Obično kada radite neki intervju sugovornici vas nakon razgovora zamole da ne stavljate u tekst baš sve što su izgovorili, no elokventni frontmen Mayalesa Petar Beluhan inzistirao je da ostavim baš sve o čemu smo razgovarali u dugom intervjuu koji smo vodili u kompleksu tvornice Katran na zagrebačkoj Radničkoj cesti, gdje Mayalesi već neko vrijeme održavaju probe. Dobro raspoloženi Beluhan na intervju je došao biciklom, a dok je naša fotografkinja Sandra istraživala lokaciju i tražila najbolje kadrove za snimanje, mi smo se zapričali o sceni, točnije o tome kako je puno lakše surađivati s velikim imenima koja su, iz mog iskustva, često susretljivija nego mnogi manje poznati izvođači.
Kreativni kaos
- Tema koju spominješ govori u prilog kultnosti glazbenika. Neki recimo prigovaraju Dubravku Ivanišu da je neuračunljiv, zatvoren, introvertiran, ovakav, onakav, a s druge strane su takve zvijezde u inozemstvu naši uzori; kad je grupa Oasis takva, kad je Blur takav, onda se ne čudimo. Ako je ovo razgovor o sceni, onda molim te neka ostane i ovaj dio razgovora. Zamjeram medijima jer svi znate dobre priče o zagrebačkoj sceni, a pričamo o trivijalnim stvarima, pa slobodno spomeni da smo se baš raspričali o zakulisnim stvarima scene koja je zakinuta zato što se o tome ne priča, a što bi bilo kudikamo interesantnije - ističe Beluhan, čiji je bend na sceni prisutan već više od 20 godina, iako je pauza između prvog i drugog albuma iznosila punih 13 godina.
Članovi grupe Mayales Petar Beluhan, Vlado Mirčeta i Luka Geček
- Sve je to nastalo iz jednog kreativnog kaosa i jedino što je bilo konstantno u tom kaosu jest da smo radili i komponirali. Pritom mislim na Vladu Mirčetu i sebe, a u jednom trenutku skupila se velika količina pjesama koja nas je počela gušiti, više nismo znali je li to za album Natali Dizdar, je li to za Ivanu Kindl, je li za E.N.I., za koje smo sve također pisali, ili je za Mayales. Uspjeli smo dobiti našeg prijatelja Cokija iz Jinxa da se pozabavi tom ogromnom količinom pjesama, da ih probere i da nas odvede u svoj studio da to snimimo. I u tih godinu dana snimanja dogodila se zapravo čitava ova prekretnica, profilirao se povratak Mayalesa, profilirala se setlista, profiliralo se to da sam ja pjevač, odnosno profilirao se taj odnos mog ženskastog vokala i Mirčetinih gitara koje su iznimno dominantne, specifične gitare koje su jako istaknute na tom albumu. Na toj koncepciji dvoboja njegovih gitara i mog tanašnog glasića je Coki na kraju složio "Dvojku" - opisuje Beluhan nastajanje drugog albuma jednostavnog naziva "2", koji je te 2013. godine bendu priskrbio tri Porina - za album godine, najbolji alternativni album i najbolju produkciju.
Specifična boja Beluhanova glasa jedan je od prepoznatljivih elemenata Mayalesa, čije su pjesme svojevremeno nosili i odlični ženski vokali kao što su Valerija Nikolovska i Ivana Rushaidat.
- I dalje nisam baš načisto s tim da sam ja sad pjevač, ali se počinjem slagati s producentima koji su rekli: “Pero, nisi dobar pjevač, ali je karizmatičnost veća nego da to pjevaju neke vrsne pjevačice.” U tom trenutku sam maštao da bi to bile Gabi Novak, Natali Dizdar ili Tereza Kesovija, no kad smo radili album “2”, Coki je čuo demosnimke koje sam ja otpjevao i tako je sve krenulo. Rekao sam okej i počeo od onda pa do dan-danas tražiti taj neki ego koji bi stajao iza mog pjevanja. Nije mi lako, ali imam dovoljno godina da to prebrodim kroz nekakve trikove - kaže Beluhan, a zanimljivo je da u novoj postavi Mayalesa nema nijedne prateće pjevačice.
