Trostruko ubojstvo u Splitu koje je počinio Filip Zavadlav (25) iznenadilo je javnost i nametnulo pitanja koliko smo sigurno društvo, koliko oružja imamo u kućama, pod krevetima i u ormarima i kako se možemo nositi s time. O tome su u “Čajanci” govorili Dejan Dretar, voditelj Službe organiziranog kriminaliteta PNUSKOK-a, Renato Matić, sociolog, i Ljubo Pavasović Visković, odvjetnik, specijalist za kazneno pravo.
Vlašić: Kako je došlo do slučaja Zavadlav?
Dretar: Prema onome što znamo, a dosta je toga bilo i u medijima, riječ je o izoliranom slučaju. Nažalost, poklopilo se više koincidencija u samom slučaju. Policiji nikada nije bila prijavljena prijetnja ili iznuda od navedenih osoba, koje su sve bile ranije evidentirane. No najbitnija je poruka da Split nije grad slučaj, nego da je siguran grad.
Vlašić: Dakle, s incidentima?
Dretar: Da, s incidentima. Gledajte, incidenti su na nacionalnoj razini, događaju se u svakom gradu. Ono što se u Splitu dogodilo možda se interpretira na taj način da je riječ o nesigurnoj sredini. Bili smo neki dan u Splitu, dogovarali s kolegama daljnja postupanja i mjere. Naravno da postoje problemi s drogom kao i u svakom drugom gradu, s eventualnim paljevinama ili iznudama i ostalim stvarima, ali to policija rješava odmah po zaprimanju obavještenja ili kaznenih prijava.
Vlašić: Mnoge s kojima sam razgovarao iznenadila je situacija da su i žrtve već bile evidentirane kao počinitelji kaznenih djela. Činjenica je da se, dok se vodi sudski postupak, počinitelji raznih djela nalaze na slobodi i da su i tada na rubu ili se nastave baviti kriminalnim aktivnostima. To izaziva osjećaj nesigurnosti. Jesmo li sigurna zemlja?
Dretar: Mi smo definitivno, prema svim pokazateljima, međunarodnim i nacionalnim, sigurna zemlja. I s ovakvim događajima koje imamo evidentirane. Ovo o čemu vi govorite u to ne mogu ulaziti. Policija nakon obavljena posla podnosi adekvatnu kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, a u daljnji postupak i neovisnost sudstva ne bih ulazio. Naš je cilj suradnja s trećim zemljama i međunarodna suradnja. Što se tiče same droge na ulicama, sve je odraz ponude i potražnje. Ako je potražnja povećana, i ponuda je tu. Gledajući situaciju na samom europskom tržištu, količina droge je povećana.
Vlašić: Kako se ona suzbija?
Dretar: Suzbija se klasičnom uličnom redukcijom, što rade kolege s terena. Ali, naravno, postoje organizirane kriminalne skupine koje se bave krijumčarenjem droge, a to je uglavnom na međunarodnom nivou, i tome pristupamo vrlo ozbiljno.
Vlašić: Postoje li procjene koliko je ljudi uključeno u organizirani kriminal?
Dretar: Ne, ne postoje procjene kao takve. Naravno da mi radimo procjene o nama vrlo zanimljivim organiziranim kriminalnim skupinama, i to su, u principu, odmah nekakve strateške odrednice koje su cilj daljnjeg djelovanja PNUSKOK-a i Uprave kriminalističke policije. Procjena ne postoji jer uvijek dođe netko novi. Ono što vidimo jest da organizirane kriminalne skupine, zločinačka udruženja koja su na području RH, također surađuju s počiniteljima s područja drugih država, pogotovo bivše Jugoslavije. Ono što je vrlo bitno jest pojava polikriminalnih skupina na području cijele Europe. To su, u principu, organizirane kriminalne skupine koje se bave npr. krijumčarenjem oružja prema državama sjeverne Europe, kao što su Nizozemska, Švedska, Danska, Njemačka i druge, a nazad se kao protuusluga povlači droga. Dakle, bave se neistovrsnim kaznenim djelima u sklopu istog zločinačkog udruženja, s time da, prema procjenama Europola, 48 posto evidentiranih organiziranih kriminalnih skupina koje se bave krijumčarenjem migranata bave se i nekim drugim vidom kriminaliteta.
