Iz visokih izvora Hrvatske demokratske zajednice doznao sam da njihov istaknuti član, europarlamentarac Davor Stier priprema ambiciozan analitički materijal, neku vrstu studije ili eseja, o novoj razvojnoj paradigmi stranke. Taj materijal trebao bi ugledati svjetlo dana prije Božića.
U tom svom dokumentu Stier će, kako doznajem, izložiti vlastitu viziju HDZ-a kao stranke demokršćanske, a ne usko nacionalističke ili kroatocentrične orijentacije, kakva je ona, po općem mišljenju, u ovome trenutku te kakva se predstavila i na nedavno održanim parlamentarnim izborima na kojima je doživjela relativni neuspjeh.
Jedan od glavnih akcenata u Stierovu materijalu bit će stavljen, kako doznajem, na neophodnost sprovođenja reformi političkih institucija u Hrvatskoj, uključujući političke stranke (i to u množini, ne samo kad je u pitanju HDZ) koje bi, po Stierovu mišljenju, trebale biti mnogo inkluzivnije i demokratičnije nego što su to bile i jesu u zadnjih nekoliko godina (praktički u cijelome proteklom desetljeću).
Stier stoji na stajalištu da o kvaliteti političkih institucija izravno ovisi i kvaliteta ekonomskih institucija, pa tako i integracija cjelokupnoga hrvatskoga društva.
Neki moji sugovornici upućuju me na zaključak da bi Stierov analitički materijal, na kojemu on upravo radi, trebao predstavljati radikalan demokršćanski obračun s "nacionalizmom" i "etnocentrizmom" unutar HDZ-ovih redova, a u prilog jačanju europske orijentacije HDZ-a, kao i afirmacije "pluralizma mišljenja" unutar stranke (što bi, vrlo vjerojatno, moglo podrazumijevati i legaliziranje stranačkih frakcija).
Ipak, kako doznajem, to po svom duhu i sadržaju neće biti uskostranačko-programski materijal niti će biti strogo u funkciji predstojećih unutarstranačkih izbora u HDZ-u (što, opet, ne znači da ne bi mogao značajno utjecati na stvaranje odgovarajuće atmosfere uoči njih). Po onome kako razumijem stvari, Stierova je premisa da HDZ u ovome trenutku pati od ozbiljnog nedostatka koherentne i jasno uobličene političke doktrine neophodne za njegovo učinkovito djelovanje u hrvatskom društvu i politici, iz čega onda proizlazi neprekinuto recikliranje pojedinih tema i problema iz hrvatske prošlosti.
A Stierovo je stajalište, kako mi to prenose moji izvori iz HDZ-a, da se iz naslaga prošlosti ne mogu stvarati uspješne paradigme za sadašnjost i budućnost. Materijal Davora Stiera o novoj razvojnoj paradigmi HDZ-a očekuje se s velikim zanimanjem, kako u samome HDZ-u tako i šire.
Davor Stier ugledan je i utjecajan HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu. Svojedobno je bio savjetnik premijera Ive Sanadera za vanjsku politiku, a potom i jedan od bližih suradnika premijerke Jadranke Kosor te njezin savjetnik i izaslanik za euroatlantsku suradnju. Mnogi su ga čak smatrali i ideologom HDZ-a, u ono vrijeme (2009. - 2011.) kad je njegova predsjednica bila Jadranka Kosor.
Međutim, u zadnje vrijeme Stier je u HDZ-u prilično marginaliziran, kao i svi ostali HDZ-ovi europarlamentarci, poput Andreja Plenkovića i Dubravke Šuice. Na nedavno održanim parlamentarnim izborima svi su oni bili u drugom ili trećem planu, pa se mogao steći dojam da na njima nisu ni udjelovali. Sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko na neki način ih se odrekao i dao je prednost kandidatima drukčijeg (više nacionalnog ili nacionalističkog) profila. Neki analitičari smatraju da upravo u tome leži jedan od ključnih uzroka relativno lošeg izbornog rezultata HDZ-a.
Jedan od njih mi je rekao:
- Karamarko je mnogo učinio na jačanju stranke u organizacijskom smislu, a puno je napravio i Milijan Brkić u stvaranju djelatne, mobilne stranačke infrastrukture. Međutim, za cjelovit uspjeh HDZ-a to nije dovoljno. To jest neophodno kao platforma, ali na to treba nadograditi i aktiviranje šireg kruga onih tzv. rubnih birača izvan direktnog članstva i s njim uže povezanih stranačkih simpatizera. A to je na ovim izborima izostalo. Očigledno je da HDZ u svojim redovima ima znatno više potencijala - i sadržajnoga i stručnoga - nego što je to pokazao na izborima. A zašto taj potencijal nije iskoristio, to je pitanje koje zaslužuje posebnu raspravu.