- Ivana Rushaidat bila je prepoznatljiva glazbenica u drugoj inkarnaciji Mayalesa, no 2014. smo završili sa sviranjem “Dvojke” i općenito s live postavom Mayalesa, tako da smo za ovu treću inkarnaciju okupili novu postavu, u kojoj nema uopće ženskih vokala, a velika nam je čast pojavljivanje i ukazanje samih producenata, Jure Ferine i Pavla Miholjevića, koji su inače među traženijim producentima i vrsnim glazbenicima. Tijekom te tri godine koje smo radili album nekako smo se spojili i izazvali njihovu glazbenu znatiželju i osjetili smo da je i njima to izazov te su i oni sada dio naše live postave - objašnjava Beluhan. Uz njega i gitarista Vladu Mirčetu, okosnicu benda sada čini i gitarist Luka Geček, a live postavu čine i basist Roni Nikolić iz pulske grupe NLV te bubnjar Edi Grubišić Cipal iz Detoura. Mayales je specifičan bend po tome što nema stalnu postavu, a to je, smatra Beluhan, odraz vremena u kojem je imati takav profil benda neodrživo. On je posljednjih nekoliko godina posvećen isključivo Mayalesima, manje piše za druge izvođače, a povremeno je objavljivao tekstove na glazbenim portalima te je predavao Uvod u glazbenu industriju na slovenskoj školi za multimediju SAE. Beluhan piše tekstove, a autorske dužnosti dijeli s gitaristom Vladom Mirčetom, inače grafičarom u Večernjem listu, s kojim nakon toliko godina zajedničkog staža pjesme može raditi gotovo pa žmirećki.
- Često volim spomenuti da možemo napisati pjesmu dok gledamo neku utakmicu Lige prvaka ili skoro pa da možemo komponirati dok Vlado, koji je odličan kuhar, kuha. Ne znam je li to žmirećki ili ne, ali dobro nam ide. On i ja smo jako različiti ljudi, to zna biti jako smiješno, čak i zapanjujuće kad se vidi koliko se ustvari razlikujemo. On kao Šibenčanin i ja kao Zagrepčanin imamo velike “gapove” u razumijevanju ili u nekim pogledima, no u glazbi to savršeno funkcionira.
Doza duhovnosti
Novi album Mayalesa zove se “Simbol za Sunce” i objavljen je u travnju u izdanju Aquarius Recordsa, no već ga je prošlo ljeto najavio izvrstan singl “Roadie” na kojem gostuje i Tereza Kesovija, a koji je u ovogodišnjim nominacijama za Porin pomalo začuđujuće izostavljen.
- “Roadie” ima jednu svoju priču - kao i mnogi najveći hitovi Mayalesa, ni on nije bio planiran za Mayales, nego za Natali Dizdar, odnosno ta pjesma je indirektno napisana njoj i Terezi Kesoviji. Činilo mi se dosta interesantno da pričam o nekoj primadoni koja je na zalasku svoje seksualnosti, svoje ljepote i u tom zenitu koji još traje primjećuje zapravo da je prava ljubav skrivena u nekim bizarnim relacijama odnosno u simpatijama koje gaji prema roadieju, dakle nekom podčinjenom. Pjesma “Roadie” dosta je znakovita za ovaj album jer je dugo stršala iz njega i samo zahvaljujući producentima Juri i Pavlu ona je u ovom albumu super legla. Ona dolazi iz drugačijih uzora, daleko drugačijih od onih kakve ima ostatak albuma, pa kad kritičari spominju Beach Boyse, Byrdse i Beatlese, “Roadie” nije u toj kategoriji. Ona je nastala na tragu mojih dječačkih sjećanja i maštarija, seksualnih fantazija na Amandu Lear, na taj jedan francuski štih, pa se još k tome dogodilo da ima tu bas-liniju koju smo uzeli od grupe Air i pjesme “Sexy Boy”. Pisana je iz ženske vizure, a da je ostala takva, treba zahvaliti mom skrivenom mentoru Dubravku Ivanišu koji je skicu te pjesme čuo u jednoj ranoj demo fazi, i to mu se učinilo toliko dobro da sam zapravo zbog njegovog histeričnog smijeha zaključio da pjesma ide na album - otkriva Beluhan te hvali doprinos Tereze Kesovije.
