Nakon što smo dva puta ovaj tjedan svjedočili planetarnom potopu burzi, potpuno je legitimno zapitati što se to događa na dioničkom tržištu, zašto dionice nakon dugog razdoblja mirnog i stabilnog rasta odjednom divljaju. Radi li se o zlokobnom podrhtavanju nalik onom prije neke erupcije? Ili se trebamo tješiti logikom prema kojoj su svi ključni ekonomski parametri OK, pa je valjda očigledno da se radi samo o maloj tržišnoj korekciji? Pa, recimo ovako: ne bih baš dijelio opću demonstraciju nezabrinutosti u svim glavnim ekonomskim medijima, koja se ogleda u traženju trivijalnih tumačenja događaja teško shvatljivih razmjera, brzine i siline.
Posebno bih naglasio kako ne trebamo odmah gubiti vjeru u dobre stare dionice. One su vrsta imovine koja je sasvim dobro služila čovječanstvu, a posebno Amerikancima, u zadnjih stotinu godina. Tako je, recimo, američki S&P 500 u posljednjih 90 godina zabilježio samo 24 godine s gubicima. U svih ostalih 66 dioničari su slavili. U pedeset i jednoj od tih 66 dobrih godina prinosi su bili dvoznamenkasti. Ljudi stoga dugoročno jednostavno moraju voljeti dionice, osim ako nisu nervozne picajzle koje u svemu vide crnu stranu te bi mogli zloguko zaključiti da, eto, te grozne dionice padaju čak 47 posto svih trgovinskih dana. To je točno, iako to suštinski ne znači baš ništa.
Međutim, jesu li dobre stare dionice one iste dobre stare dionice koje su S&P-u osigurale lijepu i slavnu povijest? Odgovor na to pitanje nije tako jednostavan.
Nema spora da su po svojoj definiciji dionice iste one vrijednosnice kao i prije stotinu godina, ali danas kotiraju u vrlo drugačijim tržišnim uvjetima.
Iako možemo čitati svakakve komentare o “stvarnim” razlozima urušavanja dioničkog tržišta, teško da bilo tko od dobro upućenih investitora može reći da je bio jako iznenađen ovotjednim rekordnim padom. Već neko vrijeme čitamo upozorenja raznih analitičara o precijenjenosti različitih vrsta imovine na raznim tržištima. Pamtim tako upozorenje Goldman Sachsa s kraja prošle godine koje je govorilo da su prosječne valuacije na dioničkim, obvezničkim i kreditnim tržištima na najvišim razinama od 1900. godine.
Dionice i obveznice jedino su bile podjednako skupe tamo negdje u razuzdanim 20-im i zlatnim 50-im godinama prošlog tisućljeća. Zamišljeni Goldman Sachsov portfelj od 60 posto dionica iz S&P indeksa i 40 posto 10-godišnjih američkih obveznica davao je 7-postotni prinos od 1985. godine do danas, ali samo 4,8 posto u zadnjem stoljeću. Uživamo jako dugo u obilju povrata na uloženo.
Pa ipak, danas se brojni mudri analitičari nekako boje izustiti da su stari klasični fundamenti dionica nestali negdje visoko u oblacima precijenjenosti, iako je svima jasno da ti isti temeljni fundamenti nipošto ne jamče suvisle povrate ulagačima niti na srednji, niti na dugi rok, osim ako netko ne računa sa superružičastim scenarijima.
Čak je pomalo zabavno kako su razlozi strmoglavih padova dioničkih tržišta traženi u nizu ne baš uvjerljivih razloga, a kojima su zapravo maskirani dulji, supstancijalni problemi planetarnog dioničkog tržišta. U Americi se tako pad tumačio komplotom relevantnih i manje relevantnih uzroka: smjenom u FED-u, očekivanjem inflacije, prekrcavanjem velikih investitora u instrumente s višim prinosima, Trumpom kao takvim, stanjem na američkom tržištu rada itd., itd... Sve redom objašnjenja koja mogu objasniti pomake, ali ne i strmoglava, panična poniranja, pogotovo ako vlada konsenzus o tome da je ekonomija zapravo u dobrom stanju.
Bilo je intrigantno čitati ovih dana niz analiza opčinjenih stradanjem relativno nove financijske izmišljotine - ETN-a koji je bio vezan uz indeks volatilnosti tržišta. Istina, bilo je zabavno post festum analizirati kako je VIX ETN Credit Suissea nakon strelovitog buđenja volatilnosti izgubio 95 posto svoje vrijednosti. To je, rekao bih, ipak samo dobra stara poučna priča o “pametnim” i “sofisticiranim” novim financijskim proizvodima na kojima se zarađuje “siguran” novac. Nekad su to bili CDO-i ili ICO-i. Poučak je vrlo jednostavan: oni koji si to ne mogu priuštiti, trebali bi izbjegavati sve takve složene nove financijske proizvode jer su oni poput potpuno novog, još netestiranog automobila koji zbog skrivene greške u konstrukciji lako može izletjeti s ceste na prvoj sljedećoj litici.