I brojni drugi promatrači političkih zbivanja u Hrvatskoj ističu kao paradoks činjenicu da su HDZ-ovi europarlamentarci - u prvome redu Andrej Plenković, Davor Stier i Dubravka Šuica - s jedne strane dokazani hrvatski domoljubi, a s druge strane političari koji u ovom trenutku raspolažu informacijama iz prve ruke na razini Europske unije, ali da je usprkos svemu tome njihov utjecaj na programsku i operativnu orijentaciju stranke praktički zanemariv.
Dubravka Šuica u svom intervjuu za tjednik Globus još u veljači 2013. - prije, dakle, dvije i pol godine dana - izišla je s hrabrom i nonkonformističkom tezom kako bi se HDZ trebao ugledati na njemački CDU (koji u svom nazivu ima pridjev "demokršćanski"), i to tako da u svoje redove pridobije i ljude, kako se točno izrazila, "druge vjeroispovijesti". Time je Šuica implicitno izrazila stajalište da bi članovi HDZ-a posve prirodno mogli biti i Srbi ili, primjerice, i oni Hrvati koji nisu katolici.
Međutim, na takvu njezinu prosudbu nitko nije reagirao, ni u HDZ-u niti šire. A na proteklim izborima HDZ se najviše pouzdao u one svoje članove ili simpatizere koji su uglavnom ruralne provenijencije.
Stierovo oblikovanje nove razvojne paradigme HDZ-a jedna je stvar koja u ovome trenutku pobuđuje veliku pažnju (kada je u pitanju HDZ i njegova budućnost). Ona druga je možebitna (ili možda bolje rečeno - vrlo izvjesna) kandidatura Andreja Plenkovića za novog predsjednika HDZ-a na unutarstranačkim izborima u HDZ-u koji će se, gotovo sigurno, održati prije ljeta ove godine.
Iako se Plenković ne želi o tome direktno izjašnjavati, njegova se kandidatura za novog vođu HDZ-a smatra sasvim izvjesnom i gotovo neupitnom. Kao što se, još od ljeta 2014. pa nadalje, širio glas za Kolindu Grabar-Kitarović da će se ona kandidirati na predsjedničkim izborima potkraj te godine (kao protukandidatkinja Ivi Josipoviću), tako se i ovih dana stvara dojam da će na izborima za novog predsjednika HDZ-a, ma kada oni bili održani, Karamarku izaći na megdan upravo on, Plenković.
- Plenković je - rekao mi je jedan moj sugovornik iz HDZ-a - pravi moderan europski konzervativac. On ima dobar nastup, elokventan je, pristojno izgleda, ne bi bio ništa lošiji izbor od izbora Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike. Doduše, ja bih ga prije vidio na funkciji ministra vanjskih poslova, ali uvjeren sam da ne bi podbacio ni kao novi predsjednik HDZ-a. Iako - jedna je od njegovih mana što ga ne vole pripadnici bivšega Sanaderova kruga ili klana iz područja vanjskih poslova. Smatraju ga donekle "ispraznim"...
Iako to nije izrijekom potvrdio, Plenković ničim nije ni demantirao kandidaturu za novog lidera HDZ-a. Dapače, u listopadu ove godine - dakle u jeku nedavne predizborne kampanje - dao je poveći intervju za Večernji list u kojemu je na pitanje o svojoj možebitnoj kandidaturi dao dvosmislen i, zapravo, zagonetan odgovor. Nije rekao "da", ali nije rekao ni "ne", a to već samo po sebi dovoljno govori.
Uostalom, poznate su njegove ambicije i od ranije: on je već u nekoliko navrata odaslao dovoljan broj signala iz kojih se jasno moglo razabrati da će se prije ili kasnije odlučiti za utrku na predsjednički tron u HDZ-u - samo je pitanje trenutka (tj. procjene) kada će se to dogoditi.
Po informacijama kojima raspolažem, na predstojećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u bit će u igri samo dva ozbiljna i respektabilna kandidata: Tomislav Karamarko i Andrej Plenković. Zasad nitko treći nije na vidiku (Davor Stier sasvim sigurno neće se natjecati), a jedino što je u ovome trenutku neizvjesno - to je kada će se ti izbori održati.
Moguće su dvije varijante.
Jedna je da će ti izbori biti redoviti (a to onda znači da će se održati, najvjerojatnije, u svibnju), a druga - da bi se vrlo lako mogli dogoditi i izvanredni (tj. prijevremeni) unutarstranački izbori, možda već u veljači ili ožujku 2016. Plenkoviću u prilog ide nekoliko činjenica - koje mu mogu dati određenu prednost u odnosu na Tomislava Karamarka.
Prvo, on je na lanjskim izborima za Europski parlament osvojio najviše preferencijalnih glasova (barem kada su u pitanju članovi HDZ-a).
