Kad stručnjake iz turizma pitate što bi točno država mogla napraviti za ovaj sektor, većina će vam odgovor sročiti otprilike ovako: “Samo neka uredi i provodi zakone, i bit će to sasvim dovoljno”.
Ono što bi u uređenoj zemlji u prijevodu značilo “neka se što manje petlja”, u Hrvatskoj pretpostavlja cijeli niz zakonskih i drugih izmjena kojima bi turistički sektor, nadaju se sugovornici Jutarnjeg, napokon dobio uvjete za strukturirani razvoj i konkurentno poslovanje na tržištu.
Visoka očekivanja
“Dakle, od države treba imati visoka očekivanja i tražiti da se počne djelovati, u prvom redu kroz osiguravanje uvjeta za formiranje snažnog marketinga i promocije, definiranje suvremenog sustava upravljanja na regionalnoj i lokalnoj razini te osiguranje kvalitetnog obrazovanja u sektoru”, objašnjava Siniša Topalović, direktor Horwath HTL-a.
Među prvima u nizu, zakonske se izmjene odnose na turističko zemljište te definiranje granice pomorskog dobra. Ovo prvo, smatra senior partnerica u tvrtki Horwath HTL Sanja Čižmar, koči ulaganja u razvoj kampova.
“Veliki broj kampova posluje na zemljištu koje nije upisano u poslovne knjige poduzeća pa u njima nije moguća legalna procedura investiranja. Čak bih rekla da nije bitna vrsta rješenja te problematike - hoće li se to napraviti kroz suvlasničku zajednicu, uvođenjem naknade za korištenje zemljišta ili omogućiti otkup turističkim poduzećima - već isključivo da se rješenje donese brzo jer turistička industrija za njime pati godinama”, objašnjava Čižmar.
S pomorskim dobrom situacija je jednako komplicirana pa Čižmar navodi da je potrebno donijeti novi Zakon o pomorskom dobru i lukama kojim bi se jasnije definirale njegove granice, ali dala i mogućnost izdavanja zatvorenih koncesija.
Banalni problemi
Za jedan i drugi slučaj postoji na desetine primjera iz prakse, ali bit će dovoljno spomenuti da u Hrvatskoj zasad postoje samo dva kampa s 5 zvjezdica, iako je ova vrsta smještaja apsolutni hit među izdašnijim turistima.
Razlog je banalan: investitorima ne pada na pamet niti bi mogli ulagati u zemljišta za koja se ne zna kome pripadaju, a posebno u državi koja čak ne posjeduje niti točnu statistiku o njihovoj ukupnoj kvadraturi.
U zakonske bi se izmjene doduše možda išlo nešto lakše kad bi se Ministarstvo turizma, prema razmišljanjima Čižmar i Topalovića, u obliku zasebnog odjela pripojilo nekoj drugoj državnoj instituciji, vrlo vjerojatno Ministarstvu gospodarstva, kao što je to riješeno u dobrom dijelu europskih zemalja.
“Ministarstvo turizma je za razvoj turizma napravilo mnogo, no mnoge razvijene europske turističke zemlje napustile su taj koncept jer su shvatile da je turizam dio šire, gospodarske slike. Za donošenje ključnih strateških odluka u tom slučaju dovoljna je brza koordinacija unutar ključnog ministarstva”, napominje Topalović, dodavši kako bi posebnim zakonom trebalo definirati i sustav vertikalnih odgovornosti i procesa suradnje između nacionalne, regionalne i lokalne razine turističkog upravljanja koje trenutno ne postoji.
Drugim riječima - razvoj lokalnih destinacija prepušten je lokalnim zajednicama koje turistički proizvod često definiraju prema proizvoljnim, suženim potrebama, uz blagoslov države koja još nije razvila suvremen sustav upravljanja turizmom.
Ipak, kako ove promjene zahtijevaju i složene organizacijske zahvate, priče o domaćem turizmu radije se svode na priču o smanjenju PDV-a od kojeg se nerijetko ima nerealna očekivanja.
Da se ne shvati krivo - svi se slažu da ga treba smanjiti, ali Topalović upozorava kako bi za iznalazak prihvatljive stope PDV-a za turistički proizvod prethodno ipak trebalo napraviti adekvatnu analizu, a tek onda vidjeti treba li posezati za rješenjima iz Europe u kojoj se stope PDV-a na smještaj kreću između 3 do 10 posto.
S perspektive poslodavaca u hotelijerstvu, za konkurentnost domaćeg turizma pod hitno je potrebno riješiti gorući problem - nedostatak 30 tisuća kvalificiranih radnika samo u ovoj sezoni, da ne govorimo o godinama koje dolaze.
Udruga poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske zato je pripremila cijeli set rješenja kojima bi se spriječile neke apsurdne situacije vezane uz domaći turizam.