Vlašić: U Hrvatskoj imamo, kažu procjene, oko milijun komada neevidentiranog oružja koje se nalazi u ormarima, ispod kreveta ili negdje zakopano. Po potrebi se prodaje, koristi za obračune. Kako se riješiti toga?
Matić: Pa, prije svega podizanjem svijesti o tome što svakodnevno vidimo. Dakle, oružje ne služi za spremanje objeda ni za pospremanje kuće. Jedina svrha oružja je smrtonosna. Nekada može služiti i kao neka vrsta prevencije i zaštite. No, problem je u tome što bi država trebala jamčiti sigurnost. Imamo neku vrst prešutnog društvenog ugovora. Kao civil neću nositi oružje, nego očekujem da će pravna država biti dovoljno dobro organizirana, premrežena stručnim kadrovima da se u onom trenutku kada prijavim problem, prijetnju ili bilo što mogu okrenuti i otići na drugu stranu. Policija ima svoje ovlasti i mora djelovati u okviru zakona. Siguran sam da će svaki policajac s iskustvom, a znam ih stotine, ako ne i tisuće, znati detektirati osobu na cesti s kojom će, ako ne danas, a ono u sljedećih tjedan, deset ili mjesec dana, imati neki gadan problem. Ali, on ne može djelovati prije nego što se ostvare zakonski uvjeti. Djeluje li prije toga, ostaje bez posla. Dječak Filip Zavadlav, koliko smo saznali, s 13 godina kreće u potragu za pravdom. Odlazi u Centar za socijalnu skrb i traži zaštitu. Očito je negdje na tom putu pogubio povjerenje u bilo kakvu vjerojatnost da će mu zaštita biti pružena. To je ono što znamo iz medija, ono što smo čuli. Onog trenutka kada ja kao građanin, unatoč tome što sam prijavio problem, i dalje imam taj problem - polako me hvata očaj.
Vlašić: Tako je, a očajni ljudi posežu za očajnim mjerama.
Matić: Pitanje je samo koja je točka pucanja. Od države kao društvene institucije se u suvremenom društvu očekuje visokostručna specijalizirana zaštita i usluga. Ako policija nešto ne može, ona to dalje prosljeđuje ili se stvara mreža s drugim institucijama. Ako se zakon pokaže nedjelotvornim, u bilo kojem smislu, ako je netko problematičan i zna se da će hodati s oružjem i da će i dalje raditi probleme, ako taj i dalje hoda cestom, civil ne može razmišljati kako će ga izbjeći ili kako ću ga se riješiti ako se pojavi pred njim. Što god da učini civil, nalikovat će ovome što je učinio Zavadlav. To civil ne smije. On očekuje zaštitu od države. Ako zakon to ne može osigurati, onda, zna se, postoje institucije koje mogu reći da zakon treba proširiti do te mjere da zaštita bude dovoljna. Imamo društva u kojima se kontrolira ljude koji su jednom pokazali da su opasni, da njihova sloboda ugrožava druge. Oni su do dokazane rehabilitacije pod stalnom kontrolom. To ne mora biti doživotni zatvor, ne mora biti ništa što bi ukidalo njihova osnovna ljudska prava. Ali, elektroničke narukvice postoje, mogućnosti kojima se mogu pratiti, a to suvremeni svijet već jako dobro poznaje. Puno toga je bilo u igri i puno toga je država mogla i trebala napraviti prije nego što je došlo do ovoga u Splitu. Da će biti, tu se apsolutno slažem, incidentnih situacija u društvu koje je relativno sigurno u odnosu na većinu svjetskih i europskih društava. No, ja, a ni vi, ni bilo tko od nas ne smije od toga strahovati. Onoga trenutka kada nešto prijavimo moramo biti u situaciji da samo okrenemo glavu i odemo dalje.
Vlašić: Moji kolege su kupili automatsko oružje u roku od nekoliko dana. Kako se toga riješiti? Zašto ljudi imaju automatsko oružje?
