Sredinom sedamdesetih godina britanski je dramatičar Tom Stoppard napisao i producirao komad pod naslovom “15 Minute Hamlet”. Unatoč naslovu, Stoppardov “Hamlet” nije trajao 15, nego 13 minuta, a tijekom tih trinaest minuta Stoppardu je uspjelo, kao u nekom filmskom traileru, protrčati kroz čitav zaplet klasične Shakespeareove drame. Pred gledateljem, apsurdno natrpane, promicale su klasične linije dijaloga i scene, no efekt je - umjesto da bude klasičan - bio suprotan: ostavljao je dojam farse.
Hrvatska politička povijest u posljednje dvije godine pomalo nalikuje remakeu same sebe, da bi taj remake napisao Stoppard. U posljednje dvije godine prošli smo briketiranu, trailersku verziju svojih prethodnih dviju dekada: nanovo smo prošli kasne osamdesete, čitave devedesete, da bismo se sada - ispada - probudili u 2004.
Ta stoppardovska “15 Minutes Croatia” počela je negdje 2012. ili 2013., kad se na ulicama stala valjati nova verzija “antibirokratske revolucije”, pokret uličnog, masovnog nacionalizma koji je čekićima i plinskim bocama nasrnuo na “novovjeki SKH”, kolebljivo reformsku i idejno dezorijentiranu vlast. Potom je uslijedila “nova 1990.”, odnosno ponovna pobjeda gromkog nacionalizma koji je tu pobjedu dočekao kao drugi, i ovaj put trajni povratak u Obećanu Zemlju. Potom je uslijedilo razdoblje od osam mjeseci koje bi se s dosta razloga moglo opisati kao stoppardovske “15 Minutes devedesete”. Još jednom se vratilo sve što smo pamtili. I Sedlarovi filmovi i neoustaški revizionizam, i groteskne političke masovke i medijski izljevi mržnje. HTV-om program opet je postao smjesa koncelebrirane mise i sovjetskog žurnala iz 1953., a iz podruma su na površni isklijali svi antitalenti, neznalice i neobrazovani hejteri koji su devedesetih dominirali kulturnim, medijskim i društvenim životom. U “15 Minutes Croatia” - međutim - devedesete su umjesto deset godina trajale niti deset mjeseci. I eto nas sada - konačno - u berićetnim i sretnim dvijetisućitima. Preciznije, u 2004. Na vlast je opet došao umjereni HDZ-ovac europskog profila. Bruxelles je opet s nama zadovoljan. Čekići i kaiši spremaju se o pas, ćirilične table nekim čudom nikome više neće smetati, a vjerojatno će uskoro na red doći i Hristos se rodi. Novom - apaurinski mirnom, komunikacijski vrlo ugodnom - šefu HDZ-a mediji jedu iz ruke, svi ga vole, trenutačno je svačija draga, baš kao što je prije deset godina bio i Ivo Sanader. I mi novinari, baš kao i građani, skloni smo onom što Anglosaksonci zovu “wishful thinking”: mislimo da je istina da je ono što želimo istina. Jesmo li nakon dvije burne godine koje su u sebi briketirale dekadu konačno dobili ono što je dubinska fantazija šutljive većine, dakle - krotke, mirne, domobranske Hrvatske? Jesmo li dočekali ono što je najdublja konzervativna i kolonijalna fantazija Hrvata - Sanadera koji ne krade?
Odgovor na to pitanje zahtijeva dva dodatna, analitička potpitanja. Prvo od njih je - bi li sanaderovski HDZ uopće bio moguć da se istodobno nije ni kralo? I - drugo - živimo li danas u istom svijetu u kojem smo živjeli 2005. ili 2006.?
Razdoblje između 2004. i 2010. razdoblje je ono u kojem je Hrvatska prvi i jedini put iskusila ono što Plenković najavljuje kao “europsku Hrvatsku”, “desnog centra bez ekstrema”. Tijekom tog razdoblja, HDZ je uspješno i (bar za sebe) lukrativno uščuvao netaknutom stranački impregniranu partitokratsku državu Tuđmanove ere, ali je to napravio tako što frontove s Drugima nije zaoštravao, nego zaglađivao. Manjine su bile dio izvršne vlasti, na pravoslavni se Badnjak jeo kruh i sol, mediji su se gladili, bučnim se kulturnjacima puštalo da se igraju na svojoj livadi i da na njoj uređuju pravila i rade što hoće. Baš poput Bandića danas, i Sanader je razumio da se protivnik lako pretvori u saveznika ako se ispiše dovoljno nula. Rezultat je bila klima društvenog detanta, bez oštrih konflikta, bez “podjela”, ali i klima u kojoj stvarna ili simbolička korupcija nije bila isključiva pošast društvene elite. Golemi dijelovi društva, od javnog sektora do krupnog biznisa, pojeli su dio torte koja se dijelila u to doba.
