Stanovita doza bestidnosti je potrebna da bi se u ovim (a i drugim hrvatskim) novinama pisalo o jeziku, a pogotovu o primjeni ne samo pravopisne nego još više i gramatičke norme. Promakne nam svašta. A ako se, zbunjeni novitetima koje nameće ideološki nadzor nad čistoćom nacionalnog identiteta jezika, oslonimo o neki pravopisni alat (spelling checker) koji nam neki oblik podvlači upozoravajućim crvenilom, može se dogoditi da pogriješimo još gore (kako se meni omaklo u brzini pa me dr. Nives Opačić oprala u Novinaru, kao notornog nepismenjaka).
Alati pak ne popravljaju pogreške u akuzativima (ponajprije odnosne zamjenice), brkanju određenoga i neodređenog oblika pridjeva, nesnalaženju između gdje, kamo, odnosno kuda, i sve takvim nekim “dvojbama” koje se svladavaju u osnovnoj školi - da ne spominjemo dug i kratak jat (vraga izjeo tko je dokinuo “rogato” ě), te “č” i “ć” (koje bi, primjerice, Jurica Pavičić sveo na jedan grafem).
Nama u novinama dobra je izlika što pišemo gotovo svi u posljednji čas (na svu sreću ne u posljednjem času), kada glavnina teksta ulijeće u program, ne ostavljajući ni prorijeđenim redovima lektora vremena za lov na nesklapnosti.
Kad zasvrbi goniča marhe
Ali što s onima kojima je pisanje posao a imaju vremena - ili ga moraju naći - da bi natenane tesali svoj stil? Upravo njima, piscima (uglavnom ili samo) fikcije, Katedra za stilistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta poslala je upitnik s petorim pitanjima. Evo ih, sažeto: koristite li pri pisanju jezične priručnike?; dopuštate li lekturu [svojih] tekstova?; svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju - ironičnik, pa biste li i sami predložili neki novi interpunkcijski znak?; čitate li naglas tekst koji ste napisali?; kako biste opisali svoj stil i koliko ste ga mijenjali?
Odazvalo se šezdeset pisaca. Koliko njih, toliko pristupa. Koga zanima - a ima što zanimati - može odšetati svoga miša do URL-a stilistika.org, kliknuti (ne kao onaj kenjator galeb) na e-knjige, pa čitati i iščitati “Jezik in fabula”.
Našeg urednika, goniča pisačke marhe, osobito je zasvrbio ironičnik. A vala i pisce.
Narodne mase, široke a ozbiljne
“Ako se ironija ne vidi iz konteksta, nikakav je znak neće učiniti prominentnom u nekom sklopu”, precizno opaža Slobodan Šnajder.
A Damir Šodan piše: “Ne moramo valjda za svaki pomak u registru ili semantici uvoditi dodatnu ‘signalizaciju’, jer tako otupljujemo čitatelja koji će se u tom slučaju umjesto da suvereno ‘vozi’ tekstom tek saplitati o ‘znakove na cesti’ uz realan rizik da malo i ‘ubije oko’ za upravljačem. Ako smo dotle došli, onda je ‘šoferska tuga pregolema’, mogli bismo zaključiti ostajući u zoni prometnih metafora. Šalim se…”, upada tu Šodan u vlastitu zamku - čim je imao potrebu naglasiti da se šali (i tako uglaviti “znak na tekstualnoj cesti”).
Vrag je što nam je to “šalim se” postala refleksna poštapalica - iako nisam siguran treba li nam za to da se sugovornik ne uvrijedi, ili da uopće shvati, ili time dajemo znak za smijeh, kao u američkim serijama.
Očito, u današnje doba imamo problema sa shvaćanjem ironije kojih u Rabelaisovo, pa ni Voltaireovo nije bilo - među pismenima, dakako. Da su “široke narodne mase” imale smisla za ironiju, vjerojatno se revolucija ne bi onako okrvavila (mislim na francusku - javlja se suvremenik i sunarodnjak glumca koji je milicionaru uzalud objašnjavao da je nešto trulo u državi Danskoj a plavac ga mlatio prisnažujući da on valjda zna u kojoj je državi trulo).
Ako nam je nužno reći “šalim se” u izravnoj verbalnoj komunikaciji, kad nam je na raspolaganju sav golemi repertoar neverbalne komunikacije (a ona, po nekim istraživanjima, čini 93 posto ukupne komunikacije) - nije li još potrebniji u pismenoj, u kojoj od neverbalne ostaju tek pravopis (e, baš!), verzal i kurent, fet i kurziv (o, pardon, sada su bold i italic), odnosno korpusi slova (koji su izgubili svoja osobna imena cicero, garmond, borgis itd.)?
Deliberante Roma, Saguntum periit, podsjećao je uzaman još senator Šenoa zlatoljupce. Dok se stilisti domišljaju, komunikatori su već davno izmislili, pa i Pero Kvesić kaže da nema ništa protiv korištenja “smajlića”.
Nije li ljudski biti prasac
Dakako, emotikoni, pa e-moji i sav niz takvih znakova, nisu samo interpunkcije, nego istinski stilski interkalari, neverbalni interamniji među rijekama riječi, koji interagiraju sa čitateljem poruke, prenoseći ne samo ironiju, nego i niz inih bilo poticajnih, bilo utješnih impulsa.
Ironija je ipak i više i dublje od pukog osmijeha ili pukog miga, eventualno spregnutih.
Ne, nisu emocije te koje čovjeka luče od inih sisavaca, čak ni slutnja transcendencije, jer i nju možemo razaznati u slonova koji se obredno zaustavljaju kad u svojim lutanjima ponovo naiđu na mjesto preminuća bivše svoje matrijarhe. Nije to čak ni sklonost veselju, pa i pravom smijehu, koju nailazimo i u prasaca (ne zvuči li ljudski biti prasac i tome se radovati unatoč tragičnoj kobi ukusnosti?). Ipak ni u koga, ni u primata ni u vodenih sisavaca nema razvijene ironije, samo u nas, primata koji smo prošli vodenu fazu u razvoju. Samo u nas je Sokrat ironiju mogao razviti kao dijalektičku metodu spoznaje, pa zatim, ironično, platiti glavom svoju građansku etičnost.