O Vjesnikovom neboderu, jednoj od najmarkantnijih zagrebačkih građevina, opet su se rasplamsale kontroverzije – kojih je bilo još u doba njegova nastanka potkraj šezdesetih godina – a nove su, aktualne dileme: hoće li biti srušen? Ili pak sačuvan kao spomenik moderne arhitekture i hrvatske medijske povijesti? Spomenik koji već dugo izgleda otužno, prljavog pročelja, ponekog polomljenog stakla... Za poznati zagrebački neboder, djelo arhitekta Antuna Ulricha i njegova studija APB Oblik, upitno je hoće li se uopće obnavljati – vjerojatno je da će se na njegovu mjestu podići neka nova građevina...
Još 1970. Večernji list s oduševljenjem je pisao o velebnom novom neboderu na križanju Savske ceste i autoputa: “Od sivog betonskog skeleta koji se već godinama ističe u južnoj panorami Zagreba, ‘Vjesnikov’ je neboder u cigli u dvadesetak dana izmijenio izgled i odjeven u staklenu fasadu smeđe i narančaste boje uvrstio se u red ‘evropskih ljepotica’. Naime, ovakvi materijali za fasadu najsuvremenija su rješenja koja se trenutačno koriste – riječ je o specijalnim vrstama stakla koje u ovoj izvedbi odbijaju veći dio toplinskih zraka dok svjetlo gotovo nesmetano propuštaju.”
Vjesnikov neboder bio je u svoje doba jedinstven u ovom dijelu Europe. Najbliža zgrada s tako suvremenom fasadom postojala je, kad je završena njegova gradnja, u švicarskoj Lausannei. Nosio je fasadu od dvije vrste stakla: “stopray” za prozore i “colorbel” za parapete koji su stigli iz Belgije te su postavljeni u aluminijske nosače u 16 etaža. Ukupno 1200 staklenih elemenata.
Na zgradi je radilo 40 montera koji bi u tri dana oblačili po dva kata. Uslijedilo je i unutarnje opremanje tadašnjom najsuvremenijom tehničkom opremom koja se koristila u novinarstvu u svijetu.
Bolnica Rebro, dovršena 1944. godine (Foto: Muzej grada Zagreba)
“Posebna je briga posvećena izboru opreme za što brže i sigurnije prikupljanje i slanje informacija – kako izvana tako i u samoj kući”, najavljivale su novine.
Sve da bi se stvorio suvremeni centar za proizvodnju novina vrhunske kvalitete. Najzanimljivija novost bila je tzv. pneumatska pošta – sistem koji će povezivati redakcije, stenodaktilo servis, tiskaru i ostale funkcije novinske proizvodnje.
“Oko 350 metara cijevi povezivat će 30 stanica pošte koja omogućuje slanje manjih pošiljki na željeno mjesto u kući”, izvještavali su novinari.
Na vrhu nebodera bila je šuma specijalnih antena za razmjenu informacija sa svim svjetskim agencijama, televizijom, PTT-om... U projektu je bilo predviđeno sve za postavljanje telefoto sistema koji omogućava prijenos novina telefoto putem i do udaljenih mjesta – npr. u Splitu bi se jedna stranica novina mogla preslikati za manje od pet minuta. Bila je predviđena i nova velika offset rotacija za prijelaz u višebojnu tehniku.
Neboder za upravu i redakcije Novinskog poduzeća Vjesnik počeo se graditi potkraj 50-ih da bi tek nakon devet godina prazni armiranobetonski skelet dočekao dovršenje: fasadu, opremu i novinare. Tijekom godina kružile su glasine da je došlo do propusta pri gradnji temelja i da se toranj naginje kao posljedica poplave 1964. godine. Pravi razlog kašnjenja bilo je nastojanje da se osigura novac za suvremenu opremu. Za gradnju nebodera, tiskare i opremanje redakcije bio je uzet i kredit kod Privredne banke.
Arhitekt Ulrich, autor projekta za izgradnju “modernog grafičkog kombinata opremljenog najsuvremenijim strojevima” kako je najavljivana gradnja 1960. godine, nije bio zadovoljan ni zbog otezanja gradnje niti suradnjom s investitorom.
U prvonagrađenom natječajnom projektu iz 1956. godine predložio je skladnu kompoziciju visokog uredskog nebodera izraslog iz baze proizvodnog, tehnološkog i pogonskog trakta, koja je u izvedbenoj fazi doživjela znatne izmjene, osobito u proporcijama. Vjesnikov neboder konačno je dovršen i “pušten u pogon” 1972. godine.
