EKSKLUZIVNO ZA GLOBUS

VISOKI IZVORI IZ VLADE I SIGURNOSNIH SLUŽBI 'Hrvatskoj uopće ne prijeti terorizam iz BiH, cijeli se Balkan radikalizira na sasvim drugom mjestu!'

AFP

Hrvatskoj ne prijeti terorizam iz Bosne i Hercegovine, slažu se i političari i sigurnosni stručnjaci. Radikalne islamističke ideje šire se u Hrvatsku i BiH iz Austrije, gdje su glavni ideolozi imami Muhamed Porča i Nedžad Balkan





S eskalacijom islamskog terorizma u Zapadnoj Europi strah od terorističkih napada širi se i Hrvatskom. Pritom su oči zabrinutih građana sve više uperene prema Bosni i Hercegovini, i to iz nekoliko razloga. Postoje razmišljanja ili procjene da je cijela BiH veliko bojno bolje islamističkih gerilaca koje, čini se, više nitko ne može kontrolirati.

U BiH već dulje postoje zajednice radikalnih islamističkih obitelji koje su stvorile vjersko-ideološke baze ili komune (neki ih nazivaju i poluvojnim kampovima) odakle se dobrovoljci šalju u Irak i Siriju da se bore za Islamsku državu. Kako se neke od tih baza nalaze vrlo blizu hrvatske granice, to među mnogim hrvatskim građanima izaziva zabrinutost.

Čuo sam, ovih dana, i ovakva razmišljanja: “Oni su tu, preko puta nas. Samo je pitanje trenutka kad će nas napasti!”

U strahu međutim znaju biti i prevelike oči. Globusov sugovornik iz sigurnosnih struktura RH upozorio me na opasnost previše pojednostavljenog ili crno-bijelog gledanja na ovaj problem, u kojemu se, uza sva ostala pretjerivanja, lako može nanijeti i velika nepravda kako prema Bosni i Hercegovini kao državi tako i prema Bošnjacima koji su u njoj prevladavajući dio stanovništva.

U razgovoru što smo ga vodili proteklog vikenda, on mi je ovako definirao bit islamističkog terorističkog pokreta o kojemu je riječ:

“Vidite, bosanski muslimani i kosovski Albanci, s kojima smo mi Hrvati i geografski i na razne druge načine u najtješnjem kontaktu, dvije su najzapadnije autohtone muslimanske nacije. Oni nisu useljenici, imaju višestoljetno iskustvo suživota sa svojom dominantnom kršćanskom okolinom. Štoviše, u svojim redovima imaju i relativno velik postotak katolika. Tijekom proteklih desetljeća i stoljeća nije postojao nikakav vjerski sukob između Hrvata katolika i Hrvata muslimana, odnosno muslimana kao takvih.

Vjerska sukobljavanja počinju tek uvozom bliskoistočnog tipa islama, tj. vehabizma, nakon ratnih sukoba devedesetih. Stoga dominantna borba koja se danas vodi na europskom teritoriju nije borba između kršćana i muslimana, nego za karakter islama na ovim prostorima. Vehabizam se bori protiv europskog tipa organiziranja država i nacija, i kao jedan od glavnih ciljeva u Europi ima rušenje nacionalnog organiziranja europskih muslimana. Njihova je ideja kalifat, tj. jedinstvo svjetovne i vjerske vlasti, što je suprotno modelu zapadnog organiziranja kroz nacije koji je karakterističan za europske muslimane, pa i za Bošnjake i Albance.”

Moj mi je sugovornik pritom posebno naglasio: “Zbog toga je i logično što se prvi teroristički napad nakon Pariza dogodio u Bosni i Hercegovini, i to simboličkim napadom na bosanskohercegovačku državu, kada su ubijena dva bosanskohercegovačka vojnika. Paradoks je u tome da je jedan od njih bio musliman.”

Povjesničar i ugledni pripadnik Islamske zajednice u Hrvatskoj Zlatko Hasanbegović također se pribojava kolektivnog (ili paušalnog) demoniziranja muslimana u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, u psihozi koja je nastala zbog nedavnih terorističkih napada u Parizu i Sarajevu. On me pritom upozorio na nekoliko činjenica.

Prvo, jedina zemlja koja je napadnuta nakon Francuske jest upravo – Bosna i Hercegovina. To znači da je ona sama jedna od ključnih meta islamskih terorista – iako velik broj takvih fanatika živi upravo na njezinu teritoriju. Drugo, BiH – po Hasanbegoviću – nije tempirana bomba i sigurnosni problem u tolikoj mjeri zbog aktualnih terorističkih prijetnji (koje su zapravo globalnoga karaktera) koliko zbog starih ali još nedovršenih političkonacionalnih suprotnosti zbog kojih se, tijekom devedesetih, i vodio rat na bosanskohercegovačkom, ali i širem području. I treće, najvažniji ideolozi i financijeri bosanskih islamista ne žive u Bosni i Hercegovini, nego u zapadnoeuropskim metropolama, a ponajprije u Beču. Hasanbegović pritom ističe:

“Svi bolji poznavatelji te scene znaju da je jedan od važnijih punktova ‘bošnjačkog islamizma’ upravo Beč, pa se postavlja pitanje: ako problem o kojemu je riječ ne mogu riješiti redarstvene i obavještajne službe Europske unije i jedne od metropola EU, Beča, kako onda možemo očekivati da se taj problem rješava u jednoj politički nefunkcionalnoj i ratom bremenitoj zemlji kao što je BiH? Događaji u Parizu pokazali su da je teroristički napad puno lakše organizirati iz Bruxellesa nego iz Gornje Maoče, koja jest ozbiljan problem, ali je u hijerarhiji postojećih problema ipak ponajprije problem za BiH i Bošnjake. A tek drugorazredni problem za Hrvatsku, Srbiju ili EU.”

U Republici Hrvatskoj danas živi oko 65.000 muslimana (što je 2,5 posto od ukupnog stanovništva Hrvatske). Većina njih je bošnjačkoga etničkog podrijetla (ostalo su uglavnom Albanci), uz napomenu da se čak 15.000 hrvatskih muslimana nacionalno izjašnjava kao Hrvati. Za razliku od muslimana u Zapadnoj Europi, koji ondje egzistiraju isključivo kao useljeničke zajednice (i iz kojih se onda i regrutiraju islamski fanatici i teroristi, koji ovih dana žare i pale Europom), hrvatski su muslimani stara, autohtona zajednica, od koje Hrvatima (kao niti bilo kome drugome) sasvim sigurno ne prijeti nikakva opasnost.

“Islamska zajednica u Hrvatskoj ima ugovor s hrvatskom državom i to je najveća brana svakoj radikalizaciji i ekstremizmu”, rekao mi je Zlatko Hasanbegović. “Na čelu te zajednice je zagrebački muftija Aziz Hasanović, dok je poglavar islamske zajednice u Sarajevu, a ujedno i vrhovni poglavar hrvatskih muslimana, reisululema Husein Kavazović. Riječ je, dakle, o organiziranoj zajednici i tu doista nećete naći nikakvih problema.

Međutim, tamo gdje nema organizirane zajednice – tamo tumačenje vjere preuzimaju samozvani propovjednici, ekstremisti i luđaci. I upravo takvu situaciju imate u Francuskoj, Njemačkoj i nekim drugim zapadnoeuropskim zemljama, zato što su ondje muslimanski useljenici različitog etničkog podrijetla. U Njemačkoj ne postoji islamska zajednica koja bi obuhvaćala sve muslimane, kao što je kod nas, nego imate čitav niz zajednica organiziranih po etničkom principu. Tako u jednu džamiju idu Turci, u drugu Bošnjaci, u treću Arapi, a onda postoje podjele i unutar svih njih.”

Hasanbegović pritom posebno naglašava:

“Nitko tko je rođen u konzervativnoj muslimanskoj obitelji i tko je odgojen na tradicionalnim zasadama islama nije se okrenuo vjerskom ekstremizmu. U pravilu je vjerski ekstremist u BiH, ali i šire, vjerski preobraćenik, najčešće bivši kršćanin, koji stasa u socijalno disfunkcionalnoj obitelji, dakle u takvoj obitelji u kojoj imate rastavljene roditelje, kriminal i nasilje. Ili pak u ateističkoj obitelji.”

S ovakvim je mišljenjem, nije naodmet naglasiti, suglasna i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je, u razgovoru sa mnom, izjavila da su “kolovođe i ideolozi aktualnih terorističkih napada faktički Europljani, tj. ljudi rođeni u Europi ili su u nju došli kao mala djeca, ili se čak radi o drugoj generaciji useljenika u Europu”.

Međutim, druga je strana medalje da i u Hrvatskoj, kao i drugdje u Europi, također postoji nekoliko tzv. islamističkih ćelija, i to upravo u najvećim hrvatskim gradovima – Zagrebu, Rijeci i Puli. Svaka od njih okuplja 10-15 članova-fanatika, ali taj broj varira, budući da se svako malo netko iseli na Zapad. Pripadnici tih ćelija također su obraćenici na islam, mogli bismo ih okarakterizirati kao radikale, a u nekim posebnim okolnostima oni bi se mogli premetnuti i u teroriste. O tome mi je moj sugovornik iz sigurnosnih struktura rekao:

“Karakterističan je primjer Irene Horak, djevojke katoličkoga podrijetla koja se konvertirala na islam, bila je dio zagrebačke islamističke ćelije, a onda se udala za bivšeg vođu Al Kaide Arapskoga poluotoka i danas, nakon pogibije svog supruga, živi u Jemenu. Drugi je primjer Dore Bilić, djevojke iz katoličko-hercegovačke obitelji koja se također konvertirala na islam i nakon udaje otišla živjeti u BiH, odakle se preselila u Siriju. Vrlo je važno, međutim, naglasiti da radikalizacija tih islamističkih ćelija nije došla iz Bosne i Hercegovine, nego iz Beča. U Beču su za radikalizaciju cijelog Balkana zaduženi – ili su bili zaduženi – radikalni imami Muhamed Porča i Nedžad Balkan.