- Tereza mi je zapela za uši onog trenutka kad je radila album s Michelom Legrandom, ja sam tada naravno bio dijete, ali sam kasnije čuo taj materijal i zaljubio se u Michela Legranda kao jednog od najboljih francuskih i europskih kompozitora. Ono što je ona napravila s njim je fenomenalno, iako ne kotira u Hrvatskoj onako kako bi trebalo, ali ja sam, eto, poželio da se takav komadić atmosfere pronađe i na “Roadieju”.
Sam naziv albuma “Simbol za Sunce” krije u sebi neku dozu duhovnosti, a na tom tragu je i vizualno rješenje omota animatora Dalibora Barića, koji je ujedno i autor spota za “Roadie” i za drugi singl “Među tajnim tajnama”. Zvučno me album najviše podsjetio na Tame Impala, s malim primjesama MGMT-a, ali i šarene pop psihodelije benda Of Montreal, samo bez elektronike. Je li Petar Beluhan duhovan čovjek?
- Odlično pitanje. Čini mi se da sam zavirio u tu duhovnost u onoj trinaestogodišnjoj pauzi između prvog i drugog albuma i da se tragovi osjećaju do danas, ta neka znatiželja ili gledanje stvari iz druge perspektive, ali imam previše poroka da bih se mogao umisliti da sam duhovan čovjek - smije se Beluhan, koji je jednu od pjesama na albumu, “Zlatne note”, posvetio Anti Perkoviću.
- Ante Perković naprosto je nestvaran lik koji nas je sve zadužio i drago mi je da sam našao pjesmu koja je dostojna nešto spomenuti o životu jednog nestvarnog vilenjaka koji je razumio scenu šire od uskih hrvatskih okvira.
Pitanje jezika
Na pitanje koje bendove posebno cijeni naš sugovornik opet odgovara bez dlake na jeziku.
- Na domaćoj sceni mi je zanimljivo apsolutno sve što se preskače u medijskoj sceni, posebno onoj koja se trudi pratiti domaću scenu. Postoji prijateljstvo, postoji talent, postoji entuzijazam jači od financijskog interesa i sve skupa živi i izlaze neki talenti koji su i dobri ljudi i kvalitetni glazbenici koji daju ovoj močvari i mulju dušu i smisao, a možda čak i neke smjernice za izaći van. Žao bi mi bilo zaboraviti neke bendove, ali ajmo se potruditi: oduševljen sam Valentinom Boškovićem, bendom NLV, s Leut Magnetik koji vjerojatno više ne postoji, ali njihova svirka postoji u brojnim aktualnim projektima. Zatim su tu prije svega nekakvi dinosauri ove scene kao što su Pipsi i Jinxi, Bambi Molestersi... Potom Meritas, Nipplepeople, bend koji jako cijenim i s kojima prijateljujem i držim im fige da uskoro objave album i zacementiraju svoje mjesto na sceni. Ne simpatiziram bendove koji rade na engleskom, međutim tu svakako odskaču Basewalks, u kojem su naši bivši članovi Ivana Rushaidat i basist Marko Levanić te Luka Belani, kao i NLV i Lovely Quinces. Njima “dopuštam” taj engleski, ali općenito mislim da materinji jezik i njegova trodimenzionalnost pomažu da se bolje razumijemo, da dublje uđemo u pjesmu i da naprosto razumijemo o čemu se u pjesmi radi. Taj moment mi nedostaje kada u Hrvatskoj netko pjeva na engleskom; da su rezultati dobri kao što su Laibachovi rezultati u svijetu - okej, ali mislim da sam taj rezultat koji oni postižu na engleskom, a ostaju i dalje u granicama Hrvatske, najbolje pokazuje da nismo prešli taj prag, da nismo uhvatili taj 3D materinjeg jezika, s izuzetkom jedne Lovely Quinces koja je to sjajno napravila - gotovo pa u jednom dahu objašnjava Beluhan. A kada smo već kod jezika, koristim priliku upitati i što znači riječ Mayales.
- Mayales znači svetkovanje mjeseca maja, odnosno piknik u prirodi, a u trenutku kada mi je netko spomenuo to ime, to mi se strašno dopalo, a i pokazalo se da je za Mayales proljeće nekako sudbonosno - odgovara Beluhan, čiju tezu potkrepljuje i činjenica da su i ovog proljeća napravili dobar posao: novi album ponajbolje je ovogodišnje domaće izdanje, a krajem mjeseca maja, točnije 25., održat će prvi koncert u novoj postavi u Vintage Industrial Baru.