Toliko se toga u medijima moglo pročitati i čuti u danima nakon krvavog pohoda mladog Zavadlava po splitskom Varošu da se čovjek doista morao zapitati gdje je nestala pravda, zašto ne funkcionira pravosuđe, što radi policija i kako to da sada svi znaju, a prije nitko nije znao ništa ili je znao vrlo malo o pozadini smaknuća trojice dilera koji su kamatarili još mlađeg, drugog brata Zavadlava. Skanjivati se nad time zašto ljudi masovno staju na stranu Zavadlava, nema smisla jer u ovakvoj državi, u kojoj najvažnije institucije gotovo da više i nemaju smisao postojanja, to i nije čudno. Ako više i nema spora da je Zavadlav žrtva sistema koliko i egzekutor dilera i gangstera koji su odavno trebali ležati u zatvorskoj ćeliji da bi okajali svoje grijehe, ali i da ne bi postali žrtve jednog filmskog uličnog obračuna, palo mi je na pamet pitanje o tome koliko u ovom obračunu krvava zbilja oponaša umjetnost, odnosno koliko je umjetnost već godinama opisivala, pa i najavljivala ovakve događaje.
Primjerice, Zavadlava je doista moguće promatrati i kao splitsku inačicu lika kakav su na filmu utjelovili Clint Eastwood, Charles Bronson ili Robert De Niro, to jest “junaka” koji uzima pravdu u svoje ruke kad već nije bilo pravde za njega i njegove najbliže, ma koliko i oni bili problematični. No, osobno mi je zanimljivije iznova pozabaviti se stihovima splitskih repera koji već nekoliko godina, a neki od njih i dva desetljeća, u svojim pjesmama opisuju splitsku zbilju koja u njihovim pjesmama izgleda poput malog Marseillea iz filmskog klasika s početka 70-ih “Francuska veza”. “Kako to, kako to”, duhovito se u ležernijem kontekstu zapitao Vojko V kad je opisivao zašto propadaju sitni splitski biznisi orijentirani na brzu zaradu na masovnom turizmu u jednom lučkom gradu čija je industrija odavno propala. No, valja podsjetiti i da je Vojko V proistekao iz Dječaka, u čijem hitu “Lovrinac” bivaju zapisani i ovi stihovi:
“Mali Duje s Kmana
svi su znali da je đana
Dilera je iša zvat
da mu dug neće dat
Diler doša izvadija
PAM PAM PAM PAM
Mali Duje sad živi
na Lovrincu.
Na Lovrincu, na Lovrincu,
cili Split je na Lovrincu
kriminalci, mafijaši, lupeži i drogeraši”.
A bio je Vojko i u hip-hop grupi znakovitog imena Kiša metaka, u čijoj pjesmi “Komuna” stoji i ovo:
“Izličija sam otrov slušanjem misa
A da bi cili svit samo za po piza
Sve je nebitno kad uvati te kriza
Kad bolje razmislin, dobro je da živ san”.
Neki to više ne mogu reći jer su umjesto u komuni završili na Lovrincu, ali i te rap vinjete zacijelo nisu pale s neba, nego izronile iz splitske zbilje o kojoj policajci i suci uglavnom kažu da nemaju pojma jer da Split nije “grad slučaj”. Kažu da to potvrđuju i statistike te da je kriminala po stanovniku čak i više u Zagrebu ili Istri nego u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ali znate kako je to sa statistikom. Kao i sa sarmom, jedni jedu meso, a drugi zelje. Svašta ulazi u nju, pa se maltene u njima izjednačavaju krađe novčanika i pokušaji ubojstava, i posjedovanja jednog džointa i dilanje horsa na veliko.
No, ima i kolega koji misle drugačije, poput Ivice Ivaniševića koji smatra kako se baš u Splitu najprije manifestira ono što se kasnije prelijeva na Hrvatsku. Ako je tako, onda će slučaj Zavadlava, a i neki drugi, jednako ili još krvavije, postati još češća zbilja diljem lijepe naše u kojoj, eto, i starci gore u jednom obiteljskom domu. To je i veća tragedija od splitskog obračuna s narkopozadinom.
Ipak, vratimo se splitskim reperima, u čijim pjesmama već dugo odjekuje splitska zbilja o kojoj vlasti nemaju pojma. Tako pjesma “Repetiram” Kreše Bengalke (također proizašlog iz skupine Kiša metaka) s njegova zastrašujućeg, ali i sjajnog albuma “Split Zoo” (s početka 2018. godine) zvuči poput scenarija prema kojem se odvio Zavadlavljev ubilački pohod, potaknut prijetnjama i ucjenama trojice koje je smaknuo:
“Budan cili tjedan, 24/7 spreman
24/7 kendan, u istu točku gledam
Pogled hladniji od leda, niti gladan niti žedan
Disciplina, red i stega moja druga su imena
Ka Wehrmacht spreman, rađe umrit neg se predat
Triba krepat, bog te jeba već sto puta, al’ se ne dam
Vadim AK-47, brišen prašinu sa njega
Hladna cijev će postat vrela, pazi metak, pičko jedna
Trideset u okviru i još jedan u cijevi
Cijev prema tebi pa ti prijatelju kreni
Dolaze problemi, ja sam tvoja noćna mora
Naoružan do zuba, znam da život bit će borba
Vrijeme radnje devestreća, mjesto radnje Lora
Pajserom provaljujem skladište unprofora
Čiketi na torti, ručna bomba ispod bora
Ima pravde bez motike, al’ nema bez pištolja
Dite hard corea, ovdi ghetto je sine
Favele su vrele, u Varošu se gine
Crte su debele, duge cijevi se dime
Kud plovi ovaj brod u tri pičke materine
24/7 spreman, 24/7 kendan
Ja sam vojnik na crti vojske koje nema
Niko me ne dira jer odma repetiram
I najjači su klečali kalaš kad zasvira”.