Čudno, ali zbog ovotjednog pada stručnjaci su čak skovali pojam “volpocalypsa” kao da on sistemski objašnjava što se zaista dogodilo dionicama diljem Zemlje. Nećemo se uopće hvatati zadaće objašnjavati što su to CEF-ovi ili ETN-ovi te zašto je, recimo, sama struktura jednog proizvoda poput XIV-a (suprotnog od VIX futures košarice) jednostavnom matematičkom zakonitošću osigurala samolikvidaciju tog pomalo perverznog proizvoda na veliku žalost njihovih vlasnika. Prosječnom čitatelju nije lako pojmiti ni sve finese relativno jednostavnih ETF-ova, pa ih nećemo zamarati. Ali, i nije u tome bit.
Problem je, naime, u tome što su i svi ti sofisticirani novi proizvodi podcijenili notornu činjenicu da se rizik ne može dezintegrirati te u tome što oni sigurno nisu ti koji mogu predodrediti globalne trendove na tržištu vrijednosnica. Isto vrijedi za raznorazne tehnološke aspekte priče i matematičke algoritme koji mogu pomoći ili odmoći, ali još uvijek ne mogu presuditi o globalnim tržišnim zakonitostima. Ne znači da jednoga dana neće biti čak i presudni.
Posrijedi je nešto puno očiglednije, ali vrlo malo spominjano zadnjih nekoliko dana: quantitative easing politike više velikih svjetskih centralnih banaka, koje su sa sobom donijele neobične uvjete ekstremno niskih pa čak i negativnih kamata, u tolikoj su mjeri distorzirale svjetska financijska tržišta da su na njima stvorene vrlo neobične situacije. Valuacije američkih dionica samo su jedna od refleksija neobičnih posljedica svjetskih monetarnih eksperimenata u kojima su svi skupa zamorci s vrlo neizvjesnim sudbinama. U toj igri quantitative easinga jako su dobro prošli oni najbogatiji, pa je ovo ispuhivanje dioničkog tržišta tek neka vrsta male kazne za svu laku zaradu koju su im osigurale centralne banke.
Jučerašnji The New York Times sasvim je dobro upozorio obične građane da se ne uzbuđuju baš previše jer je ionako 84 posto dionica u posjedu 10 posto najbogatijih kućanstava te naizgled opake fluktuacije na dioničkom tržištu imaju vrlo malo utjecaja na svakodnevicu malog čovjeka.
Ono što me sasvim intuitivno kao novinara čudi jest odsutnost analitičarske želje da se opiše raskoš apsurda kad je u pitanju valuacija pojedinih dionica, i to u situaciji kad je tzv. relative strength index - RSI jako duboko na teritoriju prevelike izloženosti ili, jednostavnije rečeno, previsokih cijena. Taj je indeks opasno dugo na zabrinjavajućoj razini 70-80, ali je QE okoliš stvorio privid “novog normalnog”. Najnovije očitanje na RSI brojčaniku iznosilo je 93 ili najviše od davne 1928. godine. Zašto nam onda nitko ne priča kamo su zapravo otišle valuacije pojedinih dionica? I tu je bilo dobrih povoda.
Ovih je dana veliki vizionar Elon Musk podigao u svemir golemu raketu, najveću još od doba Apolla, te je potom demonstrirao njezino koordinirano spuštanje na Zemlju. Kao u baletu. Impresivno. Koja priča! No, drugim riječima, ako bismo bili malo zloćkasti, Musk je spržio ogromni novac, a da nikome nije jasno rekao kako će za svog (biološkog) života osigurati povrat na uloženo. Vjerojatno nikako, ali će Musk ostati zapamćen kao vizionar. Dioničari njegovih kompanija, pak, trebaju povesti računa da je i sam vizionar Musk svoje dioničare četiri puta od početka desetljeća javno upozoravao da su njihove dionice precijenjene, ali ih je tješio novim obećanjima i - opet obećanjima. Četiri puta. I ponovit će. Opet. Hipnotizirajuća zanosnost tih Muskovih obećanja ne bi bila tako problematična da je on ikada išta zaradio da bi opravdao tržišnu kapitalizaciju Tesle višu od Forda koji je proizveo 92 puta više automobila i imao 22 puta više prihode.
Samo Muskova autotvrtka, koja debelo kasni s isporukama novog modela, može tržišnom kapitalizacijom u ovom desetljeću prerasti Nissan, Hyundai, Fiat, Suzuki, GM i spomenuti “jadni” Ford, a da pritom nije proizvela zaradu. Sve će to doći na naplatu, i to, naravno, njegovim dioničarima. I nije jedini sa suludim odnosima cijene i zarada (P/E) po dionici (ima takvih mnogo), ali je zanimljivo da te gole činjenice danas nisu tema mainstream medija. Pričekajmo sljedeći tjedan. Neizvjesnost je poput magle stigla u grad i stala.