“Autor na značajnoj urbanoj točki grada komponira visoki objekt s niskom bazom. Pri tome u bazu smješta tehnološki proces koji kontrapunktira uredskom volumenu. Vertikala je u funkciji grada i pridonosi urbanitetu mjesta”, ocijenila je Vesna Mikić u knjizi “Arhitekt Antun Ulrich – Klasičnost moderne”.
Zagreb, 150315.Gioia-Ana Urlich Knezevic, unuka arhitekta Antona Urlicha snimljena u kaficu Velvet.Na fotografiji: presnimke iz privatne arhive.Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Antun Ulrich (Arhiv Gioie Urlich Knežević)
Arhitekt Antun Ulrich jedan je od ključnih promicatelja hrvatske Moderne, autor golemog i kvalitetnog opusa u arhitekturi i urbanizmu, osnivač i profesor Arhitektonskog fakulteta u Skoplju te dobitnik više nagrada za životno djelo. Također, izvorni kajkavac, šarmantan i originalan sugovornik.
Obitelj Ulrich bila je dobro znana u Zagrebu. Njegov otac bio je krajem 19. stoljeća vlasnik staklarne i radionice za uokvirivanje slika u Ilici 54, koja je od 1909. godine, preseljenjem u Ilicu 40 postala Salon Ulrich, okupljalište intelektualaca i umjetnika, osobito slikara.
“Podrijetlom smo Sudetski Nijemci. Naš prvi predak stigao je u Đakovo krajem 17. stoljeća i, kako je bio orguljaš, zaposlio se u Đakovačkoj katedrali”, govori mi Gioia Ulrich Knežević, arhitektova unuka, koja predaje na germanistici Filozofskog fakulteta.
“Naša je obitelj isprva živjela u Bizovcu. Otac Antuna Ulricha, koji se također zvao Antun, oko 1895. godine stiže u Zagreb i godinu kasnije otvara lokal u Ilici. Bila je to staklarna u kojoj je njegova supruga Barbara, rođena Winter, prodavala i posuđe, a Antun se bavio uokvirivanjem slika i na taj je način došao u kontakt s mnogim poznatim slikarima”, dodaje Gioia Ulrich Knežević.
Obitelj Ulrich kupila je oko 1900. godine kuću u Mesničkoj 25 u kojoj im se 1902. godine rodio mlađi sin Antun. On je kao mladić odrastao okružen umjetnicima jer su se u salonu Ulrich okupljali i formirali mnogi velikani hrvatskog slikarstva, većini je Antunov otac bio mecena i zapravo je bio jedan od prvih galerista na Balkanu. Tu su izlagali Miroslav Kraljević, Menci Klement Crnčić, Vladimir Becić, Ljubo Babić, Bela Čikoš Sesija, Mihovil Krušlin, grupa Proljetni salon, češki ekspresionisti, kao i umjetnici okupljeni u skupini Zemlja te prvi predstavnici Hlebinske škole...
“Prve spoznaje o arhitekturi Antun je dobio od svog profesora Vjekoslava Bastla u Srednjoj tehničkoj školi”, kaže njegova unuka. Nakon srednje škole Antun Ulrich studirao je u Beču na Kunstgewerbeschule kod Josefa Hoffmanna, koji, iako arhitekt secesije, vodi 1925. godine svoje studente u Pariz na Izložbu dekorativnih umjetnosti i ukazuje im na paviljon l’Esprit Noveau i njegova autora, Le Corbusiera, uz riječi: “Ovo je čovjek budućnosti!”
Diplomirani arhitekt Ulrich 1927. se vraća u Zagreb, i u svom rodnom gradu počinje primjenjivati suvremene arhitektonske zamisli internacionalnog stila. Jedna od prvih realizacija bio je drveni Veslački dom Uskoka na Savi iz 1931. godine. Taj dan, desetljećima kasnije, 90-godišnji Ulrich veslačima iz njegova nekadašnjeg kluba opisao je riječima: “Risal sam brzo, popodne, posle posla a kad sam bil gotov, Joža Seissel i šef Hribar su rekli da ni loše. Napravili smo ga skup s grupom tesara i uz financijsku potporu brata Ede i prijatelja za 18 dana.”
Antun Ulrich bio je vrhunski veslač. U razdoblju od 1924. do 1928. bio je sedmerosruki državni prvak u dvojcu na pariće, skiffu i četvercu, a kao predstavnik Beča i u osmercu na Drei Staedte Regatte, natjecanju Beča, Budimpešte i Berlina.
Muzej grada Zagreba
“Čim je upisao studij u Beču, otišao je vidjeti da li tamo ima veslački klub. I primljen je u Donauort. Velika strast mu je bio i nogomet, kasnije je u životu pratio sve utakmice”, kaže Gioia Ulrich Knežević.