Oni tamo žive, i upravo je odande krenula radikalizacija i Hrvatske i Slovenije i BiH...”Međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač upozorava da za taj problem nisu krive samo vlasti u BiH nego i cijela međunarodna zajednica, a u prvome redu velike države Europske unije. Ali, kako kaže, i sama Hrvatska. Po Kovačevu mišljenju, BiH je nekako pala u zaborav, iako posao u njoj još ni izdaleka nije dovršen. O tome mi je rekao: “Politička organizacija nametnuta i usvojena u Daytonu ni danas ne jamči da BiH efikasno funkcionira kao država i da se normalno ekonomski razvija. Najžalosnije je u svemu to što BiH više nikog posebno ne zanima u Europi, što svakako pogoduje radikalizaciji određenih društvenih slojeva.”

Miro Kovač pritom je posebno naglasio:

“S nedovoljno efikasnom političkom organizacijom u BiH nije moguće konstruktivno djelovati u odnosu na radikalizirane elemente u bosanskohercegovačkom društvu.”

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić rekla mi je da se sigurnosna situacija u Hrvatskoj u proteklih desetak dana nije pogoršala zbog toga što već nekoliko tjedana živimo u prijelaznom razdoblju između dvije Vlade. U kraćem razgovoru što smo ga vodili u ponedjeljak naglasila mi je: “Prvo, činjenica je da, bez obzira na tranziciju, policija funkcionira. I surađuje i na europskoj i na regionalnoj razini. U tom se pogledu ništa nije promijenilo, čak bismo mogli govoriti i o višoj razini pripravnosti. S druge strane, postoji cijeli niz razloga zašto Hrvatska u ovome trenutku nije najinteresantnija tema za teroriste, ali ne bih ulazila u detalje, jer ne treba ni na koji način privlačiti interes takvih organizacija.”

Na moje pitanje koliko je Hrvatska ranjiva u mogućim terorističkim napadima, ministrica Pusić je odgovorila: “Ni više ni manje nego bilo koja druga zemlja. Što se stanja pripravnosti institucija i političko-sigurnosnih struktura tiče, situacija je ohrabrujuća. Ali nijedna zemlja nije sigurna, smisao terorizma i jest u tome da bude što više nepredvidljiv. Bilo bi smiješno govoriti o tome je li Hrvatska sigurnija od Francuske.” Na moje drugo potpitanje, može li se Hrvatska naći u situaciji da bude prinuđena angažirati i vojsku kako bi se zaštitila, Vesna Pusić je dala ovakav odgovor: “Terorizam nema nikakve veze s vojskom. Od terorizma se vojskom ne može zaštititi. Može se zaštititi samo jačanjem obavještajne suradnje i obavještajnih agencija.”

Moj drugi sugovornik, nezavisni sigurnosni analitičar, smatra da je u zaštiti od terorizma najvažnije spriječiti bilo kakvu destabilizaciju odnosa RH i hrvatskih građana s islamskim zajednicama u Hrvatskoj i njezinoj okolini: “Potrebno je uputiti jasnu poruku da islam kao takav nije prijetnja. Radikalizmi su uvezeni, i oni su najveća prijetnja upravo lokalnim islamskim zajednicama. Hrvatska bi trebala pomoći Bosni i Hercegovini, Kosovu, Albaniji, Crnoj Gori i Makedoniji da ojačaju svoje državne institucije u borbi protiv radikalizama.

Hrvatska treba učiniti atraktivnim proces euroatlantskih integracija i učiniti naš model života nečim što je prihvatljivoi europskim muslimanima. To je daleko najbolja prevencija radikalizmu i terorizmu, i najbolja zaštita RH. Uostalom, imamo iskustvo Dubrovnika koji je kao otok opstao u suživotu s Otomanskim Imperijem!”

Isti mi je sugovornik međutim rekao i ovo: “Prvi put u svojoj povijesti imamo žicu na zapadnim granicama i fizičku ogradu prema Zapadu. A potpuno nebranjenu istočnu granicu prema Srbiji. Time je donedavna Vlada poništila efekt našeg ulaska u EU. Neoprezno se bila upetljala i u bliskoistočne sukobe. Ministar obrane, uz odobrenje premijera, najprije je prodavao oružje sirijskoj opoziciji, iz koje je nastala Islamska država. Taj se cjelokupni transport odvijao iz zračne luke Pleso preko Jordana, i trajao je gotovo dvije godine. A nakon toga je naša država počela prodavati oružje iračkim Kurdima, protivnicima Islamske države. Tako smo se našli u vrlo nemoralnoj situaciji, da smo bili oprskrbljivači oružja za obje zaraćene strane. Time smo se direktno upleli u rat koji je i prouzročio izbjegličku krizu.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Izdvajamo