U tužnoj SDP-ovoj izbornoj večeri predvodnik stranačke liste u IX. izbornoj jedinici Franko Vidović anamnezu podbačaja svoje stranke nemušto je pokušao pretvoriti u tobože dramatično upozorenje kako bi se hrvatsko biračko trebalo zamisliti nad činjenicom da je ovo najveći poraz jedne srednje, umjerene, lijevo-centrističke Hrvatske nakon 1992. godine. Na stranu što je krajnje pretenciozno staviti znak jednakosti između jedne vizije razvoja ovog društva i izbornog rezultata jedne stranke, Vidovićeva teza zaslužuje dodatnu analizu. Jesu li ovi izbori propast političkog centra ili, pak, njegova afirmacija? Moguće je pronaći valjane argumente za obje ove hipoteze.
Naime, vjerojatno najvažnija spoznaja proizašla iz ovih izbora jest ta da je neočekivan i uvjerljiv trijumf ostvario HDZ vođen Plenkovićevom vrlo centrističkom politikom. Rijetki su to analitičari predviđali, ali zbog toga ih ne treba kriviti. Računica je bila jednostavna. HDZ je bio izložen vrlo oštrom pritisku Domovinskog pokreta i Mosta zdesna, i to u dvije izborne baze - Slavoniji i Dalmaciji, a naizgled bez značajnijeg alternativnog biračkog bazena iz kojih bi ti glasovi mogli biti nadoknađeni. Oni koji su osmislili koncept desnog udara na Plenkovića utoliko su predviđali - a poučeni izborima za Europski parlament i predsjedničkim izborima - kako života za HDZ na političkom centru nema. Ta računica pokazala se posve pogrešnom, pa je u izbornoj večeri bilo pomalo tužno slušati Miroslava Škoru kako proziva HDZ da vodi suverenističku politiku, istovremeno svjestan da će Plenković Vladu moći formirati bez njegove pomoći.
Ipak, s druge strane, ista takva politika lijevog centra SDP-u je donijela težak poraz, a upravo im je galvanizirana ljevica kroz platformu Možemo s radikalnih političkih pozicija otrgnula ekstremno važnih šest mandata. Pa zašto je onda centristički HDZ uspio, a centristički SDP propao? Odgovor na to pitanje vjerojatno ima veze s izbornom dinamikom odnosa vlastodržaca i onih koji tu varijantu žele preuzeti. Jedno od fundamentalnih pravila političkih kampanja jest da se one vode na ekstremnijim pozicijama, da bi se onda po preuzimanju vlasti počele ublažavati. Pojednostavljeno rečeno, s centrom se vlast čuva, ali se ne osvaja.
Dakako, postoje primjeri političara - poput Donalda Trumpa - koji trajnom radikalizacijom pokušavaju galvanizirati svoju biračku bazu, no to je specifikum, svojevrsni eksperiment s još neizvjesnim ishodom. Da je s centrističke pozicije teško napraviti izborni rezultat, svjedoči i primjer nove koalicije Pametnog, Fokusa i Stranke s imenom i prezimenom koja se nakon vrlo aktivne kampanje i poprilične medijske podrške domogla dva mandata, ali i ta dva uvelike temeljem javne prepoznatljivosti Dalije Orešković i Darija Zurovca - gradonačelnika Svete Nedelje. Oboje bi, vjerojatno, dobar rezultat ostvarili i na listama nekih drugih stranaka. Plenković je HDZ, barem deklarativno, pozicionirao na desnom centru. Birači su to honorirali, vjerojatno dodatno potaknuti i trenutačnim neizvjesnostima izazvanim epidemijom koronavirusa te konzekventnom gospodarskom krizom.
Restart koalicija je, pak, ponudila više-manje isto, ali uz druge ljude i zavjet da će oni to raditi bolje. Stvar se razvila baš onako kako su HDZ-ovi stratezi planirali: biračima su ponuđene dvije varijante istoga, ali uz razliku da im je jedno već poznato, a drugo nije. Odabrali su manju neizvjesnost.
Ovi izbori svakako će ponuditi vrlo korisne spoznaje za hrvatske političke aktere. Plenkovićev HDZ naprosto se ne može pobijediti s centrističkih pozicija. Bez obzira na sve krimogene sumnje koje su se uz pojedince iz HDZ-a vezivale i za vrijeme njegova prvog mandata, lijevo biračko tijelo suočeno s Plenkovićem nije ni približno bilo galvanizirano kao što je bilo primjerice za vrijeme Tomislava Karamarka. Karamarko je SDP-ovu vlast uspješno srušio s ekstremnih pozicija. I Ivo Sanader prije njega. Restart koalicija očito nije uspjela ponuditi i nametnuti teme koje bi dovele do takve mobilizacije s druge strane. Bude li ljevica učila na greškama, a za to doista nema nikakve garancije, već od danas Plenkovićevoj politici stabilnosti, kontinuiteta i proklamirane sigurnosti suprotstavit će promišljeni program korjenitih, radikalnijih, društvenih promjena. Bez toga HDZ će opet vladati dok sam ne implodira.