Već ga nazivaju hrvatskim Aleksisom Ciprasom. Povjesničar Dragan Markovina zaista fizički sliči grčkom premijeru. Ali mnogo je važnije da upravo pokreće stranku koja će se, lako moguće, uspoređivati s grčkom Sirizom. Za desetak dana, točno 18. prosinca, u Zagrebu će biti utemeljena Nova ljevica, koju će vrlo vjerojatno voditi. Markovina ne voli usporedbe s Ciprasom. Ali priznaje da njegova stranka dolazi na sličnom valu nezadovoljstva. Formiranje Nove ljevice rezultat je intenzivnih višemjesečnih razgovora u krugovima lijevih intelektualaca te čitavom konglomeratu predstavnika nevladine scene, feminističkih organizacija i ljevici bliskih inicijativa. Mislim da je vrijeme da cijela ta lijeva građanska, aktivistička scena nastupi zajedno u prostoru politike, kaže. Na odluku da se krene presudno su, čini se, utjecali recentni događaji u SDP-u.
Markovina je autentični ljevičar nove generacije. Ima 35 godina, rođen je u Mostaru, odakle s majkom i bratom početkom rata odlazi u izbjeglištvo u Lumbardu na otoku Korčuli. Otac je u Mostaru ostao do hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Pokretač i budući lider Nove ljevice hrvatskoj javnosti nije posve nepoznato ime. Uvijek je spreman na angažman, uvijek raspoložen za sudjelovanje u javnim duelima. Politički je vrlo artikuliran i nema nikakve zadrške u iskazivanju svog mišljenja. Ne pati od kompleksa tako svojstvenog institucionalnoj hrvatskoj ljevici, koja bježi od javnog deklariranja gotovo svake lijeve ideje, pa o svojim stavovima – ako ih ima – najradije ne bi ni zucnula.
Zašto osnivate stranku?
– Pitanje koje smo sami sebi bezbroj puta postavili. Prevladalo je uvjerenje da je sazrelo vrijeme za osnivanje stranke koja bi bez ikakvih kalkulacija, straha ili ucijenjenosti izbornim rezultatima u javnosti zastupala zaista lijeve stavove.
Negdje ste rekli da je vaš zadatak spašavanje prostora za lijeve ideje?
– Da, prostor ljevice je u Hrvatskoj praktički u potpunosti ispražnjen i krajnji je čas da se lijeva ideja kao takva pokuša spasiti.
Zašto baš sada?
– Zato što je SDP, kao najjača stranka na prostoru ljevice, očito odlučio da ne osvijesti razloge zbog kojih je izgubio izbore, ni sadržaj svojih politika ni profil publike kojoj se obraća. U takvim okolnostima – koje su između ostaloga i dovele do toga da je Hrvatska danas znatno desnija nego što je to bila prije desetak, petnaest godina – nužno je da se na političkoj sceni pojavi netko tko će nedvosmisleno zastupati lijeve vrijednosti. Ako se to ne dogodi, desnica će, bojim se, imati mirnih osam godina vladavine, po mom sudu s katastrofalnim posljedicama po cijelu državu.
Osjećate se prevarenim od SDP-a? Kao birač ili?
– Nikad nisam bio fasciniran SDP-om niti sam u njih polagao neke velike nade, pa se zato i ne osjećam prevarenim. Ali me žalosti, da, prije svega me žalosti taj potpuni izostanak snažnog i jasno artikuliranog opozicijskog stava prema dominantnim vrijednostima nacionalističke Hrvatske. Čak i ako ostavimo po strani činjenicu da SDP godinama već ignorira potrebu zaštite rada i radnika, jedan od postulata socijaldemokracije, od te se stranke kao minimum moralo očekivati barem to da ne glorificira Franju Tuđmana. A SDP se pretvorio u izvornijeg baštinika tuđmanizma od HDZ-a. Zoran Milanović predložio je imenovanje zagrebačke zračne luke, kao i Markova trga po Tuđmanu. Oni su antifašizam branili pozivajući se na Tuđmana, umjesto da ga potpuno dekonstruiraju. Tako su ukinuli i posljednji razlog za svoj izbor. U SDP-u, izgleda, nisu svjesni da ljudi ne glasaju za njih zato što ih nešto posebno vole, cijene ili se slažu s njihovim politikama o kojima ni oni sami ne znaju koje su, nego isključivo zato što ih lijevi birači smatraju civilizacijskom branom nacionalističkoj desnici. Međutim, kad su napustili i to polje i počeli se s HDZ-om natjecati u nacionalizmu, a građansku su Hrvatsku ostavili da se sama bori protiv ekstremizama vlasti, u tom trenutku zaista nestaje svaki razlog da se od SDP-a bilo što očekuje.
