Iz arhive Globusa

Rekli smo odlučno NE ucjenama britanskih banaka

Kako smo mogli prihvatiti princip da, kad banke dobivaju novac, bankari imaju goleme bonuse, a kad propadaju, svi građani moraju participirati. Je li to taj europski sustav kojem težimo?

Ajoj! - kaže dotjerana sredovječna gospođa u tamnom kostimiću i s elegantnim, šik naočalama “ne biste trebali biti ovdje. Nisu vam rekli?”

Nakon što dva dana čekamo da nam stigne prtljaga do Reykjavika jer ju je nepoznat netko otpravio umjesto na Island valjda u Tunguziju, sve je moguće, pa i greška oko datuma razgovora s islandskim predsjednikom. Gledamo izbezumljeno u gospođu. Nije valjda.

“Ne? Kako to mislite”, pitamo.

Istina, sumnjivo je što je Ured predsjednika Islanda obični bijeli kućerak u jednom rezidencijalnom nizu u širem centru grada, bez većeg natpisa ili zaštite, tek s lijepo uređenim vrtom i naslovom “Forseti” što znači predsjednik – provjerili smo naziv triput, ali ipak...

“Ovdje mu je ured, ali vi idete k predsjedniku doma, u njegovu rezidenciju”,objašnjava gospođa. Kao omađijani sjedamo u taksi koji nas vozi 10-ak kilometara izvan grada, u predsjednikovu rezidenciju Bessastadir.

Ondje živi i radi Olafur Ragnar Grimsson, predsjednik Islanda od 1996., koji služi već četvrti mandat (izabran je ponovno 2008.) i najdugovječniji je demokratski izabrani predsjednik na toj funkciji na svijetu.

Čudno, ograda na ulazu otvorena. Nigdje nikog. Doslovce. Vedar je dan, sunčano je, ali prohladno. Daleko smo na sjeveru i temperatura je tek 10-ak stupnjeva mada je kolovoz.

Vrata otvara domaćica rezidencije. Uvodi nas, pokazuje da se upišemo u knjigu gostiju, a zatim nas dugim hodnikom koji prolazi kroz dva salona, u kojima su uokvirene fotografije sa svjetskim liderima, dovodi predsjedniku.

Nije to prvi šef države kojega susrećemo, ali baš da nikakvu kontrolu nema i da su on i njegova domaćica sami kod kuće, to je presedan.

“Svatko je prijatelj dok se ne dokaže suprotno”, ležerno objašnjava Grimsson. S obzirom da smo stranci, oslovljavamo ga prezimenom ili “gospodine predsjedniče”. Islanđani bi mu rekli samo “Olafur”.

Olafur je profesor političkih znanosti i prvi Islanđanin koji je doktorirao na političkim znanostima i to u Velikoj Britaniji. Ljevičar, 1984. bio je među intelektualcima koji su se javno obračunali s ekonomskim demonom Miltonom Friedmanom koji je na Island došao soliti pamet o neoliberalizmu. Islanđani su narod koji rado kaže u lice što misli. A Friedman se pokupio s Islanda kao da je gejzir izbacio...

Predsjednik Grimsson očinska je, sijeda figura male nacije. Zemlja je upravo dobila sve pohvale jer su, oslanjajući se na vlastitu pamete, otkantali svjetske financijske institucije i iz situacije koja je 2008. bila na milimetar od bankrota, krenuli uzvodno. Grimsson nije dao da velike zemlje teroriziraju mali i do jučer sretni Island. Rekao je “ne” i Britancima i Nizozemcima kada su pokušali ucijeniti Islanđane da plate 3,8 milijardi eura za financijski hazard svojih, privatiziranih banaka. Predsjednik je vetirao zakon i stavio ga na referendum.

“Zašto bi narod plaćao za pogreške tržišta?” kaže. Najdemokratskijom metodom na svijetu, Islanđani su rekli ne. I to dvaput.

Kasnije, dok nam islandski predsjednik pokazuje svoj dom, prisjetim se jedne epizode koju mi je dan ranije ispričao netko u Reykjaviku, brifirajući me o tome kakav im je predsjednik. Njegova je žena Dorrit Moussaieff disleksična jetsetterica iz bogate židovske obitelji draguljara koja svoj nakit prodaje u londonskom Mayfairu. Dorrit je duša svake kulturne zabave, žena puna duha, vatrena Mediteranka u sjevernom rubu Europe.

Gore, na Islandu, preko organizacije žena strankinja na Islandu upoznala je Amal, palestinsku samohranu majku šestero djece. Dorrit je odmah poželjela da se ona i Amal češće druže. “Hoćemo li se ponovno vidjeti na kavi?” pitala je Palestinsku. “Da, može. Možeš doći k meni u utorak”, pomalo je rezigniramo odgovorila Amal, potajno se nadajući da će židovska bogatašica izgubiti interes.

