Da, naravno da se svaki kraj, osobito kraj godine koristi za svođenje rezultata, zbrajanje dobrih i loših stvari, događaja i računica, ali se nikada nije dogodilo da smo pouke iskoristili za sutrašnji dobar korak. Kao ekipa na zubarskom plinu, sve zaboravimo i prvom prilikom napravimo još gore. Nešto kao oni tipovi koji uvijek izaberu krivu ženu ili one žene koje jednog kretena u životu sretno zamijene još većim. Ova je godina umnogome bila drama apsurda. Izgledala je nekako ovako:
Nije zlato sve što sja i nije vrag tako crn, ali zašto su ljudi glupi - nije tolika sreća promijeniti lošu vlast ako ljudi izaberu goru pa Zorana Milanovića aka Zoka, kojega nismo podnosili kao premijera jer je, uz to što je bio odlučan kada je to trebalo imao i vrijednosti koje pripadaju 21. stoljeću, ipak nekako organizirao tu vladu od velike ekipe neradnih i netalentiranih ljudi, bio arogantan, ignorant, samoživ i sebeljubiv, te takvog zamijene Tomislavom Karamarkom i Božom Petrovom koji su doveli Tihomira Oreškovića. Tako smo bili vjerojatno jedini mulci na svijetu koji su izbornim uspjehom smatrali to što su dobili premijera koji nas nije poznavao niti smo mi znali išta o njemu, a povjerljiv posao vođenja države radio je uz pomoć Google translatea - keep calm and govern on. Najbolja fora je došla na kraju, Petrov je opet bio taj koji je pregovarao oko podjele ministarstava za sastavljanje Vlade, a birači su dobili, opet, realno, nepoznatog lidera HDZ-a da bude prvi čovjek Vlade. Ovaj makar dobro govori hrvatski.
Nisu svi ljudi gluhi, neke je baš briga - kada vam kažu da nisu čuli ustaške povike na stadionu na kojem su i sami bili kada su svi vikali "zovi, zovi!", da nisu vidjeli rulju koja blokira glavne ulice glavnoga grada da bi izvela proustaški linč na Mirjanu Rakić, da nisu u stanju prepoznati što znači ustaška šahovnica i pozdrav Za dom spremni... a obećaju da će se boriti protiv svih totalitarnih režima, onda znamo da ih je baš briga, da im ustaštvo ne smeta, da im je OK što se slave zločini i da nikada neće napraviti ništa da bi spriječili zlo.
Everybody lies - iako svi ovo znaju, ipak se gomili birača, punoljetnih, prosječno i natprosječno inteligentnih ljudi dogodilo da svoje povjerenje na drugim izborima ove godine poklone kandidatu koji nije ozbiljno mislio, Zoranu Milanoviću. Tu nema pouke, čovjek je jednostavno odustao od politike, ostavio je svoje birače mnogo prije izbora. Vidjelo se, kao i uvijek, na kraju.
Slatko deblja i nije dobro - krene li se u progon srpskih čokoladica, onda treba promisliti prije nego što se kao poklon Sloveniji pošalje bombonijera s mapom koja nije priznata i zbog nje imate spor. Jednostavno, ako ne pazite pa pošaljete bombonijeru s mapom koja nije priznata i predstavlja glupu provokaciju, onda će vas smatrati zadnjim ignorantom na svijetu koji se vanjskom politikom i međunarodnim odnosima bavi banalnije nego što se o tome pričalo kod Žnidaršića…
Mala sirena nije bezvezna bajka za djecu - nego primjer da se ugovori moraju poštivati. Ugovori nemaju uvijek veze s pravdom pa ishode postupaka ne bi trebalo očekivati prema željama, nego stanju u spisu, pouka je arbitraže oko Ine. Arbitraža nije provedena tako što su se čitali navijački snovi hrvatskih populista, nego je izveden zasebni dokazni postupak. Uostalom, jesmo li baš sigurni da imamo novac za kupovinu Ine i da znamo što ćemo s njom kada je jednom kupimo? I da, nemamo dobru pregovaračku situaciju. Želimo Inu iako nemamo pojma zašto jer nemamo strategiju, a moramo je platiti. Prodavač je u prednosti. Kupovina je posao koji nitko ne bi preporučio.
Ljudi jesu neosjetljivi i zli - štititi nekoga od uličnih napada i progona na način da mu se kaže kako nije dobro što je ispao žrtva, ali je sam kriv i svojim je ponašanjem doveo do toga da ga se napada iz čista mira nije čak ni ironija, o čemu treba pitati Pupovca. On je taj kojem je rastumačeno kako su Srbi sami krivi što ih se maltretira. Ugasiti medije koji žive od države samo zato što, realno, nisu na odgovarajućoj ideološkoj strani, a pritom nisu na krivoj, kao što se dogodilo mnogim medijima dok je Ministarstvo kulture vodio Zlatko Hasanbegović, nije drugo nego odmazda i uspostava sustava vrijednosti u kojem se sloboda kontrolira. Kada se sloboda kontrolira, najbolje je to učiniti ne samo od rođenja, nego i mnogo ranije, na samom početku. Najbolja je kontrola odlučivanja kada se uvede zabrana izbora, a to je opet tema kojom se moramo baviti jer je rad Željke Markić i "katoličkih" udruga imao iskrenu podršku u ono doba vlasti Tomislava Karamarka i spomenutog ministra Hasanbegovića.
Ljudi nisu uvijek zli - Alep je uništen. Ni jedna strana u Siriji nije dobra ako pronalazi opravdanje za ubojstva. Djeca Alepa nisu zaslužila život ni pod granatiranjem ni kao izbjeglice. I nisu izbjeglice teroristi. Teroristi će se ubacivati i među časne sestre ako treba. No, ne moramo ih ganjati puškama samo zato što ih ne želimo gledati.
Ljudi umiru, nitko se živ neće izvući - čak i oni za koje smo svi smatrali da će zauvijek živjeti su otišli - Bowie, Rickman, Cohen, Prince, George Michael.
Ljudi mogu biti dobri - George Michael je donirao, poklanjao, pomagao ljudima da prebrode ovaj život. Ništa od toga nije učinio zato što je volio alkohol, iskušavao droge i bio homoseksualac. Bio je dobar čovjek. Svi koji su primijetili drugo, nisu.