Ali vi ste ljetos, uoči parlamentarnih izbora, s pedesetak intelektualaca javno podržali SDP?
– Nitko od nas nije podržao SDP. To je bila loša medijska konstrukcija. Stvari su tekle drugačije. U krugu u kojem već duže vrijeme razgovaramo o pokretanju stranke pretresali smo što da se radi, hoćemo li ići na izvanredno raspisane izbore ili nećemo. Odlučili smo da bi u tom trenutku bilo neozbiljno i nepripremljeno da kao neka nova grupacija na ljevici rasipamo glasove. Ali je iz svih tih razgovora u koje smo uložili ogromnu energiju proizašao proglas za novu socijaldemokraciju s kojim smo Zoran Pusić i ja otišli Zoranu Milanoviću, ne s ciljem da ga podržimo, niti da se sami uključujemo u izbore, nego da pokušamo dogovoriti SDP-ovo preuzimanje platforme koju je tada već bilo potpisalo pedesetak intelektualaca. Razgovor je bio ugodan, bili smo s Milanovićem duže od dva sata, ali ništa od onoga što smo predložili na koncu nije poslušao, nego je u kampanji napravio upravo suprotno. Odveo je stranku udesno.
Kako je tekao taj razgovor? Je li vam Milanović bilo što obećao?
– Pa, to je zapravo neprepričljivo. Da ne ulazim sad u detalje, ali nakon tog razgovora zapravo nisam znao što da mislim.
Tako tipično za Milanovića. Nego vratimo se Novoj ljevici. Kakva će biti vaša stranka? Kako je definirate?
– Nova ljevica će ponuditi nešto što dosad nismo imali. Prvo, za razliku od drugih političkih stranaka, pokazat ćemo da bavljenje politikom nije sredstvo za osiguravanje neke statusne ili materijalne koristi. Ulazimo u politiku, ali ne da bismo od toga živjeli. Drugo, stranka bi trebala afirmirati jedan sasvim novi leksik i diskurs, pristojan, ne samo u smislu građanske pristojnosti, što ipak donekle imamo na sceni, nego u smislu potrebe da se i najtraumatičnije i najviše mitologizirane teme i društveni tabui otvaraju najnormalnijim rječnikom, bez ikakvog straha. Treće, naša će stranka biti lijevo u punom smislu te riječi.
Što to znači?
– Ljevica mora osvijestiti socijalnu realnost Hrvatske, činjenicu da ogroman dio društva ne zna kako će preživjeti sljedeći mjesec. Sve ovo o čemu u vrijednosnom smislu govorimo naravno da je jako važno, ali kao društvo i zemlja mogli bi se naći u ozbiljnim problemima zbog potpunog ignoriranja okolnosti da ljudi jednostavno nemaju od čega živjeti. Iskreno se čudim kako se dramatična socijalna situacija još nije prelila u masovnije prosvjede.
Uz zaštitu svih vrsta manjina, od nacionalnih preko svjetonazorskih do seksualnih, ljevica također znači principijelno zalaganje za antifašističke vrijednosti, a posebno vrijednosti sekularnog društva. Pokušaje da se Hrvatska pretvori u bastion klerikalizma smatramo promašenim i vrlo opasnim.
CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
