Ako je još prije dva tjedna razmišljao o raspisivanju jesenskih izbora, kako bi u slučaju dobrog rezultata stabilizirao vlast, otkako su objavljeni mailovi koji terete potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić, glavna briga premijera Andreja Plenkovića sada je političko preživljavanje vladajuće koalicije. “Sve je u redu”, lakonski će Plenković dobaciti novinarima, makar je svima jasno da ništa nije u redu, a tek se može nagađati hoće li uslijediti potpuni nered. Što je scenarij koji nikome nije u interesu, ali postoje stotine primjera u kojima se, kao posljedica nekog skandala, zakotrljala lavina i pomela sve pred sobom.
Još prije tri mjeseca upozorili smo da je čitava priča s Agrokorom tako kontaminirana i prepuna dubioznih aranžmana da je čak i kilava opozicija dobila šansu, ako ne srušiti Vladu, onda, dugoročno, dovesti Plenkovića u defenzivnu poziciju u nastavku premijerskog mandata. Nije prošlo stotinu dana, a predsjednik Vlade našao se u situaciji iz koje se teško može izvući. Ako ostavi Martinu Dalić, preuzima na sebe svu odgovornost za njezine postupke, što je najveći mogući ulog. Naime, u pitanju je ministrica koja nema zaleđe ni unutar HDZ-a ni kod birača i stvarno treba postojati čvrst motiv beskonačno je podržavati. A opet, kada bi smijenio gospođu Dalić, premijer bi de facto priznao da je cijela ova priča od početka sumnjiva i teško da bi se i on izvukao neokrznut.
Poput zlogukog proročanstva zvuči upozorenje bivše šefice Antikorupcijskog povjerenstva, Dalije Orešković, kako “ako su objavljene e-mail poruke autentične, svi oni koji u njima ne nalaze baš ništa sporno i nisu ih u stanju nedvosmisleno osuditi na javnoj sceni broje svoje zadnje dane”.
Hoće li je poslušati oni na koje se odnosi, a to su “držači” aktualne koalicijske Vlade? Teško.
Jer da se drže načela, Ivan Vrdoljak ne bi prošle godine kao suncokret promijenio stranu, izdao sve koji su glasali za HNS i spasio Plenkovićevu vladu. Zato je nepotrebno citirati recentne Vrdoljakove verbalne vratolomije, kojima se predstavlja kao pouzdan i odgovoran političar, koji je jučer spašavao obrazovni sustav, a danas gospodarsku stabilnost države. Kakav spasitelj, takvo obrazovanje i privreda.
Također, niti bi Milorad Pupovac ostao zaštitnik vlasti koja je mjesecima odbijala maknuti natpis “Za dom spremni” u Jasenovcu. Tako će i sada Pupovac biti dvoznačan o Martini Dalić i sam sebi skakati u usta. Prvo će obavijestiti medije da zbog nje ide na razgovor s Plenkovićem, a dan kasnije na pitanje jesu li u Banskim Dvorima tražili odgovornost Martine Dalić, hladno odgovoriti kako “o toj opciji nisu razgovarali jer svi razumijemo da ne smijemo rušiti građevinu jer je jedan njezin dio kontaminiran. Ne smijemo uništiti cijeli automobil jer je jedan kotač u kvaru”. Izgleda kao da je šef SDSS-a na sastanak u Vladi ušao kao borac za političku odgovornost, a izišao kao vulkanizer.
Na malo ozbiljnijoj razini su upozorenja insajdera u poslovnu dimenziju Agrokora, koji upozoravaju na strah vjerovnika od razvoja situacije, ali još više stranih investitora koji će do kraja godine morati pokloniti povjerenje “nagodbi vjerovnika” putem refinanciranja 1,06 milijardi eura roll-upa i financiranja novih 600 milijuna eura, prvenstveno za isplatu razlučnih vjerovnika.
Ali na čisto političkoj razini, opstanak Vlade ovisi o Plenkovićevim partnerima bez kojih nema većinu u Saboru. Samo što, u stvarnosti, oni ovise o Plenkoviću i Martini Dalić, a ne obratno. Milorad Pupovac i SDSS, pa i ostalih pet manjinskih predstavnika, jednostavno nemaju rezervnu varijantu. Naime, postoje dvije alternative u slučaju rušenja Plenkovićeve vlade, jedno je - koliko god zvuči nevjerojatno - nekakva sklepana većina u kojoj su SDP, Živi zid, Most i liberalne stranke, koju se a priori može krstiti kao “Koaliciju kaosa”, a druga je povratak HDZ-a u radikalnu desnicu i dolazak nekog novog Tomislava Karamarka, što bi izazvalo dramatičnu eskalaciju političkih prilika u Hrvatskoj. Koliko god je spor i povremeno plašljiv, Plenković je jedina realna partnerska opcija ovdašnjim srpskim političarima, koji taj odnos neće ugroziti zbog Martine Dalić.
Kada je u pitanju HNS, a da ne govorimo o Darinku Kosoru i HSLS-u, Branimiru Glavašu ili Tomislavu Sauchi, nikom od njih ne pada na pamet rušiti Vladu zbog nekakvih principa jer bi ih takva principijelnost, poslije izvanrednih izbora, odvela na Zavod za zapošljavanje.
Moraliziranje Plenkovićevih koalicijskih partnera je operetna predstava u kojoj pokušavaju ispasti dosljedni, što je legitimno, no i već previše puta viđeno. Nikome se ne isplati destabilizacija Vlade (ponajmanje SDP-u koji je najjača opozicijska stranka, a zapravo je stranka na aparatima), osim bizarne ekipe Živog zida, koji imaju solidnu količinu sljedbenika, uvjerenih kako je napalm-politika rješenje svih društvenih problema, makar i po cijenu potpune anarhije.
Kada već partneri nisu sposobni postavljati ultimatume predsjedniku Vlade, znači da je sve na Andreju Plenkoviću. Martina Dalić ga već skupo košta, logika govori da je u ovakvim situacijama razvod najbolje rješenje, makar i s počekom na nekoliko mjeseci.