“Jeste li znali”, govori mi jedan domaći hotelijer, “da učenici na praksi koji su mlađi od 18 godina po hrvatskim zakonima nakon 20 sati ne smiju biti zatečeni na radnom mjestu, u suprotnom će poslodavac dobiti kaznu? Dakle, u trenutku kad u hotelu počinje život, ljudi se spuštaju na večeru ili odlaze na piće u hotelski bar, mi naše učenike moramo poslati u sobe jer bismo u suprotnome prema hrvatskim zakonima mogli biti optuženi za iskorištavanje djece?”.
Ili da poslodavci koji sezonskim radnicima osiguravaju hranu i smještaj, na taj iznos moraju plaćati porez jer se on ne tretira kao trošak nego “plaća u naravi”?
Riječ je, naravno, samo o detaljima, ali detaljima koji prilično jasno ilustriraju koliko problema rigidno i preregulirano zakonodavstvo može činiti za jednu dinamičnu i propulzivnu industriju.
Zakon o radu
Udruga je zato, pored niza prijedloga i rješenja, zatražila pojednostavljenje Zakona o radu u smislu uvođenja nekih fleksibilnijih oblika rada kao što su rad uz pomoć vrijednosnih kupona ili pak ugovor za povremeni rad kojim bi radnik, po potrebi, mogao raditi maksimalno 14 sati unutar jednog mjeseca.
“To bi bilo idealno za vikende i veće evente, posebno u post i predsezoni, odnosno u prilikama kad je poslodavcu potreban rad zbog kratkoročno povećanog obujma posla”, poručili su iz Udruge.
Sanja Čižmar tu dodaje i smanjenje poreznih opterećenja dohotka kroz intenzivniju primjenu mjere takozvanog “stalnog sezonca”, a onda i smanjivanje poreznih opterećenja na plaću u izvansezonskom razdoblju kad dobar dio hotela ne radi. Posljednji slučaj s Plitvicama, gdje se zbog prevelikog broja gostiju prijeti da će ovaj nacionalni park možda biti skinut s liste UNESCO-a, pokazuje kako bi država i njene institucije napokon trebale početi smisleno upravljati prirodnim resursima.
“U našim nacionalnim parkovima nije bio primjenjivan takozvani visitor management što je malo-pomalo dovelo do potpunog zagušenja brojem posjetitelja u sezoni. Radi očuvanja resursa, nužno je u parkovima uspostaviti sustav upravljanja brojem i tokovima posjetitelja, što su sustavi kakvi se u inozemstvu redovito primjenjuju. Njihovo financiranje ne bi trebalo biti problem jer su u funkciji održivosti za što EU ima raspoloživa sredstva”, objašnjava Čižmar.
ponovno pravosuđe Rak-rana, naravno, su i problematični imovinsko-pravni odnosi u kombinaciji sa sporim pravosuđem, napominje Topalović.
“Brojni su slučajevi turističke zemlje koja je blokirana zbog sporova koji traju desetljećima, a tada investitorima na pada na pamet ponovno pokušati investirati u istu zemlju, ponoviti pogrešku dva puta. Također, često se investitori susreću i sa zastarjelim te vrlo krutim pristupom planiranja uporabe prostora, koji na primjer ne prepoznaje inovativne oblike turističkih projekata na velikoj površini ali s malim kapacitetom smještaja - što prema sadašnjoj regulativi predstavlja problem umjesto da bude smjerokaz za slične visokovrijedne projekte”, kaže Topalović iz Horwath HTL-a.
Sve ovo, uostalom, već godinama govore, a znatan dio rješenja upisan je u Strategiju razvoja hrvatskog turizma do 2020. godine koju je Sabor usvojio još 2013.
Bez ovih osam rješenja nema pravog turizma
1. Donošenje izmjena i dopuna Zakona o turističkom zemljištu
2. Donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i lukama
3. Pojednostavljenje Zakona o radu - smanjenje poreznih opterećenja na plaće izvan sezone, uvođenje vouchera i ugovora za povremeni rad na maksimalno 14 dana
4. Ukidanje zasebnog Ministarstva turizma i njegovo pripajanje Ministarstvu gospodarstva kao zasebni odjel
5. Smanjenje stope PDV-a na razinu mediteranskih zemalja, negdje između 3 i 10 posto
6. Uvođenje vertikalnog sustava upravljanja kojim bi se povezalo nacionalno, regionalno i lokalno upravljanje destinacijama
7. Uvođenje sustava za upravljanje tokovima i brojem posjetitelja u nacionalnim parkovima za što je novac moguće dobiti iz EU fondova
8. Uvesti financijske olakšice u vidu sufinanciranja smještaja za sezonske radnike izvan mjesta prebivališta kao i smanjenje poreza na smještaj i hranu zaposlenika