Matić: Iz mog iskustva, onoga što su ljudi meni govorili, mnogi ljudi kažu da u slučaju rata ne žele čekati da ih država naoruža. To je jedan od izgovora. Naravno, treba reći da je dosta braniteljskih udruga sudjelovalo i pokretalo inicijative da se kao društvo riješimo te neposredne opasnosti. Dokazano je, tamo gdje je prisutnost oružja veća, veća je mogućnost i samoozljeđivanja i korištenja oružja. Od nekakvog otimanja, premetačina, upadanja u kuće ne vjerujem da ima ikakve koristi, ali, definitivno, podizanje svijesti i stalna inicijativa, pa ako treba i kupovina takvog oružja od strane države, ima smisla. Postoje institucionalizirani modeli kako se to u velikoj mjeri može uspješno učiniti.
Vlašić: Je li vas kao Splićanina iznenadilo ovo trostruko ubojstvo?
Pavasović Visković: Split je grad u kojem je sve ono što se događa puno vidljivije nego drugdje, a događa se i u drugim gradovima. Splićani su prilično otvoreni ljudi, prilično direktni, izravni, a takav je i duh cijeloga grada. Bilo koja pojava, koja postoji bilo gdje drugdje, u Splitu će biti bitno vidljivija. No, vratio bih se na nekoliko bitnih stvari koje treba reći. Ako nešto u ovoj zemlji funkcionira, funkcionira sigurnost. Mislim da smo mi, po svim parametrima, među sigurnijim europskim državama i da smo mjesto za koje stranci često znaju reći da je nevjerojatno upravo po toj sigurnosti. Ovakvih događaja kao što je ovaj splitski je bilo i, nažalost, bit će ih. Nažalost, ni jedna prevencija ne postoji koja će to spriječiti jer to je, jednostavno, nešto što se dogodi u nekom trenutku kao kombinacija čitavog mnoštva faktora koji su negdje krenuli krivo.
Vlašić: Ali, ti faktori ne nestaju...
Pavasović Visković: Ne bih iz ovog slučaja vadio nekakve zaključke o sustavu. Iza ovog slučaja stoji duboka socijalna, a bojim se i psihološka patologija. Tko god na bilo koji način ima dodira s tim kriminalnim miljeom - gospodin Dretar ima zato što je policajac, ja imam jer sam odvjetnik - zna da se u tom miljeu zbog ovakvih situacija kao što je ova splitska ljudi ne ubijaju. Da je to triger, vi biste u Hrvatskoj imali dvjesto mrtvih na dan, a u zemljama poput Italije, ili neke druge europske, po desetak tisuća. To se, u principu, zbog ovakvih razloga ne događa. Mora postojati neka dublja socijalna, a bojim se i psihološka, ako ne i psihijatrijska patologija koja je dovela do ovakvog događaja. Druga stvar koja se zaboravlja, svi u medijima i po Facebook grupama govore da je zakazao sustav, da mu je trebala pomoć, da su mu radili... Što su mu radili? Mi još nismo čuli što se tu događalo, koja je opasnost prijetila počinitelju? Što se njemu događalo u životu od dvojice ubijenih, jer je treći, ako se dobro sjećam, ubijen potpuno slučajno, što se točno događalo da je zavrijedilo ovakvu reakciju? Ja nikako ne bih bio sklon na bilo koji način podržati, opravdati, pokazivati razumijevanje i bilo kakvu toleranciju prema činjenici da je netko iz bilo kojeg razloga uzeo automatsku pušku... Cijeli ambijent oko ovog događaja jest pokazivanje razumijevanja za činjenicu da je netko uzeo automatsku pušku i ubio tri čovjeka! Ne postoji razlog za to. Razloga za to ne smije biti i mi kao društvo uopće ne smijemo doći do rasprave je li on možda imao razloga. Nema razloga za trostruko ubojstvo! Svi zaboravljaju cijelo vrijeme da je jedan čovjek u svemu tome ubijen slučajno. Dakle, kada se bilo tko uhvati pravdanja, piskaranja po internetu i lupetanja, doslovno gluposti po Facebooku, neka se sjeti činjenice da je onaj treći momak ubijen a da sa Zavadlavom nema ništa. On je ubijen jer je sličio nekome tko sa Zavadlavom ima nešto. Nemojmo tu činjenicu zaboraviti. Hajdemo još jednu stvar razjasniti koja je ostavila pogrešan dojam u javnosti, a očito je ostavila i na vas jer ste to pitali gospodina Dretara. Što znači evidentiran? Cijelo vrijeme se po javnosti raspravlja o tome da su evidentirani ljudi na slobodi, pa kako su oni na slobodi, pa kakva je to sigurnost. Evidencija znači da je netko u nekom trenutku života kazneno prijavljen za nešto.