Drugo, predstojeći unutarstranački izbori u HDZ-u održat će se po principu "jedan čovjek - jedan glas", a to, kako se procjenjuje, više odgovara njemu nego Karamarku, naprosto zato što je sve popularniji.
Treće, Plenković je u odličnim odnosima (i na čisto osobnoj razini) s Europskim pučanima, kako s predsjednikom Europske pučke stranke Francuzom Josephom Daulom, tako i sa šefom Kluba zastupnika Pučana u Europskom parlamentu Bavarcem Manfredom Weberom. O tome mi je moj sugovornik iz redova HDZ-a rekao:
- Svi oni dobro poznaju Plenkovića i bili bi vrlo zadovoljni kada bi s njim mogli surađivati i kao s liderom HDZ-a. No to ne znači da neće dati potporu i Karamarku, kao što su mu je i dali, za ove, parlamentarne izbore. Međutim, nedvojbena je činjenica da oni Andreja puno bolje poznaju nego Karamarka, budući da je on s njima, već i po prirodi svojega posla u Europskom parlamentu, u svakodnevnom kontaktu.
A četvrto, javna je tajna da iza (pretpostavljene) kandidature Andreja Plenkovića za novog predsjednika HDZ-a stoji HDZ-ov veteran Vladimir Šeks, čiji se utjecaj nipošto ne smije zanemariti.
Ima nekih indicija da je upravo Šeks stajao iza Plenkovićeva intervjua Večernjem listu, u listopadu ove godine, u kojemu je on, doduše uvijeno, nagovijestio svoju kandidaturu na predstojećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u.
Postoje najmanje tri razloga zbog kojih bi Vladimir Šeks "gurao" Plenkovića na dotičnim izborima.
Prvo, on to inače radi, to je jedna od njegovih prepoznatljivih metoda djelovanja u stranci. Upravo je on, nakon Tuđmanove smrti, instalirao Ivu Sanadera za novog predsjednika HDZ-a.
Drugo, kao savjetnik predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, Šeks na Pantovčaku ima puno šire vidike nego što ih imaju njegovi stranački kolege čiji horizonti uglavnom ne prekoračuju relativno skučene okvire središnjice HDZ-a, na Trgu žrtava fašizma. On, na funkciji na kojoj se trenutačno nalazi razmišlja nešto europskije (i demokršćanskije) nego što je razmišljao ranije i nego što to u ovome trenutku razmišlja Karamarko, sa svojim najbližim suradnicima.
I treće, Šeks ima i osobne razloge za podupiranje kandidature Andreja Plenkovića, koji se u osnovi svode na činjenicu da je Karamarko i njega samoga marginalizirao u HDZ-u, jednako kao što je marginalizirao i europarlamentarce Plenkovića, Stiera i Dubravku Šuicu.
No, nije sve tako jednostavno. Postoje i neki vrlo važni čimbenici koji u ovom trenutku više idu u prilog (ili bi mogli ići u prilog) Karamarku nego Plenkoviću, i njegovu kolegi i (u većini stvari) istomišljeniku Stieru.
Postavlja se, prije svega, pitanje je li u HDZ-u - i u vodstvu i u širen članstvu - uopće sazrela "kritična masa" koja bi mogla dovesti do tako radikalnog preokreta, tj. do detroniziranja "kroatocentričnog" ili "proruralnog" Karamarka i dolaska na čelo HDZ-a puno "europskijeg" ili "demokršćanskijeg" Plenkovića.
Jedan moj sugovornik blizak HDZ-u upozorio me:
- Plenkovića, kao novog predsjednika HDZ-a, najviše priželjkuju u SDP-u, i to bi u njihovim redovima bilo shvaćeno kao velika pobjeda nad nacionalizmom. Čelnike HDZ-a već sada jako boli kad čitaju u novinama kako je na proteklim, parlamentarnim izborima izvojevana pobjeda nad nacionalizmom. To udara na ono najosjetljivije mjesto u HDZ-u. Ako bi na unutarstranačkim izborima u HDZ-u pobijedio bilo tko iz tzv. lijeve struje u toj stranci, to bi, de facto, bila ideološka pobjeda SDP-a, a s time se mnogi članovi, a vjerojatno i većina u HDZ-u neće tek tako pomiriti.
Drugi vrlo važan čimbenik jest utjecaj pojedinih uglednih članova i bivših visokih dužnosnika HDZ-a koji su izrazito kritični prema političkom nasljeđu Ive Sanadera u toj stranci, pa su samim time vrlo kritični i prema orijentaciji i profilaciji Andreja Plenkovića, koji se u aktualnim kombinacijama za novo vodstvo u HDZ-u najčešće spominje upravo kao svojevrsna "nova verzija" ili "viša faza" u odnosu na Sanadera (naravno, pritom se, u toj usporedbi, izuzimaju Sanaderove koruptivne sklonosti).
