VELIKI INTIMNI INTERVJU

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ:'Ja sam kao vučica, tvrdoglava, sama i svoja'

Damir Krajač/CROPIX

Obožavam tu pjesmu "Vučica": "Ja živim po svom, što mi donese novi dan. Sama i svoja, nikad se ne opravdavam. Ja idem dalje, tvrdoglavo, iz prkosa, ja idem dalje kao ranjena vučica..."

S predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović sastao sam se u ponedjeljak kasno popodne, odmah po njezinu povratku iz Gunje, gdje je provela dobrih 8 sati u susretima s tamošnjim građanima, stradalim u prošlogodišnjim poplavama. Točnije rečeno, ona je iz Gunje doputovala ravno u zagrebački hotel »Sheraton«, gdje sam je ja, po dogovoru, čekao.

Približno dva sata, koliko je trajala (vrlo brza) vožnja od Gunje do Zagreba, predsjednica je iskoristila da, na svom laptopu, skicira odgovore na dio tema što sam joj ih prethodno poslao za razgovor. (Na to mi je odgovorila u živom razgovoru, u »Sheratonu«.)

Iznenadio sam se što ima stari, prilično olinjali laptop (s Windowsima) koji izgleda kao da je prošao nekoliko ratova. Pored mog novog MacBook Aira, doimao se kao muzejski primjerak. Upitao sam je zašto ona nema Mac. Rekla mi je da ga je imala, ali da ga je poklonila sinu. Na ovome starom nekako se, kaže, bolje snalazi.

Rekao sam joj da sam uočio kako voli upotrebljavati neke nove, široj javnosti dosad nepoznate riječi. Primjerice: adhokracija, sadržajnica, bespridržajno... Upitao sam je što one znače i zašto se njima koristi. Odgovorila mi je:

- »Adhokracija« je pojam iz međunarodnih odnosa, što sam ga naučila na studiju. On označava politiku definiranu nizom nepovezanih i naglih, u biti nepromišljenih ili nedovoljno promišljenih poteza, kad se sve radi ad hoc. A što se ovih ostalih riječi koje spominjete tiče - volim koristiti hrvatske izraze, pogotovu kad malo arhaično zvuče. To ne znači da sam »ženski Tuđman«, kako me neki, što sam pročitala na nekom portalu, u zadnje vrijeme nazivaju...

Kolinda Grabar-Kitarović u »Zaključcima razgovora s većinom čelnika parlamentarnih stranaka«, dokumentu što ga je sastavila u petak 24. travnja, nakon što je, u protekla dva tjedna, obavila sve svoje planirane razgovore s većinom čelnika parlamentarnih stranaka (osim SDP-a i Laburista), kao i sa sindikatima i poslodavcima te predstavnicima stručne i akademske zajednice, željela se prikazati kao proaktivna političarka.

Ali predsjednica Grabar-Kitarović kaže mi da ide dalje pa već sada planira novi veliki konzultativni sastanak koji će se održati 6. svibnja u Uredu predsjednika, a na koji je, među ostalim, pozvala potpredsjednika Vlade Grčića, ministre Jakovinu, Vrdoljaka i Lalovca, predsjednike uprava javnih poduzeća (poput HEP-a, Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda) te predstavnike približno 60 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj.

Taj bi sastanak, dakle, trebao okupiti blizu 100 ljudi.

Na sastanku će se govoriti o (lošem) utjecaju izmjena Zakona o regionalnom razvoju na Zakon o brdsko-planinskim područjima, kojima su u vrlo nepovoljan položaj dovedeni mnogi gradovi i naselja osobito u tzv. nerazvijenim ili nedovoljno razvijenim područjima zemlje. I to, praktički, u svim hrvatskim regijama, od Dalmacije, Like i Gorskog kotara do Istre, Slavonije i Hrvatskog zagorja.

- Uvijek idem za time - rekla mi je predsjednica - da pokrenem neku novu inicijativu; moj cilj nije sukobljavanje nego iznalaženje rješenja i pomaganje.

