Svako malo nastane veliko uzbuđenje oko toga što će o nečemu reći ili odlučiti “vladajuća koalicija”. Taj termin koristi se kao da vladajuća koalicija u Hrvatskoj zaista postoji, odnosno kao da u državi zbilja djeluje nekakvo kolektivno višestranačko tijelo koje usmjerava glavne političke odluke, i da su baš ljudi koji dolaze na te sastanke ti koji rukovode svim najvažnijim procesima u zemlji i udaraju ritam premijeru i njegovu ministarskom timu.
Te sastanke uporno se nastoji romansirati i predstaviti kao seriozne političke seanse na kojima se tobože promišljaju stvarne odluke u korist svih građana, gdje se navodno odgovorno i temeljito pretresaju zakoni i reforme, gdje valjda sve pršti od ideja i prijedloga, gdje se ultimativno postavljaju nekakvi zahtjevi, a partneri se otvoreno prepiru i preglasavaju.
Netko tko bi u to naivno povjerovao mogao bi čak naopako vizualizirati kako tamo svakog drugog tjedna na koncu visi sudbina Plenkovićeve Vlade, kako se ministri uoči sastanaka “vladajuće koalicije” doslovno tresu hoće li preživjeti sljedeću sjednicu Sabora, da na tim sastancima uzrujani partneri lupaju šakama o stol (mnogo spontanije od hrvatske predsjednice), da od siline udaraca povremeno iz štoka iskoče stara vrata neke dvorane u Banskim dvorima. Moglo bi se još dalje od toga zamišljati kako se, od tog temperamenta političke rasprave, katkad raspe kakva stara freska, a uzbuđene sekretarice po hodnicima Vlade jedna drugoj danima poslije zapanjeno šapuću:
“Ajme, kako ih je Darinko Kosor jučer razvalio.”
Ili: “Joj, jesi li čula, sve se treslo kad je progovorio Pupovac?”
Ili: “To kako je Vrdoljak spustio Plenkovića, pa ja nisam mogla vjerovati.”
No stvarnost na žalost pruža bitno manje uzbudljivu sliku: s tih tugaljivih, zamornih, protokolarnih, nebitnih, neizvršnih sijela izlazi se uvijek s nekakvim pitijskim rečenicama, svi nešto mrmljaju, klimaju i glumataju, ali brzo se raziđu pa oni koji doista sudjeluju u odlučivanju odu tamo gdje se odluke doista donose. Tajnice pristojno zabilježe kad će se sljedeći put ovako lijepo okupiti na kavici: “Evo, neka to bude opet u petak, za tri tjedna, možete li svi u 9 ujutro? Može. OK.”
Jer da se na sastancima “vladajuće koalicije” doista donose ili barem ozbiljno i kritično pretresaju najvažnije odluke u državi, pa valjda bi onda na njih dolazio barem glavni Plenkovićev koalicijski partner Milan Bandić, a ne bi na njih slao svoje žetončiće i referente.
Istina je međutim da na sastanke redovito dolazi Darinko Kosor koji nema nikakvu izvršnu funkciju u državi, zatim povremeno Ivan Vrdoljak koji također nema nikakvu izvršnu funkciju u državi, a sve manje ili gotovo uopće ne dolaze ni partneri profila Branimira Glavaša, a ni sam Pupovac nije redovit.
Dakle, to su ustvari predstave za dvoje-troje ljudi, a te se igrokaze onda naopako reklamira kao važne, prijelomne, odlučujuće sastanke “vladajuće koalicije”.
Tako se i ovog tjedna s naročitom napetošću i umjetnim uzbuđenjem očekivalo što će sad pak reći “vladajuća koalicija” o Miloradu Pupovcu i kako će se prema njegovim usporedbama današnje Hrvatske s prošlostoljetnom NDH postaviti uvrijeđeni i namušeni, važni članovi “vladajuće koalicije” i što će na sastanku “vladajuće koalicije” ta “vladajuća koalicija” narediti ili poručiti Pupovcu i kako će se Pupovac pokunjiti pred “vladajućom koalicijom” ili će možda (kako da ne), ne shvati li ih ozbiljno, biti izbačen iz te “vladajuće koalicije”.
Sud takozvane vladajuće koalicije o Pupovcu najbolje bi se uklopio u jesenski program satiričkog kazališta Kerempuh, ali se on ipak, jer se to lijepo uklapa u HDZ-ov današnji birokratski model vladanja, uprizorio u Banskim dvorima.
Očekivano, zaključak je glasio: rekli smo mu da nam to smeta i da nije OK, tražili smo da povuče izjave, on nas je slušao i gledao i na kraju nije rekao ni da hoće niti da neće.
Naravno da u hrvatskom postvišestranačju ne postoji nikakva vladajuća koalicija i da su sastanci koji se povremeno održavaju samo arhaični rituali koji služe da bi nekoliko najmanje bitnih protagonista preuveličalo vlastiti utjecaj u društvu i politici te da bi neistinito signalizirali kako tu umjetno sklepanu vladajuću većinu mogu, ako se baš zainate, ugroziti na svakom sljedećem čvenku “vladajuće koalicije”.
Ali ne mogu.
Prava je istina da na sastanke koalicije, s izuzetkom Plenkovića i Jandrokovića, ne dolazi baš nitko tko uistinu održava i usmjerava saborsku većinu što je daleko ispravniji i prikladniji termin za “vladajuću koaliciju”.
Saborska većina i vladajuća koalicija nisu dakle ni u kakvoj vezi i te dvije stvari bilo bi promašeno miješati.