Bivši visoki dužnosnik HDZ-a rekao mi je na tu temu:
- Ivo Sanader je simbol za jednu od tri najveće krize u dosadašnjoj povijesti HDZ-a. Prvu smo imali neposredno nakon smrti predsjednika Tuđmana, drugu u "aferi Pašalić", a treću upravo u Sanaderovu slučaju.
Sanader je bio trojanski konj u HDZ-u, što mi, nažalost, nismo znali u trenutku kad je bio izabran za predsjednika HDZ-a. Osim toga, on je bio i ucijenjen. Mnogi njegovi potezi bili su suprotni tradiciji HDZ-a. Primjerice: imenovanje Vesne Pusić za glavnog pregovarača RH s Europskom unijom, imenovanje Dragana Primorca za ministra znanosti i obrazovanja, "ubijanje" dnevnog lista Vjesnik (umjesto da ga ga dade na tržište) itd. Sve je te poteze on opravdavao utjecajima iz inozemstva...
Na moje konkretno pitanje kako gleda na (zasad implicitne) najave Plenkovićeve kandidature za novog predsjednika odgovorio mi je:
- To je smišljena antihadezeovska kampanja. HDZ je sada u situaciji da preuzme vlast u državi i da je izvede iz krize, a pojedine snage žele napraviti raskol u njegovim redovima i spriječiti dogovor s Mostom.
Naposljetku, zasebna je varijabla u ovome "trileru" kako će uopće završiti aktualni pregovori HDZ-a s Božom Petrovom i Mostom oko sastavljanja nove Vlade. Iako se u početku činilo da je Karamarko ne samo relativni nego i apsolutni gubitnik na izborima i da će novu Vladu zajedno sastaviti SDP i Most, njegove (Karamarkove) akcije, nakon "slučaja Prgomet", ponovno rastu, tako da jedan od mojih sugovornika daje šanse od čitavih 70:30 u prilog mogućnosti da Most na kraju nađe zajednički jezik s HDZ-om, čime bi Karamarkova drama (ipak) završila happy-endom.
Iako - na način ili u varijanti o kojoj Karamarko prije izbora nije ni sanjao. Kao konačan rezultat višednevnog pregovaranja s Mostom mogao bi proizići, prema nekim nagovještajima iz same "utrobe" HDZ-a, tj. iz njihove središnjice, imenovanje Bože Petrova (ili nekoga drugoga) za novoga hrvatskoga premijera, dok bi se Karamarko u tom slučaju zadovoljio funkcijom predsjednika Hrvatskoga sabora.
O tome moj sugovornik kaže:
- Karamarko i dalje ima dobitne karte u ruci, da ostane na poziciji predsjednika HDZ-a, ali i da se domogne pozicije drugog čovjeka u državi, kad mu je već izmaklo mjesto premijera. Izraz "drugi čovjek u državi" znači - predsjednik Sabora, što je funkcija koja HDZ-u, kao relativnom izbornom pobjedniku, sasvim prirodno pripada. Na taj bi način HDZ imao tri najjača čovjeka u državi: KGK kao predsjednicu Republike, Karamarka kao predsjednika Sabora i Kamarkova postizbornog partnera kao predsjednika Vlade. To bi Karamarku vrlo vjerojatno osiguralo ostanak na mjestu predsjednika HDZ-a, barem u bližoj budućnosti.
Po mišljenju mojega sugovornika, postoje najmanje tri pretpostavke koje idu u prilog dogovoru Karamarka i Petrova. Prvi je njihova svjetonazorska bliskost, drugi zalaganje obojice za reforme, a treći - orijentacija i jednoga i drugoga ka tzv. stručnoj Vladi.
Ako Karamarko postigne dogovor s Petrovom, unutarstranački izbori u HDZ-u bit će redoviti, tj. održat će se, prema prvotnim najavima, u svibnju 2016.
Ne uspije li, međutim, u tome, velika je vjerojatnost da će unutarstranački izbori biti prijevremeni, a to onda znači - u veljači ili ožujku 2016.
Ali - Plenković je, čini se, u potpunosti spreman i za jednu i za drugu varijantu.
- Nemojte zaboraviti - tvrdi moj sugovornik iz redova Domoljubne koalicije - da je na unutarstranačkim izborima 2012. Karamarko pobijedio vrlo tijesno, tj. da je dobio samo pola glasova ukupnog članstva HDZ-a. Kujundžić i Prgomet bili su mu za petama. Znači, pola stranke bilo je protiv Karamarka, a postavlja se pitanje jesu li i oni koji su tada glasali za nj sada s njime zadovoljni ili nisu.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