U utorak je uslijedio poziv. “Amal, evo me, ali može li i moj muž doći sa mnom k tebi?” “Može”, odgovorila je Amal. I tako su se jednu ugodnu večer, a druženja su se i kasnije nastavila, islandski predsjednik i prva dama Islanda smjestili na tepihu na podu državnog stana obične i za Reykjavik neugledne stambene zgrade. Takav je islandski prvi par. Sjede na podu i nemaju čuvare.

Island je prvi priznao Hrvatsku. Bilo je to 19. prosinca 1991. Je li islandski predsjednik ikad pozvan u Zagreb? Pa barem ove, simbolične godine, kad će biti 20 godina od priznanja... Valjda će ga predsjednik Josipović pozvati da zajedno obilježe taj datum.

“Nije to bila jednostavna situacija. Mi smo svoju samostalnost relativno kasno uspjeli izboriti. Trebalo nam je više od stotinu godina od početka rasprave pa do uspostave republike 1944. Ja sam rođen godinu dana ranije. Čak i kad je republika stvorena, trebalo je dogovoriti kako ćemo ekonomski opstati. Bili smo ribarska nacija, zakoni na moru nisu bili uređeni, britanske su brodice ulazile u naše zaljeve i izlovljavale ribu. Htjeli smo da se stvari zakonski urede, da nam nitko ne može tako upadati. Nismo imali mornaricu, samo obalnu stražu, ali nismo željeli dopustiti da nas se na taj način iskorištava. Kad su se u istočnoj i srednjoj Europi prije 20 godina počele događati velike promjene, Island je i dalje bio zemlja u kojoj su sjećanja na našu nezavisnost i našu borbu bila vrlo snažna. Znali smo koji su rizici pred vama i kako baš male zemlje trebaju podršku. Bili smo spremni preuzeti vodstvo u tom procesu. Neke velike zapadnoeuropske zemlje oštro su nas kritizirale jer smo vas željeli priznati. jedinjene Države su se ponašale potpuno jednako kao i vodeće europske države. Oni nisu bili na vašoj strani. Toga trebate biti svjesni i u euforiji oko priključivanja Europskoj Uniji. Njemačka i Francuska jako se zalažu za europsko zajedništvo, ali ne bi bilo loše s vremena na vrijeme upitati se gdje su bili prije 20 godina”, kaže Grimsson koji se i sam rano uključio u borbu. S 13 je godina prosvjedovao pred britanskim veleposlanstvom.

Island je jedna od najrazvijenijih država svijeta po pitanju ljudskih prava i sloboda. Spolna diskriminacija gotovo ne postoji. Seksualno iskorištavanje je iskorijenjeno. Da nije bilo krize, suvereno bi držali prvo mjesto najbogatije i najsretnije zemlje svijeta.

Islanđani vjeruju u demokratski dijalog. To im je duboko usađeno u gene. Daleko od ostalih, prepušteni sami sebi i svojoj velebnoj prirodi čija moć graniči s čarolijom, naučili su se brinuti jedni za druge.

“No, ne zaboravite, trebalo je ići korak po korak. Svaka cijev koju smo postavljali da bismo imali danas čistu energiju, bila je postignuće”, dodaje predsjednik dok jede krišku jabuke i kolač. “Mi smo donedavno bili siromašna zemlja, zemlja poljoprivrednika i ribara. Do sredine 70-ih, UNDP nas je klasificirao u kategoriju zemalja u razvoju. A sada vidite da smo moderna država, ekonomski vrlo razvijena, unatoč krizi, s izvrsnim zdravstvenim sustavom i životnim vijekom duljim nego igdje na Zapadu, s obrazovanjem koje je vrhunsko i besplatno sve do završetka fakulteta, a potom država financira i specijalizaciju vani. Nekad je ova škola u sklopu moje rezidencije bila jedina, a sad imamo sedam sveučilišta. Kinezi dolaze k nama da bi radili znanstvena istraživanja... Mi smo zemlja znanja. Pokazali smo da kao mali, sa samo 300 tisuća ljudi, možemo uspjeti, pronaći svoje mjesto u međunarodnoj zajednici”.

Što se dogodilo, pitam Grimssona, da zemlja ribara i seljaka postane najsretnija zemlja svijeta?

“Nismo imali veliki opći plan kojeg smo se držali. Sila koja nas je pokretala bila je ekonomske naravi. Pokušavali smo pronaći vlastite prednosti. Shvatili smo da novac možemo zarađivati od svojih prirodnih izvora, energije i ribarstva. Veliku su ulogu odigrale lokalne zajednice jer su nastojale sve ono što su znale i imale usmjeriti u jedan cilj. Ako su imali geotermalne izvore, iskoristili su ih. Radnička klasa je imala ideje o korištenju prirodnog bogatstva. Svi su od toga profitirali”, kaže predsjednik.

I, naravno, sve bi bilo divno da se nije pojavila avet financijske krize.