Što je najgore ili najbolje, ovisno o tome koliko na to gledate, Bengalka je “Split Zoo” nakrcao s još niskom znakovitih stihova, pa tako i ovima u kojima mu gostuje i Vojko V:
“Kad sam slab sa parom
Kad udrem zadnju lajnu
Uvik vratim se na staro
Otkrit ću vam tajnu
Old school shema
Tuba metaprena
Za po ure prika
Ima da te nema...
Sto posto legalan
Posjedujem drogu
Ne bižim od pandura
Jer ništa mi ne mogu
Lipo je zalipit se”.
A pjesma koja zatvara cijeli taj pakleni krug je također Bengalkina, biblijski nazvana “John 3:16”:
“Zauvik, zauvik
Radim ono šta znam
Radim to šta me hrani
Vrtim bez stanke, okrićem prah
Svi su dani mi radni
Radim taj posal šta pokriće grad...
U svakom kvartu priča je ista
Ceste su uže i manje je mista
Pare se puše, robica šiba
Ciment se struže, meso se kida
Nokat se riba, grize se zub
Ko te šta pita, život je grub...
Ljudi kvare se zbog para
Nova droga luđake spaja
Znaš me, znam te - priča stara
Dilim, mičem, množim, zbrajam
Trljam, rintam, sićem, rižem”.
Bengalkine pjesme često zvuče i poput “male škole” za dilere u gradu u kojem je za neke život nevjerojatno lagan, a za druge okrutna borba za ekonomski i socijalni opstanak, ponekad i na život i smrt. Naravno, nije tako samo u Splitu, viđam u posljednje dvije godine i po novozagrebačkim kvartovima sve više nervoznih mladića, razjebanih novim drogama, a u proljeće prošle godine ispred mojeg je ulaza jedan u “hudici” upucao drugoga koji je izašao iz inače pristojnog kafića iza zgrade u kojoj živim.
Nedavno se po istom scenariju odigrala repriza na Malešnici, ali u Splitu, možda i zato što je manji grad od Zagreba, takvi događaji jače odjekuju, pa tako i u pjesmama TBF-a. Iz jedne takve, “Trilogija jada”, kao da je i izašao mladi Zavadlav ili oni koje je pobio kalašnjikovom:
“Pet godina na igli, starci ne znaju ništa
Špric i dop skrivam na krovu lifta
Propa’ san u faci, propa’ san u školi
izgleda da sve sad u propast vodi
Kako je sve počelo, to je duga priča...
Iz ove kože se ne može, o Bože
Htia bih stati, ali recite mi kako
Nije lako, zlo je naopako
Trilogija jada narko grada
‘ko visoko leti nisko pada”.
U konačnici, stihovi TBF-a dijagnosticirali su, a ne poticali, i u tome je velika razlika, mnogo toga bolesnog u “gradu slučaju” čiji kvartovi sve više slične na “male Bronxove” iz New Yorka 70-ih i u “slučajnoj državi” u kojoj se stječe dojam da je samo kriminal dobro ograniziran, uhodan, zaštićen i ekonomski siguran posao, čak i ako znamo da nosi rizik od propucavanja ili iskrvarenja na pločniku, a tu i tamo i od ležanja u zatvoru. Dugo smo svi već skupa, ne samo u rodnome gradu TBF-a, zatočeni u “Splitskom stanju uma”:
“Narkomani jesu problem, ali nisu glavna tema
Glavna tema je struktura čitavog narkosistema
Tako dolazimo do sfera nekih novih profitera
Pravi problemi su dublji ili, slikovitije rečeno, viši
Kad se govori o tome, razgovor postaje sve tiši
O tome ne smiš ni mislit, a kamoli govorit’
Jer bi te moga’ progutat’ demokratski mrak
A ka’ pitaju ljude za mišljenje ili uputstva
Ovi nisu ni svjesni da im stavljaju odgovore u usta
Rješavaju samo probleme koji donose brze rezultate
Jer moraju imat’ pokrića i opravdat’ svoje mandate
A nama su pluća puna dima, a glave žena i baluna
Nikad necemo utec’ od splitskog stanja uma
A splitsko stanje uma je da drugi rješava probleme
A one koji nude rješenje etiketiramo ka’ kretene
Obožavan grad u kojem svi su face
I u kojem najveće face za par dana budu štrace
Di svi nose Oakley cvike, svaki bi piva i svira
Obožavan ovaj grad, di svak’ je žrtva nekog djira
Di vlada temperament i malo je razuma
Navuka’ san se skroz na splitsko stanje uma”.
Ukratko, htjeli ste demokraciju, kapitalizam i slobodno tržište, ali “kako to, kako to” da makar iz filmova i muzike niste znali da s time dolazi i sve ono što su TBF-ovci opisali u također antologijskoj “Grad spava”:
“Isprid Prerade samo njih par
U ove ure kasne, glođu bureke masne
I panduri dolaze u patrolama i grupama, pričaju s motorolama i jedu krafne sa rupama,
A evo i njizi dva u tutama,
Iz BMW-a urla cajka na mukama
Krećen doma uobičajenin rutama,
Mularija riga, po zidićima i klupama.
Vitar raznosi kese od Keruma,
Od alkohola nema boljeg seruma.
Grad spava, čujen mu disanje,
I plač beba koje traže sisanje,
Sniva, pun straha i prezira,
U dubokon snu, dobro anesteziran”.