Na samom početku razgovora, u »Sheratonu«, upitao sam predsjednicu (jer mnogi je zbog toga prozivaju) zašto ove nedjelje nije bila na komemoraciji u Jasenovcu, nego je na tu svečanost poslala, kao svog izaslanika, Branka Lustiga. Odgovorila mi je:

- Ja sam bila u Jasenovcu u srijedu 22. travnja, točno na onaj dan i u ono vrijeme kad je započeo proboj logoraša koji se ove nedjelje na politički način obilježavao. Došla sam sama i sama se poklonila žrtvama. Sve te žrtve, u Jasenovcu, imaju svoje ime i prezime, svi su ti stradali ljudi imali svoje živote i obitelji. A u tendencioznim političkim govorima, koji se čitaju na masovnim svečanostima, ta se realnost ljudske tragedije neminovno gubi. Ja ne želim na taj način politizirati. Osudila sam režim koji je doveo do svih tih žrtava i rekla da je to stratište velika opomena, da mlade trebamo obrazovati i odgajati u duhu tolerancije i različitosti. To je ujedno (jedini) način da izbjegnemo one ružne povike na nogometnim stadionima... U Jasenovcu sam bila oko dva sata i za to vrijeme obišla i muzej i edukacijski centar te u miru i tišini i sa suzama u očima odala pijetet svim nastradalim ljudima. A Lustiga sam na nedjeljnu komemoraciju poslala zato što on nije politička osoba nego jedna od žrtava nacističkih logora koja može ispričati autentičnu priču o zločinu koji se ondje dogodio...

Neki vas napadaju i zbog toga što se vozite helikopterom?

- Ne vidim u čemu je problem da vrhovna zapovjednica oružanih snaga leti transportnim helikopterom, a pogledajte kakve helikoptere ili zrakoplove imaju na raspolaganju predsjednici drugih država. Naši su helikopteri skromni i koriste se isključivo kad nema drugog načina doći do destinacije radi kratkoće vremena.

Uostalom, nisam išla na »špancirfest«, nego u službeni posjet Križevcima, odnosno na Vojni sajam u Splitu, zajedno s načelnikom Glavnog stožera.

Ti helikopteri ionako moraju letjeti jer piloti moraju imati određen broj sati. To su trenažni letovi - i kad je riječ o novcu, potpuno je svejedno je li osim posade u njima netko ili nije. Mi ovako, zapravo, štedimo na drugim transportnim sredstvima, koja bi se ionako koristila.

Ovih dana osnovat ćete Vijeće za domovinsku sigurnost. Koji će biti njegov zadatak?

- To je vanjsko savjetodavno tijelo na volonterskoj bazi, koje će okupiti civile i vojnike, posebno bivše generale, odnosno stručnjake u području obrane i nacionalne sigurnosti. U njemu će biti Ante Gotovina, Mladen Markač, Damir Krstičević, Krešimir Ćosić, Vlatko Cvrtila, Željka Antunović, Zlatko Gareljić... Njihov će glavni cilj biti usmjeravanje rasprave o novoj strategiji nacionalne sigurnosti, koju nismo mijenjali još od 2002. Dakle, punih 15 godina - a u međuvremenu smo ušli u EU i NATO, i puno se toga odonda dogodilo...

Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova, izjavila je da od vas očekuje da budete predsjednica svih građana, a ne samo »HDZ-ova predstavnica u Uredu predsjednika Republike«. Kako doživljavate taj prigovor?

- Ona je tom prigodom već u sljedećoj rečenici rekla da sam joj dala potporu za kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a, pa po tome je valjda onda i ona velika HDZ-ovka!

Kako izgleda vaš prosječni radni dan? Možemo li ga rekonstruirati po pojedinim točkama?

- Svaki je dan drukčiji, jedino što moji dani imaju zajedničko jest da rano ustajem i kasno liježem. Moj naredni dan zapravo počinje već protekloga dana kasno navečer, kad u tišini svoje sobe pregledavam materijale za sljedeći dan, odgovaram na elektroničku poštu koja je pristigla tijekom dana, te sređujem dojmove kako je prošao dan i jesam li što propustila učiniti.

Ujutro se budim s mislima što me sve čeka toga dana, pregledam opet elektroničku poštu i krenem rano u ured i odmah krećem s aktivnostima.

Imate li tijekom dana neki posebni ritual?

- Ne - osim jutarnjeg tuširanja. Možda je jedan od rituala i to što konstantno sa sobom vučem ruksak u kojem nosim niz sitnica koje bi mogle dobro doći tijekom dana, uključujući računalo, stari MP3 player i Kindle. Ruksak je uvijek uz mene, no često ga i ne stignem otvoriti.

Iako i dalje najradije čitam klasično uvezanu knjigu jer nema ljepšeg od mirisa knjige i listanja stranica, moram priznati da je Kindle puno praktičniji, posebno kad ste na putu.

A imate li neki hobi, nešto što češće prakticirate?

