Gospodine Plenkoviću, di su pare, poskočio je jučer u još jednom od svojih (d)efektnih nastupa predsjednik SDP-a Davor Bernardić.
To je ona vrsta izlaganja kad se iz sebe brzo izbaci napamet naučena rečenica koju ti je 26 minuta prije servirao netko iz PR-a, a onda se znakovito zakovrne očima, pa se dodirne gumb na sakou, zatim se malo cupne nogom, samozadovoljno lijevim brkom (pogotovo ako je lijeva stranka) nasmiješ se samom sebi, a onda nakon kratke pauze (tu je riječ o stotinkama sekunde) još zvjerneš sa strane da vidiš tko te sve s odobravanjem gleda i kima ti glavom u znak povlađivanja.
Nešto u stilu: E, kako si to genijalno smislio. Kako si ih samo razvalio. Pa to je sjajno. Bravo, care. Sretni smo što smo tvoji suvremenici.
Forma je kod takvih nastupa dosta bitna: pa nešto mora biti važno kad već nije sadržaj.
(Usput, ovaj put najviše se divila zastupnica Sabina Glasovac).
SDP-ov kandidat za premijera - koji će to biti samo ako, kao što je rekao u prošlom broju Magazina, iz nekog razloga ne odluči suprotno - nastavlja izazivati pozornost javnosti po svaku cijenu.
Nije da je nešto naročito novo smislio, nije da mu je nešto palo na um, nije da upravo kreće s pakleno dobrom inicijativom ili akcijom, ili barem nekom umjerenom provokacijom, nego, eto, aktualni je sat u Saboru, očekuje se od njega da u toj prilici nešto govori, da ostavi dojam kao da se s nečim ne slaže, kao da potencira važan problem i kao da je on tu nekakva opozicija.
- Hrvatska je u cenzuri i zemlja fejk vijesti, uzimate ljudima jedino što je ostalo: pravo na govor i, vjerujte, nećete nam to oduzeti - nikad tako teške riječi nisu zvučale toliko isprazno kao u izvedbi predsjednika SDP-a Davora Bernardića.
Gotovo da je teško uopće zamisliti sadržaj koji bi, kad se emitira putem Davora Bernardića, to jest kad je Davor Bernardić medij, uopće mogao zvučati uvjerljivo ili značajno.
Nije se predsjednik SDP-a, sa svojim malim entourageom, nešto posebno pripremao ni za ovaj zadnji nastup u Saboru. Malo su samo prelistali novine od zadnja dva dana i skrolali internetske portale, do dubine, recimo, trećeg sloja vijesti, nipošto dalje. Iz onog što su tamo našli pokupili su ključne riječi, pitanje je jesu li ih najbolje povezali, i tako je nastalo Bernardićevo pitanje za premijera.
“Di su pare”, startao je Bernardić na Plenkovića, jer je netko njegov spojio da bi on tako mogao ispasti veća faca od Ace Stankovića. Bernardić često ima takve lijene pokušaje da malo profitira od dominantne teme. Kao što je nekoć ležao u Varšavskoj jer je vjerovao da je to u tom času bilo oportuno, tako Bernardić danas petlja oko slobode govora tražeći - kao opizdilicom udarena muha - nišu u kojoj bi mogao začeti taj neki svoj novi SDP, nakon što je onaj prethodni dokrajčio zajedno sa svojim predčasnikom Milanovićem, s kojim se, kaže, i dalje redovito čuje, ali više onako prijateljski, ne bi baš govorio o detaljima. Možda i bolje.
Ali kad Bernardić govori o slobodi govora i kad se glasno zauzima za pluralizam svake vrste, dok se onako baca pred Plenkovića kao što je nekoć padao na pod u Varšavskoj (i sad, kao i tada, bez posebnog rezultata) to zvuči jednako ozbiljno kao i, recimo, mogućnost da se Ingra i Bandić ne dogovore oko plaćanja za Arenu pa se onda Arena zatvori usred rukometnog prvenstva.
Jednostavno je: prvaci ispraznog govorenja teško mogu istovremeno biti junaci bitke za slobodu govora. Političari bez originalne misli ne mogu se tako lako etablirati kao strastveni poklonici slobode mišljenja. Ljudi koji non-stop ubijaju medije floskulama, nagodbenjaštvom, PR-ovskim intervjuima, porukama bez značenja, koji dakle u javni prostor emitiraju nepristojno veliku količinu ispraznosti i političkog spama, takvi ljudi zaista teško mogu biti prepoznati i priznati kao ljudi koji se tobože bore za što slobodnije medije, za što bolju javnu komunikaciju i što veći protok ideja i stajališta.
Na koncu, političari bez duha i duhovitosti teško će ikoga uvjeriti da su prijatelji satire i ljubitelji dobrog humora.
Teško će itko paušalan, nesustavan i intelektualno lijen uspješno stati na čelo neke naprednjačke inicijative ili pokreta.
Jedan kolega jučer mi kaže: “Ma gledaj, to je jednostavno nemoguće, ne može biti da je to nespretnost ili nesnalaženje, mora biti da čovjek to radi namjerno”.
To je, naravno, zaključak koji se logično nameće kad je u pitanju predsjednik SDP-a Davor Bernardić. Taj bizarni niz promašaja koji potenciraju sve veću porugu i sve manji ugled jednostavno je neobjašnjiv ako nije programiran.
A opet, tko bi bio potajno tako sposoban a javno spreman izigravati baš tolikog ignoranta? Tko bi u sebi uspijevao tako dugo susprezati svu prirođenu genijalnost a da za nečiji interes prema vani djeluje kao neznalica? Tko bi volontirao za najvećeg luzera u politici a da u sebi sve to vrijeme teškom mukom zatomljuje neviđen talent i prešućuje svoje spektakularne zamisli?
U politici inače bijes na sebe radosno i bez velikih kompleksa skupljaju političari kad su na vlasti; jednostavno - isplati im se.
Nikad dosad nije bio slučaj da se netko iz opozicije toliko izlagao negativnom publicitetu kao u ovoj eri Davor Bernardić. Šef SDP-a dragovoljno uzima Plenkoviću, Vrdoljaku i svim njihovim ministrima i drugim dužnosnicima sav mogući negativan javni prostor. Baš je galantan. Gotovo da nema toga što šef HDZ-a i njegovi najbliži ljudi danas mogu naopako napraviti a da to izazove veće zgražanje i ima za posljedicu značajniju količinu napada i kritike od onoga što poduzima i govori šef opozicije.
I kad se tako promatra: da, vjerojatno je baš to i programirano. Savršeno skrojena oporba za što dulji opstanak ovakve vlasti. Samo, teško je vjerovati da je Davor Bernardić toga do kraja svjestan.
Hrabro je, odnosno brzopleto od Bernardića, da se sad nešto posebno zauzima i bori za svijet bez fejk vijesti. U svijetu privida trebao bi se naprotiv osjećati puno sigurnijim. Naime, izvan prostora fejk politike današnji predsjednik SDP-a zapravo uopće ne postoji.