Ivo Banac baš i nije svijetli primjer etike i dosljednosti u politici, međutim, njegova davna ocjena hrvatske politike kao “močvare”, nikada neće izgubiti na aktualnosti. U toj i takvoj močvari, posljednjih je dana uslijedilo golemo uzbuđenje jer je neki Mladen Madjer iz HSS-a prešao Milanu Bandiću i dodatno zapečatio parlamentarnu većinu Andreja Plenkovića. Duboko je uznemiren njegov dosadašnji šef Krešo Beljak, koji je zatražio da USKOK provjeri Madjera, pa ako Bog da, da sud kazni nečasnog zastupnika.
Dakle, sadašnjoj HSS-ovoj garnituri gadi se Madjerova prevrtljivost, ali nije im se gadilo omogućiti mu da postane saborski zastupnik, iako su znali da je on još 2010. pravomoćno osuđen na šest mjeseci zatvora, uvjetno na godinu dana jer je s dvojicom sumještana protuzakonito iskapao šljunak, a zbog presude iz 2013., prema kojoj je Općinu Novigrad Podravski oštetio za nešto više od deset tisuća kuna, nije se smio kandidirati na lokalnim izborima. Nije im smetalo to što je dokazano da je kršio zakone, ali sada kada je Beljaku pokazao srednji prst, gazda HSS-a strahovito se uzrujao. Iskreno, teško je reći tko od njih dvojice birače smatra većim budalama.
Zapravo, zašto bi se Madjer trebao opravdavati? Nije ni prvi ni posljednji koji je iskoristio ljude koji su mu dali glasove, a uvijek se može pozvati na stajalište Ustavnog suda od 12. travnja 2001., kada su ustavni suci blagoslovili sve preletačeviće zaključkom da je “predstavnički mandat takav odnos između birača i njihovih predstavnika u parlamentu u kojem su zastupnici u svom djelovanju - to jest, u raspravama, u zauzimanju stavova i u glasovanju u predstavničkom tijelu - neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali”.
“Poštovani hrvatski birači, što ste izabrali - izabrali ste, a sad se…” poruka je Ustavnog suda, koje se ovdašnja politička kasta čvrsto drži. Ionako se ni na desnici, ali ni na ljevici ne uzbuđuju jer su cementiranjem korupcije u politici u samo jednom desetljeću mnogima zgadili demokraciju, tako da je 2007. na parlamentarnim izborima glasalo gotovo dvije trećine biračkog tijela, a 2016. jedva polovica.
A ako je neka oklada sigurna, onda je to da se ništa neće promijeniti, zbog najmanje dva razloga. Prvi, Plenkovićeva Vlada ovisi o glasovima raznih Madjera i Milanki Opačić, kao što i njihove egzistencije ovise o opstanku sadašnje vlasti. Drugo, ovdašnja javnost kronično je anemična i već se dvadeset godina ne suprotstavlja udarima na demokraciju.
Dok Hrvati šute, a društveni se angažman svodi na pisanje poruka na Facebooku, u najbližem susjedstvu javnost konkretno izražava nezadovoljstvo vlastima. U Beogradu su u subotu održani već peti masovni prosvjedi protiv tamošnjeg Aleksandra Vučića, čije se vlasti povezuju s premlaćivanjem ljevičarskog političara Borka Stefanovića, u Budimpešti je desetak tisuća ljudi protestiralo protiv svemoćnog Viktora Orbana, a u Banjoj Luci prijatelj aktualne hrvatske politike Milorad Dodik pomoću specijalaca pokušava ugušiti bunt koji prijeti njegovom smjenom. Suština svih ovih protesta je identična - ljudima je dosta korumpiranih političkih elita, koje rade što žele, otvoreno kradu i zakone koriste kako im odgovara, a za ništa ne odgovaraju. Zato je nezadovoljna gomila na trgovima i ulicama sve veća, iako su prije manje od godine i Vučić i Orban uvjerljivo pobijedili na izborima.
Za razliku od ovih dvojice, Andrej Plenković ima sreću što je premijer u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se nezadovoljstvo situacijom u zemlji iskazuje u Ipsosovim mjesečnim anketama. Njegova stabilna Hrvatska stabilno propada.