- Obožavam prirodu. Volim šetnje u prirodi i volim planinariti. Često je i odlazak na Sljeme dovoljan. I domaća hrana u Puntijarki.

Obožavam se popeti na vrhunce planina u svojem Kvarnerskom zaljevu, na Osoršćicu na Lošinju ili na Tuninu glavu u našim tzv. Grobniškim alpama i promatrati svijet kao na dlanu, sama i slobodna kao ptica.

Koju boju najviše volite?

- Plavu. Sve nijanse plave, od nebesko plave do boje lavande.

S kim sad živite u svom stanu u Zagrebu?

- Trenutno sam sama. Djeca su još sa suprugom u Bruxellesu do završetka ove školske godine, a onda se vraćaju u Hrvatsku. To će svakako izmijeniti moj život.

A kako podnosite tu svoju samoću?

- Ne volim je, pa čim uđem u stan, odmah upalim televizor i sretna sam ako još uspijem uhvatiti koju epizodu »Teorije velikog praska«. Za ništa duže od toga nemam vremena.

Još držim lampice na umjetnom boru u stanu i ponekad ih upalim da njihovo veselo titranje ispuni taj moj samotnoprazan prostor. Inače, volim Božić i najradije bih ga slavila cijele godine.

U kojem smislu će povratak vaše djece, Katarine i Luke, u Zagreb izmijeniti vaš život?

- Jedan od naših najdražih rituala jest ležati na tepihu i čitati zajedno neku knjigu. Dok se vozimo u autu, slušamo audio-knjige na CD-u. Silno mi je drago da su moja djeca razvila veliku ljubav prema knjizi i često ih je teško odvojiti od knjige prije spavanja.

Inače, vrijeme gledanja TV im je ograničeno, uglavnom na obiteljske filmske večeri ili popodneva vikendom, a videoigre igraju samo u gostima kod druge djece.

Koje je književno djelo na vas najviše utjecalo i zašto?

- Jedna od najdražih knjiga mi je »Sto godina samoće« G.G. Marqueza. Vrijeme ne teče, nego se vrti u krug...

Inače, Marqueza i ostale španjolske i južnoameričke spisatelje volim čitati u originalu. Kad sam završavala studij, prevela sam knjigu prof. Loparića iz Brazila »Optuženik Heidegger - Esej o opasnosti filozofije« s portugalskog na hrvatski pa sam tada puno proučavala Heideggera kako bih mogla kvalitetno prevesti knjigu.

No, na mene ponajviše imaju utjecaj najjednostavnije latinske i narodne poslovice i izreke i tzv. inspiration quotes. Imam stotine magneta na frižideru s inspirativnim porukama. Jedna od meni najdražih jest: »Women who behave, never make history.« To jest: »Žene koje se ponašaju (onako kako se to od njih očekuje) nikad ne ulaze u povijest.«

Volim čitati i riječi Dalaj lame.

Koji vam je najomiljeniji filmski redatelj?

- Najdraži su mi Luc Besson i Pedro Almodovar, ali volim pogledati i američke filmove, posebno spektakle. Volim dobre komedije i dobre trilere, ali i povijesne filmove.

U srednjoj školi u Americi pisali smo završni maturalni rad iz engleskog jezika o trilogiji »Ratovi zvijezda«. Otad nam je kao razredni moto ostao »May the force be with you«.

Koju glazbu najradije slušate?

- Glazbu uglavnom slušam dok trčim - drži mi ritam. Imam posebno snimljenu seriju pjesama za trening - ima tu svega, od Celine Dion do Thompsona.

Meni jedna od najdražih pjesama, koja me uvijek diže kad mi je teško, jest »Vučica« Emine Arapović. »Ja živim po svom, što mi donese novi dan. Sama i svoja, nikad se ne opravdavam. (...) Ne postoji bol tako duboka da slomi moju dušu na pola. Ja idem dalje, tvrdoglavo, iz prkosa, ja idem dalje kao ranjena vučica...«

Inače, prije spavanja volim uključiti laganu, klasičnu glazbu. Volim Vivaldija i njegove vedre tonove. Dok sam bila trudna, klasičnu sam glazbu slušala jako često jer nova istraživanja dokazuju da ona djeluju smirujuće na fetus te da pomaže razvoju mozga.

Komunicirate li preko društvenih mreža?

- Još koristim dobri stari email za komunikaciju s prijateljima, a sa svojima se uglavnom čujem i vidim preko Face Timea.

