Kad je u kolovozu prije šest godina u marjanskoj šumi zaklana meksička turistkinja, prošlo je mjesec i po prije nego je policija otkrila ubojicu, a za sve to vrijeme u Splitu se nagađalo tko bi on mogao biti. Zanimljivo je bilo promatrati kako su ljudi željeli okrutni zločin otkloniti od sebe. U njihovim predstavama monstrum je neizbježno bio netko drugi, drugačiji, netko izvan zajednice, nekrst, tuđinac, otpadnik, netko tko ne navija za Hajduka. Pa je prvo krenula priča da je riječ o obračunu meksičke narkomafije. “Kartel iz Juareza, to su zviri”, govorili su upućeni u kafićima i sportskim kladionicama, “njima ti je okinit glavu ka popit čašu vode”.
Nije međutim prošlo mnogo, a narod je imao novoga osumnjičenog: nepoznatog beskućnika. Uvjerenje da to mora biti odrpanac bez prebivališta i zanimanja bilo je toliko da je policija uzela otiske prstiju i uzorke sline svima koji su došli objedovati fažol s kranjskom u pučkoj kuhinji. No, onda je došla nova, uznemirujuća vijest, gora od ijedne dotad: djevojku su smaknuli obožavatelji Nečastivog. Sotonisti, snajka! Čak je na nekoliko internetskih portala izašlo: “Tijekom današnjeg dana je isplivala informacija kako su u blizini mjesta zločina pronađeni i pentagrami, što bi trebalo upućivati na to da je riječ o ritualnom ubojstvu.”
Ali, tada je napokon jedan reporter s velikim detektivskim darom, superiornim umom i njuhom krvosljednika, nezakoniti sin Herculea Poirota i gospođice Marple, došao do počinitelja i svečano objavio njegovo ime u informativnoj emisiji Hrvatske televizije. Ta-daaa! Bio je to vlasnik autopraonice iz Novog Sada. Na to su se svi ispred malih ekrana pljesnuli dlanom po čelu: pa, majku mu, kako se odmah nismo toga sjetili? Tražimo li nekoga koji nije naš, drugoga, drugačijeg, stranca i otpadnika, što je logičnije nego da on bude Srbin?!
Ubojica, kao što danas znamo, nije bio ni meksički gangster, ni beskućnik, ni sotonist, ni Srbin iz Novog Sada, već običan momak iz susjedstva. Splitsko dite, kako bi rekli sportski novinari. Hrvat iz pobožne obitelji, ministrant u župnoj crkvi, sin hrvatskog branitelja i ratnog vojnog invalida. Nije imao ni jednu jedinu pogrešnu osobinu. Poremećeni je siromah bio bez ostatka, sto posto naš.
Socijalni psiholozi detaljno su istražili fenomen kad se jedna zajednica ujedini, homogenizira, stisne se kao krdo uplašenih goveda pred nekakvom zamišljenom prijetnjom izvana. Dušmanski drugi može biti bilo tko, Židov, Arapin, Ciganin ili čak homoseksualac, ali neuku svjetinu ništa zapravo ne ispunjava takvom divljom, slijepom stravom, već stoljećima, od srednjovjekovnog lova na vještice do današnje moralne panike zbog heavy metala, kao tri šestice, obrnuti križevi i pentagrami. Sljedbenici Đavla su imaginarni neprijatelji za sva vremena i sve prilike, kao što smo mogli vidjeti i prije nekoliko dana u Zadru.
Dvojica su se mladića u dvorištu crkve svetog Josipa u predgrađu Plovanija krenula naguravati sa svećenikom i čini se da to nije bio teži incident, tek nešto grublja razmjena suprotstavljenih mišljenja. Sasvim u duhu hrvatske polemičke tradicije, oni su njega pljusnuli pivom iz limenke, on je njih udarao crkvenom klupom, ali je za nevolju jedan od izgrednika imao crnu majicu na kojoj je pisalo Megadeth ili Slayer, na slici je dugokosi glazbenik po grmljavinskom nevremenu nerazborito svirao špicastu električnu gitaru, i zbog toga je zgoda dobila jedan zlokobniji ton. Po gradu je krenula priča o sotonističkom obredu, bogobojazne su žene hiperventilirale opisujući drsko svetogrđe. Metalac je dobio otkaz, šef mu je rekao da “neće raditi s ljudima koji su digli ruku na Crkvu”, a javili su se, pogađate, i branitelji. Kako bi ijedna glupost danas mogla proći bez branitelja?
Strah se raširio kao šumski požar na zvizdanu, takvom snagom i brzinom da biste pomislili kako ovdje nema zla osim natprirodnog. Najveći su nam neprijatelji sotonisti u crnim majicama s natpisima u gotici i njihov gospodar, ekstravagantni superzločinac s jarećim rogovima i papcima, koji vrišti u agoniji kad kakav neustrašivi franjevac počne nad njim moliti Vjerovanje i škropiti ga blagoslovljenom vodom.
Znate, ako postoji Đavo, mislim da je lako moguće da on ne zna ni riječi grčkog i latinskog. Ne uzbuđuje ga da se okreću križevi, crtaju petokrake, žrtvuju djevice, braća orgijaju sa sestrama ni išta drugo od kićenog, mračnog obreda kojim ga navodno dozivaju. Kad svećenik na misi počne moliti za oslobođenje od utjecaja đavolskoga, Đavo se samo lagano nasmiješi. Jer on nije dolje, u izmučenom shizofreniku koji se raščupan i znojan, iskolačenih očiju grči na kamenom podu, već stoji malo dalje, u prvom redu crkvenih klupa, sa ženom i djecom, u svome najboljem odijelu i sjajnim očetkanim cipelama, namirisan vodicom poslije brijanja.
Đavo je ugledan građanin. Vozi službeni Audi s automatskim mjenjačem, sustavom protiv proklizavanja, zračnim jastucima i grijanim sicevima. HDZ je Đavla možda imenovao u nekakav nadzorni odbor. Nikad ne biste shvatili da je to on, po svemu je običan, normalan, kao vi ili ja. Možda je na prsima tetovirao Isusa kao Tomislav Horvatinčić. Ili oko vrata nosi veliki križ kao Dario Kordić. Mogao bih čak zamisliti da je Đavo čak, onako, za šalu završio bogosloviju, zaredio se i desetljećima službovao negdje kao župnik, prije nego su otkrili da je pipkao prvopričesnike.
Kao i u slučaju onoga nesretnog momka koji je zaklao meksičku turistkinju, ne treba tražiti drugdje. Zlo ne dolazi izvana, od drugoga i drugačijeg. Ne, ono je tu, domaće, nepogrešivo naše.