Vlašić: Točno...
Pavasović Visković: Dakle, ja sam mogao biti evidentiran s 21 godinom jer sam ukrao kutiju cigareta. Cijeli sam život evidentiran. U međuvremenu sam završio fakultet, sve je u redu sa mnom, oženio sam se, radim, plaćam porez i čovjek sam za pet. Da napravim neku glupost danas, ja bih bio evidentiran. Dakle, sama činjenica nečije evidentiranosti ne znači ništa. Ta evidentiranost prvo mora dobiti sudsku verifikaciju u smislu osude za kazneno djelo, a onda se postavlja pitanje što očekivati od suda. Što očekuje javnost od policije i suda? Što biste napravili s nekim tko je imao 100 grama nekakve opojne droge u jednom trenutku? Držali ga u zatvoru 40 godina? Ubiti ga?
Vlašić: Ništa od toga, zna se čemu kazne služe.
Pavasović Visković: Gledajte, to je bajka da kazne služe resocijalizaciji. To je vrlo individualna priča i ovisi o svakoj osobi na koju je kazna usmjerena. Međutim, mnoge kazne nisu doprinijele ničijoj rehabilitaciji i nisu, zapravo, polučile svrhu kažnjavanja jer su ili osobe takve kriminogene strukture da će ponoviti kazneno djelo ili su u socijalnim uvjetima koji su doveli do toga da ga ponovno naprave. I sada, očekivati da će sustav kroz kaznu dugoročno riješiti problem s bilo kojom osobom – neće. Za određeno kazneno djelo će društvo dati kaznu po nekim standardima, kazna će biti izdržana i osoba će biti slobodna, bila ona rehabilitirana ili ne, potpuno svejedno. Tu policija i sud ne mogu napraviti više ništa. Što može gospodin Dretar? On može čekati da netko napravi nešto novo i onda postupati po tome. Kakva prevencija? Što policija može napraviti s osobama koje su evidentirane? Ništa. Policija može raditi svoj posao, pratiti što se događa, detektirati određena, zabranjena ponašanja i onda intervenirati.
Vlašić: Da li da onda, ne kao osobitu repliku, iznesem iskustvo New Yorka s pojačanom prisutnošću policajaca na ulicama koje je dovelo do smanjenja uličnog kriminaliteta?
Matić: Još od Mezopotamije postoji povijesna stvarnost korištenja Nubijaca, koji su u odnosu na sve što su tada živjeli na tom području bili puno viši i izrazito tamni. Njih su stavljali kao primarnu policiju i neku vrst zaštitara, odijevali u vrlo blistava odijela te bi njihova prisutnost na trgovima definitivno prevenirala upravo kriminal. To je napravio i Rudolph Giuliani u New Yorku.
Pavasović Visković: Ali je uspjelo samo u nekim kvartovima, a i to je PR-ovski prenaglašena priča.
Matić: To je i efekt razbijenog prozora. Ako imate negdje razbijen prozor, veća je vjerojatnost da će ljudi ispod tog prozora početi bacati papire i ostavljati smeće. Na kraju će to postati mjesto koje treba izbjegavati. Giuliani je uspio, pa su se ljudi počeli vraćati u Bronx, koji je bio prštao od zločina 70-ih. Dakle, može se.
Pavasović Visković: To ovdje nije usporedivo. Koliko poznajem Split, to se dogodilo na lokaciji koja je u Zagrebu usporediva s Britancem. Ovo se ne može spriječiti niti će se ikada moći.
Dretar: Upravo sam bio u kontaktu s kolegama iz New Yorka. Imaju poseban problem jer je od 1. siječnja ukinuta ta Giulianijeva politika i plaše se velikog porasta uličnog kriminala. Zahvaljujući Giulianiju, New York je od najopasnijeg kriminala postao najsigurniji grad. Čak do tri tisuće posto je smanjena stopa kriminaliteta.
Pavasović Visković: Da, smanjena je stopa onog racionalno objašnjivog. Ali, onog incidentalnog - ne.