Koliko vremena provedete pred TV-ekranom, i što uopće gledate na televiziji?

- Gledam vijesti dok trčim. Na TV-u volim pogledati koji sitcom kao što su »Prijatelji« ili »Teorija velikog praska«.

Često okrenem program i na neki kanal o kuhanju jer obožavam kuhati i isprobavati recepte.

Što najviše pratite od sporta? Relativno se često, kao predsjednica Republike, pojavljujete na utakmicama...

- Volim nogomet. Igrala sam ga s dečkima kad sam bila mala. Igrala sam pomalo i odbojku, nešto košarku, softball, klizanje, hokej u dvorani...

U stvari, jako volim sportove. Nekoć sam bila vižljasta i spretna, a danas me je ovaj nezdravi, sjedilački način života skroz izbacio iz forme. Trudim se vratiti u formu, prvenstveno radi zdravlja, no jednostavno nemam kada.Mislim da bih trebala uvesti kolegije u teretani ili pak dok trčimo na Pantovčaku. Zasigurno bi svatko broj izgovorenih riječi sveo na minimum, a i suradnici bi me obožavali... (smijeh)

Tko vas savjetuje u odijevanju, i do kojih principa u odijevanju najviše držite? Tko vam je frizer?

- Ujutro se dižem s mišlju na tri stotine tisuća nezaposlenih i isto toliko blokiranih građana, na katastrofalne demografske trendove i brojne probleme u gospodarstvu i što mogu učiniti kako bih pomogla u njihovu rješavanju - i u takvoj atmosferi, odjeća i frizura postaju vam sasvim sekundarni!

Svjesna sam da me javnost promatra i kroz prizmu onoga što nosim na sebi, što mi pomalo i smeta jer to nikad ne rade muškim kolegama, no jednostavno imam prečih briga od toga što ću toga dana obući.

U vrijeme izborne kampanje stilist vam je bio - i to vrlo uspješan - Ivan Friščić. Odijeva li vas i dalje?

- Ivan Friščić je krasna osoba, koji nije bio samo stilist nego i velika potpora i prijatelj u kampanji, no danas gotovo i ne stignemo razgovarati. Što mi je žao, jer mi prije svega nedostaje njegova vedrina i optimizam.

Koliko god bih voljela da mi netko svakoga dana bira odjeću, čisto da ne moram o tome razmišljati, i koliko god ja cijenila rad stilista, činjenica je da za to jednostavno nemam vremena, a ni novaca. Nosim ono što si mogu priuštiti.

Vi ste katolikinja, vjerujete u Boga...

- Da, vjernica sam. Oduvijek. Išla sam osam godina na vjeronauk. Naravno, katolik sam, no moja je vjera uključiva i osjećam bliskost sa svakim tko vjeruje u Boga, bez obzira koje denominacije bio.

Naravno, poštujem agnostike i ateiste. No, meni je Bog vrhunski moralni i etički autoritet, uza sve ostalo, te u svemu što radim ne polažem račune samo građanima, obitelji, prijateljima, sebi samoj nego i Bogu.

Tko vam je najveći životni uzor?

- Nije lako odgovoriti na to pitanje. Naravno, uvijek sam slijedila primjer svojih roditelja koji su jako puno radili. Volim i stil Margaret Thatcher, pape Ivana Pavla II. i pape Franje, koji s tolikom neposrednošću i poniznošću unosi jedan sasvim novi duh u svoje poslanje.

Divim se i maloj Malali, koja je unatoč prijetnjama smrću ustrajala u pravu djevojčica na obrazovanje.

Prije nekoliko dana pročitala sam negdje naslov kako netko reče da bih htjela biti ženski Tuđman. Osim što je to rodno neosviješteno (jer biste li muškom političaru rekli da želi biti muška Thatcher ili Merkel...), to je i sasvim netočno.

Naravno da poštujem predsjednika Tuđmana i naravno da se naš program poklapa u pojedinim točkama. No, danas su druga vremena. Ja sam druga generacija. Imam svoje ja. Imam svoju viziju i svoj program.

U vašem životopisu, objavljenom na vašim web-stranicama, pročitao sam da je vaš otac želio sina, a ne kćer. I da vam je onda, kada ste vi došli svijet, mama iz prkosa dala ime Kolinda...