Islandski problem nastao je jer su se mladi mozgovri željni profita i šestetoznamenastih iznosa na računima dogovorili kako prodrijeti u banke i potom kupovati na svjetskom tržištu. Islandski su vikinzi krenuli u igru hazardnog monopolyja. I izgubili.

“Naravno da je to bio šok. Sve su banke do početka novog tisućljeća bila državne. Onda ih se odlučilo privatizirati. Nažalost, to je bilo u vrijeme kada je u svijetu bilo puno novca i kad se ulagalo i riskiralo i kada se manje razmišljalo o strateškim odlukama. Svi su radili po cijelom svijetu, a naše banke po čitavoj Europi. U relativno kratkom vremenu banke su postale izuzetno uspješne. Postale su glavni nositelj ekonomije, zapošljavale su obrazovane Islanđane, davali su podršku brojnim kompanijama na Islandu, pomagale islandskim kompanijama u drugim sektorima da rastu... Konačno, dokrajčile su ih i financijska kriza i mreža u koju su se sami upleli. Shvatili smo da u vrlo kratkom vremenu tržišni problemi mogu jako utjecati na demokratske procese u zemlji, na socijalnu koheziju i to u jednoj od najstabilnijih i najsigurnijih država svijeta. Postalo je jasno da oni koji vode tržišta, svi ti igrači iz financijskog sektora, nose golemu političku i društvenu odgovornost. Oni mogu dovesti u pitanje naše demokratske i društvene temelje”, objašnjava nam mirno.

Krajem 2008, početkom 2009. bilo je teško prognozirati što će se s Islandom dogoditi.

Hoće li država kliznuti u tešku krizu i bezvlađe, socijalne nemire i hoće li ulica preuzeti stvar u svoje ruke. Island je nebranjena država. Nema vojsku i ima ukupno dvjestotinjak nenaoružanih policajaca. A ljudi su bili bijesni, odjednom više nisu mogli dignuti novac sa svojih računa, balon prosperiteta puknuo im je ravno u oči.

Eksperiment ambicioznih islandskih bankara propao je. Oni su pobjegli, dugovi su ostali. A s otoka je teško pobjeći bez privatnog helikoptera...

Velika Britanija i Nizozemska osjetile su potrebu da prozovu Island zbog bankarskih malverzacija za koje su bili odgovorni brzopleti islandski Vikinzi, grupa koja je otperjala s otoka čim se situacija zahuktala, pa su tražili da im Island nadoknadi štetu. Ne banke, kojih više nije ni bilo jer su propale, ili ovi bogati hazarderi, nego građani Islanda.

U toj se situaciji Predsjednik države usprotivio, odigrao je svoju povijesnu rolu nacionanog mudraca.

“Tada sam bio ponosan na njega”, kasnije će nam reći obavezan glas naroda u svakoj novinarskoj reportaži, a to je taksist.

“To je kao da ste Britance tražili da otplaćuju dugove jedne britanske banke u vrijednosti 700 milijardi funti. Ako prevedemo iznose u odnosu na veličinu zemlje i stanovnika, to je ta cifra. Osim toga, kako smo mogli prihvatiti princip da kada banke dobivaju novac, bankari imaju goleme bonuse, a kad propadaju, svi građani ih moraju otplaćivati? Kako možete te račune slati običnim ljudima? Je li to dobar sustav? Je li to taj europski sustav kojemu trebamo težiti? Mislim da ne”, reći će predsjednik Grimsson.

EU bi se trebala pogledati u ogledalo. Sve su države članice EU podržale britansko-nizozemsku ucjenu nad Islandom i iskoristile svoju moć da blokiraju MMF-ov program za Island jer vikinzi nisu željeli prihvatiti da otplaćuju tuđe dugove. Kada su na referendumu dvaput odbili otplaćivati izgubljeni novac i davati ga iz svog džepa, počelo se razgovarati o novim aranžmanima. Odjednom, iz uloge nesretnog jamca, Island je mogao krenuti dalje. Isplivao je iz betonskih čizama koje su ga vukle na dno Atlantika.

“Na kraju krajeva novi su dogovori bili puno bolji od onih prvih, ali i dalje je pitanje principa na koje bismo svi mi morali dati odgovor, trebaju li obični ljudi plaćati za propast privatnih banaka? Kad se nađete suočeni s takvom vrstom krize, morate se upitati je li važniji interes financijskog tržišta i svih institucija ili demokratske volje naroda. Za ovim sam stolom o tome razmišljao. Najveći doprinos Europe nije tržište, nego demokracija. To ne bismo nikad trebali smetnuti s uma”, kaže i lupne o drvenu grdosiju.

Island je na putu izlaska iz krize. Naučili su tko su im prijatelji, a tko prijatelji samo na papiru. Među ovim drugima je Europska Unija. Island u nju nikada i nije polagao previše nade. Mali bi otok najradije ostao samostalan. U postocima, više od 70 posto stanovništva bi tako odlučilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. siječanj 2022 14:38