Trebate jednom pisati o udovicama branitelja”, rekao mi je prije nekoliko godina stariji gospodin u kafiću. “Mogu na trenutak?” upitao je pokazujući praznu stolicu, a ja sam potvrdno kimnuo. “Moj sin je, znate, poginuo u ratu”, nastavio je on sjedajući do mene, “a njegova udovica, moja snaha, ili da kažem bivša snaha, otprije desetak godina živi s drugim.”
“Pa, čujte, život ide...”, počeo sam ja oprezno.
“Ne, ne, nemam ja problema s tim”, prekinuo me on. “Bože dragi, mlada je žena, prirodno da nekoga voli i da netko voli nju. Druga stvar meni smeta. Ona neće da se uda za toga s kim živi jer bi udajom prestala biti udovica i izgubila penziju. Živi nevjenčano s jednim, a uzima novac od drugog, mrtvog čovjeka. I to, meni se čini, nije u redu. Mojoj supruzi i meni baš je teško zbog toga.”
“Da, razumijem. To je zbilja žalosno”, složio sam se ja. U to nam je prišao konobar, a muškarac je odmahnuo da neće ništa, da odlazi. Razgovarao sam još minutu ili dvije s uljudnim, skromnim, tihim starim gospodinom i ne pamtim što sam mu rekao, sjećam se samo kako mi je bilo nelagodno. Mogao sam razumjeti muku njega i njegove supruge, kako su beskrajno voljeli svoga sina, kako svi mi beskrajno volimo sinove i kćeri, i kako im se sunce ugasilo i studena se tama spustila na zemlju kad je on poginuo, ali kako ih je tješilo da im je dijete poginulo za Hrvatsku. Smrt njihovog sina bila je nekako bolja, plemenita i nesebična, imala je uzvišeni, patriotski smisao. Dok se u priču nisu podlo umiješale nekakve pare.
Udovica koja i dalje uzima penziju, iako živi s drugim, smrti je oduzimala plemenitost i nesebičnost. Stari roditelji bili su s razlogom ogorčeni. Nepoštenje bivše snahe skrnavilo je uzvišeni, patriotski smisao umiranja njihovog sina. Sve je to meni bilo bistro, ali sam znao da nije tema za mene. Jer zbog takvog nečega ne bih dizao uzbunu. Osjećao bih se loše da po novinama, kraj tisuća drugih gadnijih, pohlepnijih i besramnijih lupeža i varalica, natjeravam nekakve nesretnice što za par hiljada varaju državu. I tako nisam napisao ništa, sve do danas, a ne bih ni danas da me nije potaknuo idiotski skandal oko prikazivanja jednog filma.
Ministarstvo ljubavi” Pave Marinkovića priča je o izmišljenim inspektorima nepostojećeg državnog inspektorata što putuju zemljom vrebajući udovice branitelja koje uzimaju penziju, premda nevjenčano žive s drugim. Scenarist i redatelj filma napravio je komediju, krajnje obazrivu, građanski prihvatljivu, domobranski ispravnu, bogobojaznu, razumnu i odmjerenu i, zbog svega nabrojanoga, očekivano, ne specijalno smiješnu. No taj bjelanjak od filma, koji se nikome nije želio zamjeriti, naposljetku se zamjerio mnogima, raspalio je sponzorirane domoljube iz takozvanih braniteljskih udruga, a javnu je televiziju bacio u pakao. Televizijski urednici i direktori prestravljeni od nacionalističkih pijanaca i galamdžija, koji ciknu i poskoče od užasa već kad koja desničarska propalica podrigne od piva, jedan su tjedan “Ministarstvo ljubavi” izbacili iz programa, a sedam dana kasnije ga prikazali iza jedanaest navečer, u vremenu kad se vrte pornići i horori za poremećene i perverznjake, dok valjane Hrvatice i valjani Hrvati blaženo hrču ošamućeni Normabelima. Jedan bezazlen film označen je tako neprijateljskim, heretičkim, huliteljskim i klevetničkim djelom opasnim za narod i domovinu, i slavnu tisućljetnu kulturu, i katoličke tradicije, za sve ono čisto i sveto i naše, što toplo miriše kao svježe ispečen žuti uskrsni kruh, a što najistinitije predstavljaju Velimir Bujanec, Slaven Letica, Dario Kordić, Zdravko Mamić i Tomislav Horvatinčić.
Okomili su se na jedno dobronamjerno djelo, optužili ga da se ruga braniteljima, a da se nitko nikad na Prisavlju nije usudio primijetiti kako branitelji već i sami od sebe već dvadeset pet godina čine ruglo i zajebanciju. Ima li, za početak, veće sprdnje s ratom i ratnim žrtvama nego što je nevjerojatna brojka od pola milijuna branitelja? Da mene upitate za djelo koje vrijeđa dostojanstvo ratnika, udovica, siročadi, invalida, poginulih, nestalih, izbjeglica i prognanika i Domovinskog rata kao takvog, ja bih vam prvo pustio komediju pod naslovom “Registar branitelja”. Potom bih narodu dao na čitanje senzacionalno humorističko štivo, izabrane mudrosti ratnog heroja Ljube Ćesića. Pa neodoljivo smiješna svjedočenja o zvjerstvima generala Mirka Norca i Branimira Glavaša. Pa bih dao nekoliko skečeva iz policijskog kartona nekadašnjeg ministra branitelja Mije Crnoje. Pa bih ispričao nekoliko viceva o Muji i Hasi, kako su im Tuta i Štela u konclogoru puštali struju... Složio bih, da ne nabrajam, takav urnebesni program da bi nakon njega sve nedoumice o “Ministarstvu ljubavi” i vrijeđanju dostojanstva Domovinskog rata došle potpuno suvišne.
Dostojanstvo Domovinskog rata - zar to još postoji? Idioti klepeću o dostojanstvu, o časti, o domovini i narodu, a čizmama su bezobzirno zgnječili sve što je bilo plemenito i nesebično. Dvadeset pet godina ovdje se pljuje po grobovima, roditeljima žrtava oduzima i zadnja utjeha da su njihova djeca umrla za nešto bolje, patriotski uzvišeno, da bi se nacija neočekivano našla uznemirena nekakvom niskokaloričnom filmskom komedijicom. Kako obzirno! Preživjeli smo sve Ćesićeve i Glavaševe svinjarije, a sad će nam se zacrniti pred očima i noge nam se odsjeći pogledamo mi “Ministarstvo ljubavi”. Ili Grlićev “Ustav Republike Hrvatske”, još jedan politički sporan film oko čijeg su se emitiranja baš danas neočekivano otkrile tajanstvene “tehničke poteškoće”. Novinari me, kao jednoga od scenarista filma, cijelo jutro zovu pitajući jesam li gnjevan i ogorčen, nije li to jedan žalostan slučaj gušenja umjetničkih sloboda? A meni je, iskreno, samo laknulo. Ne da nisam frustriran odlukom da je “Ustav” izbačen iz programa, već sam, naprotiv, zahvalan na tome. Ja ne želim da me se povezuje sa šupcima ništa manje nego što je šupcima neugodno u mome društvu.