Taj model počivao je - međutim - na nekoliko vrlo važnih kontekstualnih pretpostavki. Prva od njih je bila ta da je Hrvatska još bila zemlja kandidat za ulazak u EU. Ta je kandidatura Hrvatsku tjerala da radi stvari koje sama po sebi - pokazalo se kasnije - nikad ne bi radila, recimo sudi svojim ratnim zločincima, donese Ustavni zakon o manjinama ili hvata Gotovinu. Cijeli je društveni život bio stratificiran poglavljima i “benchmarcima”, a politički su odnosi funkcionirali na način koji je Hrvatskoj kao bivšoj koloniji prirodan: “cesar” bi poslao “befel”, a mi bismo ga izvršili. Europska unija u tom je trenutku za Hrvate još imala atrakcijski potencijal. Bila je to jedna drukčija, uspješnija Europska unija, EU u kojoj je još bila Britanija, u kojoj nije bilo grčke krize, niti su se počele nazirati pukotine eurizacije. Bila je to EU u kojoj su već bili nama bliski K. und K. narodi, a u toj niski srednjoeuropskih, katoličkih republika vladali su umiveni, koncilijantni konzervativci, a ne kao danas, skupina Borata na buniki.
Osim što je vanjski kontekst bio prikladan, i ekonomske su okolnosti bile pogodne za sanaderovski desno-centristički detant. Stope rasta su bile velike, a te stope rasta u dobroj su mjeri počivale na građevinskoj ognjici koja je opet sama počivala na nekretninskoj bonaci. Bila je to i doslovno i metaforički era “Republike Hypo” u kojoj imamo dva glavna grada - Zagreb i Klagenfurt - a zemlja se financira transsupstancijom rogača i smokvi u zlato. Mjehur je rastao, imalo se. A to “imalo se” nije samo plodotvorno utjecalo na političku kastu koja u to doba grabi. Taj grabež obilja spustio se u razizemlje i inficirao cijelo društvo, kroz zapošljavanja, osnivanja agencija i fakulteta, kroz kulturnu i sportsku infrastrukturu, pa sve do građana koji u to doba kupuju telekom dionice, aute, stanove u švicarcima. I tako je to išlo sve dok mjehur nije pukao, dok se nismo probudili u svijetu u kojem su kamenjar i smrča opet bili ono što jesu.
To lažno obilje financiralo je Sanaderov ideološki detant. I u to doba moralo je biti, i bilo je, mnogih u HDZ-u kojima se bezbojno ideološki smjer nije sviđao. Ali - kvragu - izbori su se dobivali, zašto ne zaposliti rođaka ili uzeti 500 eura? To je bio i ostao razlog zašto desnica danas Sanadera mrzi kao grešnu dušu: mrzi ga jer ih je pretvorio u eskort damu.
Danas - dvanaest godina kasnije - dio javnosti i mnogi moji kolege maštaju o tome da bi sad moglo uspjeti ono što onda nije, i da bi Plenković mogao obnoviti sanaderizam bez lopovluka. Ali, lako je uočiti da su kontekstualne okolnosti - nažalost - podosta drukčije.
Za početak, Hrvatska je u EU, ne pregovara i ne svladava poglavlja, što - kako nas poljsko i mađarsko iskustvo uči - znači da sad može raditi nekažnjeno što hoće. Nadalje, europska fantazija u deset je godina izgubila puno od svog atrakcijskog potencijala. To je danas EU bez Britanaca, EU koja za sobom šlepa grčki problem, koja je paralizirana odnosom sjevera i juga. Pred deset godina, jasno su se mogle razdvojiti uzorne demokracije unutar EU te boratovski autokrate izvan nje. Danas, oni koji su unutra nerijetko su gori od onih izvana, a poljske i mađarske vlasti ponašaju se točno onako kako se ponašao Tuđman u doba dok je imao status okuženog političkog gubavca. Ako danas tražite borate, ne trebate ići do Kazahstana. Naći ćete ih usred Mitteleurope, točno ispred opernih zgrada i baroknih jezuitskih crkvi. Plenković će - dakako - u EU imati i naći saveznike. Ali, bez problema će ih naći i Zlatko Hasanbegović.
Postoji i posljednja velika razlika između 2004. i 2016. Naime, nema više para. A pošto nema više para, država demokršćanskog detanta ne može kupovati suprotstavljene neistomišljeničke skupine onako kako je kupovala onda: tako da ispiše ček. Prije deset godina, centristički bi HDZ to riješio tako da bi dao neke pare šatorašima, pa neke Prosvjeti, pa talijanskom EDIT-u, pa konceptualnim umjetnicima, pa sveučilišnim profesorima, pa Crkvi. “Dokidanje podjela” o kojima u posljednjim intervjuima fantazira predsjednica postojalo je u vrijeme kad se temeljilo na novcu. Tog novca više nema. Niti ga ima za uzajamno posvađane i konfliktne društvene grupe, niti ga ima za stranačku pješadiju koja pristanak na “ideološko skretanje” kani naplatiti, jer joj je to navika, jer je to uvijek i činila.
Karamarkovska kulturna revolucija rasparala je jastučnicu. Iz te je jastučnice mnogo perja odletjelo niz vjetar. To perje sad je kojekuda uokolo, kao ekološki problem. Perje je - kako uči priča - lakše raspršiti nego vratiti u jastučnicu. Onaj tko bi to želio učiniti, čak i ako bi želio, mora imati viška novca i puno koncentrirane moći. Danas u hrvatskoj politici nema nikoga tko posjeduje te dvije stvari.