Nakon završenih studija zahvalio je na ponudi za asistenturu profesoru Hoffmannu i odjurio doma na svoju Savu. Dugogodišnji HVK-ovac, nakon neke prepirke odlazi i osniva VK Uskok pa tik do starog kluba projektira i gradi novi veslački dom.
Po povratku, realizira i niz stambenih zgrada, primjerice u suradnji s Franjom Bahovcem zgradu u Petrićevoj 1, sa Stankom Kliskom zgradu na Preradovićevom trgu, a s Josipom Seisslom projektirao je Dvorničićeve stube na Šalati te Alexanderove stube prema Rokovom perivoju.
Tih se godina vjenčao za Zrinjku Lončar iz Siska. Dobili su sina Borisa, a stanovali su u Mesničkoj ulici, gdje je živio čitav život.
“U obitelji je bilo prijedloga da sagradi kuću na Gornjem Prekrižju ili na Šalati, ali nije imao snage otići iz Mesničke. Rođenje sina Borisa 30-ih godina slavilo se u dvorištu u Mesničkoj, tik do Pongratzove palače i imanja, koju je nakon obitelji Pongratz bio kupio Grad Zagreb i darovao kralju Aleksandru. Za proslave dežurni žandar nagnuo se preko ograde i rekao: ‘Molim vas malo tiše, njegovo veličanstvo spava!’”, kaže Gioia Ulrich Knežević.
Uoči Drugog svjetskog rata bio je angažiran na gradnji bolnice Rebro, koja je bila dovršena 1944. godine, a za vrijeme rata bio je ugrožen jer je bilo poznato da pripada slobodnim zidarima. A oni su u NDH bili u nemilosti kao i Židovi, Srbi i komunisti. O njegovu pripadništvu slobodnim zidarima danas se malo zna. Tek je nekoliko zapisa da su s njim u loži Pravednost bili veleindustrijalac Hugo Deutsch, ravnatelj “Tipografije” dr. Milivoj Dežman, slikar Josa Kljaković, knjižar Ivan Kugli i – Ivan Meštrović.
Zagreb, 150315.Gioia-Ana Urlich Knezevic, unuka arhitekta Antona Urlicha snimljena u kaficu Velvet.Na fotografiji: presnimke iz privatne arhive.Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Veslački dom kluba Uskok na Savi iz 1931, prvi Ulrichov angažman (Muzej grada Zagreba)
Nakon rata dobio je prvu nagradu za zgradu Predsjedništva Vlade u Beogradu, koja ipak nije izvedena po njegovu projektu. Nedugo potom poslan je u Skoplje kako bi osnovao Arhitektonski odjel na Tehničkom fakultetu. Studenti su ga obožavali i hrlili na njegova predavanja. Za boravka u Makedoniji izveo je projekt Odmarališta Vlade u Ohridu.
U Zagreb se vraća 1953. te u APZ-u vodi projektni biro Ulrich, kasnije Oblik. Šezdesetih godina projektirao je i izveo kompleks Bolnice JRM u Splitu.
Privatno, volio je spartanski izgled prostora u kojem je stanovao. Njegova bi se supruga jedva izborila da stavi vazu ili neku zdjelu u prostoriju. Imao je umjetničke slike koje je naslijedio od oca, ali sve ostalo bilo je hladno.
Arhitekta Ulricha prijatelji su zvali Tunč. U 62. godini oženio se drugi put, za arhitekticu Liselotte Coronelli, rođenu Berlinčanku. “Bio je elegantan, zgodan”, smije se njegova unuka.
Ulrichov opus nakon Drugoga svjetskog rata do početka sedamdesetih godina, kad prestaje raditi, obuhvaća više od 50 projekata, većinom izvedenih: sportskih, stambenih i uredskih zgrada, škola i domova.
“U mirovini mu nije nedostajao posao... Obožavao je more. Imao je čamac od sedam metara i četiri mjeseca godišnje provodio bi na moru sa suprugom. Plovio je do svoje 85. godine. Bio je lud i za klasičnom glazbom, svaki bi dan s Radio Zagreba na kazete snimao klasičnu glazbu, a imao je veliku kolekciju ploča...”, kaže Gioia Ulrich Knežević. Svaki dan kupovao je novine: čitao bi Vjesnik i po sat- dva. Na kavu i brendi rado je išao u Frankopansku ulicu u kafić “Pam Pam”.
Odgovarajući na pitanje koje mu je djelo najviše pri srcu, sam arhitekt Ulrich imao je, kažu njegovi prijatelji, poseban izraz opisujući suradnju s Ninoslavom Kučanom na osnovnoj školi na Pantovčaku u Hercegovačkoj ulici...
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