- To je točno. Kad je moj otac vozio mamu u bolnicu, gdje sam se ja porodila, pjevušio je tada vrlo popularnu pjesmu Zdenke Vučković »Kolinda«. Mama je upitala tatu kako će se njihovo dijete zvati. Tata je odgovorio: »Arsen«. Tako se zvao i dečkić u našem susjedstvu. Na to je mama upitala tatu: »A što ako bude žensko?« Tata je odgovorio: »Neće biti žensko, ja mogu dobiti samo muško dijete!«

Prvih nekoliko godina otac me je tretirao kao muško, a i sama sam to željela. Odrasla sam među dečkima, išla sam zajedno s njima u šumu gdje smo sjekli drva za ogrjev. Već sa 12 godina znala sam cijepati sjekirom. Tata me također naučio pratiti tragove od životinja, kad smo išli na lov, na rodnoj Grobinščini. Znala sam čak koliko su ti tragovi svježi. Međutim, nikada tata meni nije otvoreno reko da je želio muško dijete. To su mi kasnije ispričali njegovi prijatelji i mama.

Je li točno da vam je otac po zanimanju bio mesar?

- Da. On nije imao puno izbora. Imao je teško djetinjstvo i morao je početi raditi sa 12 godina. Naš susjed, koji ga je jako volio, bio je mesar, pa ga je uzeo k sebi kao šegrta. I kad je imao 17 godina, prepustio mu je sav posao.

Rekli ste da se kao djevojčica niste bojali ni poskoka?

- Imala sam s njima nekoliko bliskih susreta na našim tzv. Grobniškim alpama, gdje je moj tata imao lovačku kućicu. Jednom sam brala đurđice, sagnula se, a kad tamo - ispod ruke mi je bio sivi poskok! Automatski sam se smrzla, kao da mi je temperatura pala za nekoliko stupnjeva. U takvim je situacijama najbitnije ne prestrašiti zmiju. I poskok je osjetio da mu od mene ne prijeti nikakva opasnost pa je mirno otišao u travu. Bio je tada lipanj, tada je još svježe i zmije još nisu pokretne...

Drugom prigodom šetala sam se sa svojom 5-godišnjom sestričnom i u jednome trenutku spazih kako smeđi poskok ide ravno prema nama. Trava je bila žuta i on se na njoj jako dobro vidio. Okrenula sam ruku, mirno je stavila sestrični na leđa i rekla joj da šuti i da bude nepomična. Bilo je bitno odreagirati »by the book«, bez panike.

U vašoj mi biografiji najfascinantnije zvuči podatak da ste se, nakon tri razreda u Riječkoj gimnaziji sami bili odlučili da četvrti razred srednjoškolskog obrazovanja završite u SAD-u, u Los Alamosu u New Mexicu, i to u sklopu učeničke razmjene...

- Da, to je bila moja samostalna odluka. Sama sam odlučila to napraviti kad sam čula da postoji taj program. Već me tada privlačila Amerika i američki način života. A željela sam i putovati i vidjeti svijet.

A što vas je to najviše privlačilo u američkom načinu života?

- Sloboda, »Divlji zapad«, ona nepregledna američka prostranstva, sjedneš u auto i voziš se slobodno satima - nema »rutinske kontrole« kao u tadašnjoj Jugoslaviji... Većinu stanovništva u Americi sačinjava srednja klasa, koja je strašno poštena i iskrena.

Roditelji su vas bez pogovora pustili u Ameriku?

- Bojala sam se kako će tata reagirati pa sam se jako dugo pripremala za razgovor s njim. Šokirao me kad mi je rekao da mogu ići. Rekao mi je: »Znaš, nisam zbog toga sretan, ali ne želim da mi ikad u životu kažeš da sam te u nečemu spriječio!«

Morala sam se, međutim, sama snalaziti, roditelji mi ni u čemu nisu pomogli. Sama sam našla obitelj u SAD-u, preko neke agencije, sama sam u Zagrebu izvadila vizu i obavila liječničke preglede. Sama sam, također, napisala i aplikacije i izložila svoju viziju boravka i školovanja u Americi, to sam pisala danima i noćima...

U četvrtom razredu gimnazije, u Los Alamosu, mogli ste sami birati neke predmete. Koje ste predmete izabrali?

- Uzela sam europsku povijest, jer sam htjela vidjeti drukčiju perspektivu od one koju smo učili u Jugoslaviji. Također, uzela sam i predmet »popravljanje automobila«. To mi je tada bilo zanimljivo. Ostale su cure uglavnom uzimale »cooking« (kuhanje), ali ja sam još kod kuće naučila odlično kuhati.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Izdvajamo