Ima tome ravno tri stotine godina, u ljeto 1717. jedan se moj predak Tomić u Donjem Prološcu izvalio na vunenoj prostirci u hladovini pod smokvom, pa sisajući izgrižen čibuk gledao plavi vrh Biokova u daljini i ovako mudrovao:
“Moj rođo, da je zeru pameti, ovi bi Imocki moga bit Provansa.”
“Di ti je to?”, začudio se njegov rođak Jozo berući slatki plod s grane i trpajući ga cijelog u usta, a Tomić mu je samo odmahnuo, kao da bi rekao, “ah, šta ću ja tebi glupanu objašnjavati”.
Stazom između njiva pšenice u to je projahao Alija, mlađi sin age Ibrahima, i u prolazu im uzrujano doviknuo:
“Velika je kaurska sila krenula na nas. Kadija daje dukat svakome tko stane pod oružje.”
“Pođi ti, Alija, naprid, evo nas za tebon”, odgovorio mu je moj predak, pa brzo ustao i uzeo slagati prostirku.
“Ajmo! Ajmo! Na ovu skupoću svaki dukat dobro dođe”, zaključio je rođak Jozo zadovoljno.
“Ma, koji dukat. Šta ti pričaš?”, otresao se Tomić na njega. “Nema ti, rođo, ni kadije ni dukata, nego ako si pametan, sakrij se sa ženon i dicon dok ovo ne prođe.”
“Ali, propast će nan Turska carevina”, viknuo je za njim rođak.
“E, to će mi teško past”, odgovorio mu je zajedljivo Tomić grabeći uzbrdo bez osvrtanja. “Neka se Alija i ćaća mu Ibrahim bore. Nisu se valjda za ništa prošle godine budale poturčile.”
Vukući sa sobom sve što imaju, svoje jadne rite i probušene opanke, čađav kotao, dvije vreće kukuruza, korito gnjilih krumpira i luka i stado mršavih koza, on i njegovi pritajili su se uskoro u jednom grabovom gaju poviše sela, dok je iz primorja, preko Zadvarja i Šestanovca, visoko na vrancu ponosno jahao mletački providur Alvise Mocenigo Treći, vodeći sa sobom vojsku pijanaca i propalica, da za krst časni i slobodu zlatnu pale sela, pljačkaju stoku i ljetinu i ne birajući je li muškarac, žena ili dijete, redom siluju i mačevima sijeku.
Kršćanska sila utaborila se uskoro u polju oko Imotskog te iz topova i kremenjača stala tući po utvrdi iznad Modrog jezera, u koju se zatvorilo jedva stotinjak Turaka. Ti su nesretnici, po duši govoreći, i u mirnim vremenima neizmjerno patili. Njihov život ni prije toga nije bio osobito ugodan. Pisali su bezbrojna kukavna i ulizivačka pisma tražeći premještaj, a spoznaja da će sada tu vjerojatno umrijeti, daleko od blistave Porte i svojih najmilijih, među nevjerničkim, kaurskim ološem, na dalekoj, nesigurnoj granici Imperija, silno ih je ogorčila.
“Stanite! Stanite, ne pucajte, ja sam, braćo, vaš!”, zavikao je iznenada jedan od njih uspravljajući se na zidinama visoko podignutih ruku.
Kršćanski vojnici načas su obustavili vatru i začuđeno ga pogledali.
“Ja sam Zlatko Hasanbegović, Hrvat islamske vjere!”, objasnio im je naivno se osmjehujući onaj iz imotske utvrde, a ovi dolje razmislili su još sekundu ili dvije te ponovno uhvatili derati, bam, bam, bam, bam, i Hrvata islamske vjere lijepo izrešetali kuršumima.
Otpor turskih branitelja nije dulje potrajao. Čekali su pojačanje iz Duvanskog polja, a kad ono nije došlo, podigli su bijelu zastavu i tražili pregovore o predaji. Drugog kolovoza, na blagdan Gospe od anđela, sto tri zarobljenika milostivo su ispraćeni do Ljubuškog. Imotski je nakon više od dvije stotina godina osmanske vlasti ponovno došao u kršćanske ruke, a moj je predak oprezno pričekao nekoliko dana pa se s obitelji i kozama spustio iz onoga grabovog gaja natrag u svoju skromnu potleušicu u Donjem Prološcu. Tamo ga je uskoro posjetio nekadašnji zemljoposjednik, aga Ibrahim.
“E, Ibro prijatelju, otkud ti?”, upitao ga je Tomić. “Zar nisi i ti otišao put Hercegovine?”
“Ja više nisam ni Ibrahim ni aga, nego se zoven Giovanni”, poučio ga je ovaj ljubazno.
Moj je predak na ovo zapanjeno zinuo.
“Doša san se dogovorit kako ćemo poslovati sad kad, Bogu hvala, više nema turskog zuluma”, nastavio je Giovanni. “Neće biti problema, Tomiću, važno je da zapamtiš samo jednu stvar. Sve ostaje po staron.”
Tu se kod Imotskog tada, u ljeto 1717. povukla takozvana Mocenigova linija i ona je do današnjega dana nepromijenjeno ostala granica, premda su se države s obje strane, obično u krvavim okolnostima, mijenjale. Krijući se periodično u grabovom gaju poviše kuća, kada bi nekakva slavna Isusova vojska krenula paliti sela, pljačkati stoku i ljetinu i sjeći ne birajući je li muškarac, žena ili dijete pod sječivom, moji su krotko i redovno plaćali namete. Nikome nisu radili probleme. Bili su miroljubivi podanici i osmanskim i mletačkim vladarima, i Austriji i Jugoslaviji i Hrvatskoj, vjerni svim tiranskim i lopovskim režimima što su se bez razlike, do jednoga, razmetali kako su im donijeli slobodu i blagostanje.
Predstavljajući posljednji takav poredak, u Imotski je prije nekoliko dana došla predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u pratnji savjetnika Mate Granića i ministra obrane Damira Krstičevića. Visoko državno izaslanstvo s imotskim je domaćinima slavilo okrugli broj godina otkako je grad u kršćanskim rukama. Krišom brišući nevidljivu suzu gospođa je predsjednica ganuto pričala kako je za imotski kraj otad mnogo toga napravljeno, a još će se više, naravno, u budućnosti napraviti.
Cijela tri stoljeća su prošla, a sve je zapravo ostalo isto.
“Bude li pameti, ovaj bi Imotski uskoro mogao postati Provansa”, rekla je predsjednica ponosno, a ministar Krstičević diskretno se nagnuo do savjetnika Granića i šapatom ga upitao:
“Šta je to Provansa?”
Savjetnik Granić na to mu je samo odmahnuo, kao da bi rekao, “ah, šta ću ja tebi glupanu objašnjavati”.