstva za rad ipak jeftinija, prostora se za rad traži manje, a publika radije kiti svoj prostor slikama nego kipovima. I mnogo češće nego prije kupnje slika traže ekspertizu, sliku lakše “procijene sami”, kaže Jelena, koja je prije dvije godine stekla diplomu na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Mire Vuce.
“Ali to traje kratko, i u biti nikad mi nije žao. Nisam angažirana na ALU, a ovoga ljeta bavila sam se restauracijom umjetnina, pomagala u ljevaonici...” U ateljeu kipara Ante Jurkića, koji ju je pripremao za prijemni, i danas može raditi kao u svojemu. Preko prijatelja kipara snalazi se i za kiparski materijal; surađuje s dizajnericom Anom Rimac, ove je godine dobila nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva “Bor s nama”.
Portret odvjetnika. “Potrebno je povezivati se s umjetnicima i stručnjacima svih mogućih drugih struka, to danas dobro kotira, a uza sve to raditi i svoju umjetnost. Sljedeće proljeće imat ću samostalnu izložbu, zasad radije ne bih govorila gdje. Teško je opstati, ali ja sam praktički tek izišla s akademije i nisam ni mislila da će mi odmah sva vrata biti otvorena”, kaže autorica koja se odmah profilirala kao “ona koja se bavi ženskim likom”, pa i likom općenito, nekim njegovim anomalijama, ekstremima.
“Toga se planiram držati i dalje. Trenutačno radim portret, na narudžbu, jednog odvjetnika. Cijena ovisi o vrsti materijala, veličini, nema pravila, kao ni kod kupaca. Nekome kažete da takav portret stoji 5000 kuna, pa kaže da ne dolazi u obzir, a drugi će biti oduševljen. Mislim da bi cijena portreta u gipsu akademskog kipara trebala biti pet do šest tisuća kuna minimalno”, kaže Jelena.
Ona “radi na sve strane” – njena je ona prozirna torbica koju u jednom novootvorenom butiku možete vidjeti kao jedan od atraktivnijih predmeta. A njen je i onaj poznati autoportret s rogovima, malo manje poznat – bio je izložen u nedostupnijoj galeriji – autoportret s mačjim ušima i šest grudi. Namjerava sebe napraviti i kao leoparda, u svakom slučaju nastavlja s personalnim animalnim informacijama.
“Prije nego što sam se upisao na akademiju, bio sam mesar. Uglavnom, frend se doselio u kvart, Grill je njegovo ime, bio je student na ALU, preko njega sam se prvi put uopće susreo s nečim kao što je crtanje. Nakon toga sam se upisao na Akademiju”, opisuje svoje prve, malo začudne, korake u kiparstvo Predrag Pavić, koji je već kao student dobio prvu nagradu na Trijenalu kiparstva. “Ne bih rekao da sam odlučio postati kipar. Zadnji rad koji sam izlagao je priča o krađi jednog Kožarićevog djela iz Muzeja suvremene umjetnosti Istre. U postavu se radi o nekoj vrsti instalacije, ali je u biti djelo samo po sebi knjiga umjetnika. Tako da tu recimo nema ničeg kiparskog, pogotovo ne sa velikim K.”
Atelje mu je na Žitnjaku, kaže Pavić, i sretan je da ga uopće ima. “Biti bez radnog prostora je teška pozicija. Velika je fama oko toga da je komplicirano doći na Žitnjak. Atelijeri u staroj školi funkcioniraju godinama i nema nikakvih problema. Neki dolaze autima, neki busom s Kvatrića, i tamo ste za 10 minuta. Biti izvan centra ima, naravno, svojih mana, ali i prednosti – jedna od njih je što su mi svi dućani s materijalima pod nosom, njih u centru nema, druga je što nema puno nenajavljenih gostiju koji onda remete neki razvoj radnog dana koji, u principu, nije uopće zadan. Jedina je zadanost da popijem kavu i pročitam tiskovine ili već nešto što me zanima, ostatak dana je često nedefiniran, mogu raditi koliko moram ako je presing, ili neki rok, a mogu i gledati u bijeli zid. Fušari se dosta, tako se zarađuje za život. Volim krečiti zidove. Lijep posao, baš sam s frendom Rokom razgovarao o tom, umočiš valjak, kad se potroši boja umočiš ga ponovno, primarno slikarstvo, ali utilitarno, poetično nadasve, a i plate.”
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA