VIJESTI IZ LILIPUTA

ADVENTSKI OLIGARSI Ako postoji netko tko dosad nije shvatio kako funkcionira hrvatski ortački kapitalizam - evo ga!

Damjan Tadić / CROPIX

Ako postoji netko tko dosad nije shvatio kako funkcionira hrvatski ortački kapitalizam, ako nekome još nije jasna pretvorba prostora u zlato trivijalnom rentnom makinacijom, ako nekom ni Mamić ni Horvatinčić nisu bili dovoljni da shvate - evo onda. Taj biznis model sad imaju u malom. Zagrebački Advent nije ništa doli nacrt kako funkcionira Hrvatska

Teritorij o kojem je u ovom tekstu riječ negdje je u jugoistočnoj Europi. Premda se ne ističe ni veličinom ni izuzetnom poviješću, taj teritorij ima jedno privlačno svojstvo. On je, naime, na izvanrednoj lokaciji.

Tim i takvim teritorijem već dugo vlada ista politička opcija. Ta politička opcija već je tako dugo na vlasti da je praktički zaboravila što znači izgubiti izbore. Gubitak izbora za nju je tako dalek scenarij da se tog scenarija više ne boje.

Da bi mogli vladati svojim komadom teritorija u jugoistočnoj Europi, njegovi vladari moraju graditi svoju mrežu saveznika. Riječ je o ljudima koji su vam donirali za kampanju, učlanjivali članove, lijepili plakate ili priskakali kad je trebalo. Te ljude je stoga potrebno nadariti. A u zemlji koja se ne ističe ni bogatstvom ni veličinom postoji ipak način da uzvratite uslugu. Na teritoriju koji se izdvaja svojom izvanrednom lokacijom, vi svojim saveznicima darujete malo te lokacije. Taj prostor oni onda crpe i sišu za svoje dobro. A kad prođu četiri godine, sjetit će se da su imetak stekli zahvaljujući prostoru koji ste im vi posudili. Pa će - iz čisto ljudske zahvalnosti - dio tog imetka preusmjeriti u vaše političko preživljavanje.

Ali, da bi se iz prostora koji politički klijenti eksploatiraju mogao izvući profitni maksimum, nije dovoljna samo lokacija. Potrebna je i kulturno-ideološka nadgradnja. Stoga vi kao dugovječni vladar izmišljate nepostojeću tradiciju, tradiciju kojoj je ideološka svrha da petrificira status quo, da uljuljka ljude u vladajuće vrijednosti te da novac nesmetano teče i teče prema zatvorenoj poslovnoj oligarhiji.

Tako stvari, ukratko, izgledaju na tom nevelikom komadu teritorija u jugoistočnoj Europi. A dok ovo pišem, slutim da vi mislite kako je teritorij o kojem je riječ Republika Hrvatska.

Ali nije. Gornji opis zapravo je opis Bandićeva zagrebačkog Adventa.

Zahvaljujući što radu kolega novinara, a što uspješnom istraživačkom trolanju medijskog aktivista Darija Juričana, u proteklih se desetak dana pred hrvatskom javnošću raskrilio spektakularni prevarantski pothvat koji se zove organizacija zagrebačkog Adventa. Sve do nedavno, i Zagrepčani i ostatak nacije vjerovali su da je priča o zagrebačkom Adventu samo lijepa priča o turističkom uspjehu, festival mirisnih kobasica, kotlovine i miso juha koji unosi živahnost u inače najdepresivniji dio godine. Ali, zahvaljujući novinarima, otkrili smo da se iza te adventske bajke krije petparačka operacija, dil u kojem je čistom preprodajom zraka i tlocrtnih apstrakcija mala oligarhija ljudi zaradila milijune.

Grad Zagreb će, naime, na svoje će udarne javne prostore tijekom adventa pripustiti čak 228 ugostiteljskih ili trgovačko-obrtničkih kućica. Za razliku od drugih gradova u Hrvatskoj, koji koncesionare kućica biraju ili licitacijom ili programskim natječajem, pri čemu je podzakup strogo zabranjen, u Zagrebu stvari stoje drukčije. Tamo najveći dio kućica na najprestižnijim lokacijama dobiva uvijek isti, zatvoreni krug privatnih firmi šaljivih naziva kao što su Kokoš ili jaje, Demo rebus ili Pepermint.

Po onom što su istražili naši novinski kolege, iza tog uskog kruga privilegiranih koncesionara krije se živopisna mreža individua koje participiraju u društvenom životu gradonačelnika Bandića. Sve su neki vozači, prijatelji vozača, pravi i lažni svjedoci na njegovim procesima, specijalisti za gablece ili sestre savjetničine sestre. Ti adventski oligarsi za relativno skroman paušal dobivaju apstraktne fete javnog prostora na najprestižnijim lokacijama koje su Agramu namirili Héderváry i Bollé.

Taj apstraktni prostor ti Bandićevi adventoligarsi potom preprodaju onima koji, hm, pa doista nečim trguju u tim kućicama. Pritom, da uhvatimo malo Marxa za bradu, nastaje “višak vrijednosti”, razlika između privilegirane rente te one stvarne, koji plaćaju medičari, kobasičari i prodavači kimchija. Novinari su izračunali da će zarada od takve ekonomike narasti tijekom adventa i do 13 milijuna kuna. To su kune koje je netko zaradio preprodajući prazan, apstraktni prostor, prostor koji k tomu nije njihov, nego javni.

Finalni, groteskni rezultat te matematike izračunao je novinar 24 sata, tako što je usporedio prihode od adventskih kućica Zagreba i Splita. Split je, treba reći, opravdano ozloglašen kao temeljito nefunkcionalni grad anarhičnog upravljanja, nesposobne administracije i svakovrsnog bezakonja. To je grad koji sad već i vlastiti građani, citirajući impresiju jednog nigerijskog biznismena, zajedljivo nazivaju “Afrika sa strujom”. Ali, kolege iz 24 sata su izračunali da “Afrika sa strujom” više uprihodi od najma 19 kućica na splitskoj rivi nego Grad Zagreb od 228 kućica koje su metastazirale na svakom slobodnom kvadratu šireg centra. Brojke? Evo ih. Split bi od 19 kućica trebao zaraditi 860.000 kuna, a Zagreb od 228 kućica - 756.000 kuna. Tako izgleda inverzna alkemija na Bandićev način: kemijski proces kojim se od zlata napravi drvo.

Sve to javnosti se razotkrilo upravo u trenucima kad filmski redatelj Dario Juričan sustavno trola zagrebačkog gradonačelnika kampanjom za predsjedničke izbore u kojoj je preuzeo njegovo ime i do groteske napuhao Bandićev vladalački stil. Juričan nas gleda s plakata, iskače s Fejsa, dijeli komunalnim radnicima ćevape, hvali se dostignućima koja trunu u blatu. Ali, ni jedno Juričanovo pretjerivanje, ni jedan prenapuhani klišej ne može nadmašiti klijentistička dostignuća “originala”. Da nije stvaran i da se ne zbiva u praksi, čovjek bi pomislio da je Bandićev Advent hiperbolična karikatura režisera Juričana. Jer, što god karikaturalno bubnuo, Bandić Nahvao, Bandić Nazbilj uvjerljivo ga nadmašuje.

Priča o Bandićevu Adventu je, naravno, priča o današnjem Zagrebu. To je priča o porazu ideje javnog prostora, o porazu društvenog planiranja, o porazu demokratske kontrole i o porazu procedure.

Ali, priča o Bandićevu Adventu nije samo to. Ona je istodobno i perfektna socioekonomska i sociokulturna metafora. Bandićeva aritmetika kućica nije ništa drugo nego “case study” na kojem se može vidjeti kako funkcionira jedan drugi, nešto veći komad teritorija u jugoistočnoj Europi. A taj komad teritorija nisu Varšavska i Jelačić plac, nego - Republika Hrvatska.

Jer, i u Republici Hrvatskoj, kao i u adventskom Zagrebu, vlast je dugotrajna i ukorijenjena, čvrsto drži sve pipce ekonomije, društva i sporta, a negdje se usput prestala bojati da će izgubiti izbore. Kao i u Bandićevu adventskom gradu tako i u Republici Hrvatskoj vlast ima čvrstu klijentističku mrežu stranačkih utemeljitelja iz NK Sava, škvadre iz odvjetničkih ureda, ljudi koji piju u istim kafićima, u istim su Rotaryjima ili Lyon’sima ili su naprosto stranački članovi ili su - još naprostije - nekom dali mito.

Tada politika - a ne radi se samo o jednoj stranačkoj politici - daje svojim klijentima komade onoga što je u Hrvatskoj jedino vrijedno - a to je, dabome, prostor na podesnoj lokaciji. Jedan će put taj prostor biti prostor za kućice na zagrebačkom trgu. Drugi i druge pute, to će biti “kalifat” na Kajzerici, “nigerijska” eksklava na Kantridi, izraelski Srđ, norveški Sućuraj ili - najbanalnije, ali najočitije - koncesija za plažu. Plažu na (recimo) Benama, Zrću ili Zlatnom ratu. Za (recimo) Keruma, ili Brkićeve drugare, ili šatoraške sponzore.

Ako se nijanse nešto i razlikuju, suštinski “biznis model” uvijek je isti: vi dobijete javni prostor kao jeftin i povlašten monopol, potom ga čarobnom transsupstancijom rasparcelirate, preprodate i date u podzakup, a iz te čarolije proizlazi profit koju ste ukrali javnosti, a pripisali sebi. Ta se alkemijska transsupstancija u Bandićevu slučaju kreira režimom zakupa kućica. U drugim, složenijim slučajevima, za to vam trebaju koncesije na pomorsko dobro, trebaju vam pametne bove, koncesijska odobrenja, zakupi lovišta, zone T1 i T2 ili detaljni planovi uređenja.

A da bi taj model funkcionirao, treba vam, dakako, i ideološki i kulturološki okvir. U Bandićevu slučaju, on je jednostavan. Izmislite dio katoličke tradicije (advent), izglobite ga i izvitoperite do neprepoznatljivosti i pretvorite ga u “običaj” da se po cičoj zimi vani na trgu jedu preskupi burgeri. Kad je o Republici Hrvatskoj riječ, stvari su malo složenije. Da bi biznis model uspio, treba vam cijeli mali ideološki rad u koji su upregnute stranka, škola, televizija i crkva.

Treba vam cijelo elaborirano izmišljanje tradicije od After krizma partyja do Manjkasovih dokumentaraca i od Uvijek vjernih do Dana državnosti. Cijeli taj identitetni konstrukt na špiritijeru u konačnici ima dva cilja. Prvi je, naravno, da se vlast nikad ne promijeni. Drugi je da trošite na kotlovinu i pivo. Naravno, kod Uvijek vjernih vladara kućica. Ili plaža. Ili trgova, štekata, stadiona i hipodroma.

U neku ruku stoga Bandiću možemo biti i zahvalni. Jer, ako postoji netko tko nije dosad shvatio kako funkcionira hrvatski ortački kapitalizam, ako postoji netko kome još nije jasna pretvorba prostora u zlato trivijalnom rentnom makinacijom, ako nekom ni Mamić ni Horvatinčić nisu bili dovoljni da shvate biznis model - evo onda. Taj biznis model sad imaju u malom, nacrtan karikaturalno jasno. Zagrebački Advent nije ništa doli nacrt kako funkcionira Hrvatska.

Izdvajamo