Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe i banku koja vjeruje u njih, kaže televizijska reklama, a ja jedva mogu vjerovati što sam čuo. Zar stvarno? Baš nam to treba? Upravo sad, usred ove noćne more s Agrokorom, kad se otkriva da se jedan luđak zadužio na puste milijarde eura zahvaljujući bankama što su ga lakomisleno slijedile u svim njegovim nevjerojatnim pustolovinama, netko misli kako nam nedostaje poduzetničke samouvjerenosti?!
Pa sve najgore što nas je snašlo djelo je upravo onih koji ni trenutka nisu dvojili u svoje postupke, odlučnih idiota, neumjerenih alfa mužjaka, megalomana i mesija poput Ivice Todorića, Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, Tomislava Horvatinčića, Zdravka Mamića... Mogao bih ovako do sutra nabrajati. Ako mene pitate, ljudi koji vjeruju u sebe zadnje su što naša zemlja treba. Naša zemlja treba sumnjičave, oprezne, skromnijih htijenja, ljude svjesnije svojih ograničenja, koji će pred zaprekom usporiti, zaustaviti se i mućnuti glavom, savjetovati s nekim razboritim, nazvati nekoga iskusnijeg prije nego zaseru.
Ali, nije to najgore u reklami austrijske banke. Više me živcira muzika u pozadini, “Tvoja zemlja“ Vice Vukova. Premda se Hrvatska i Hrvati u njoj ne spominju, ili upravo zato što ih u stihovima izrijekom nema, ne postoji snažniji, uzvišeniji, mističniji izraz hrvatstva od te pjesme. A trudili su se, znate i sami, mnogi. Pisali su i Matoš, i Preradović, i plemeniti Zajc, i Runjić, i Tereza, i Gibonni i drugi, možda i mudriji i talentiraniji pjesnici, skladatelji i pjevači, ali nijednome nije uspjelo što je uspjelo Dragi Britviću, Alfiju Kabilju i Vici Vukovu. U domoljubnom ushitu samo Arsenova “Vraćam se“ stoji kraj Vicine ”Tvoje zemlje“. Čak i danas, u ovo odvratno doba, kad hrvatstvo pristojnog čovjeka uglavnom ispunjava nemoćnim gnjevom, očajem i stidom, kad onaj nezaboravni bariton zapjeva “to je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom“, meni se usprave dlačice na vratu.
Esdepeovci su nedavno odlučili da će im to biti himna, ali nisu se, naravno, sjetili upitati za dopuštenje ili, Bože sačuvaj, platiti autorima. Nije im palo na pamet da je “Tvoja zemlja“ nečije intelektualno vlasništvo, vjerojatno stoga jer šupci svojim intelektom nikada ništa lijepo i dobro nisu napravili. Kako bilo, Alfi Kabiljo ih je odbio. Ispravno ocjenjujući kako mu ne treba da ga pod stare dane povezuju s luzerima, veliki je skladatelj poslao odjebanac Davoru Bernardiću, a da je mene pitao, trebao je i austrijskoj banci. Dobro, Austrijanci mu nisu zaboravili platiti, ali svejedno je loše.
Stresem se od nelagode kad god je njihova reklama na televiziji. Loše se osjećam kad me nekakvi štajerski zelenaši krenu učiti hrvatstvu. Kakav bi mi uopće bili narod, kakva bi ovo zemlja bila da se njihovim vrijednostima mjerimo? Zar smo o tome tisuću godina sanjali? Za to su ginuli naši preci? Kralj Tomislav je 925. odbio Mađare na Dravi da bi dobio gotovinski kredit s valutnom klauzulom u eurima? Zrinski i Frankopani su 1664. ustali protiv Habsburga jer im mrski okupatori nisu dali izabrati između promjenjive i fiksne kamatne stope? Sinjski junaci su 1715. samo željeli internetom plaćati račune? Titovi partizani su se 1941. odmetnuli u planinu zbog većeg dopuštenog minusa na tekućem? Svi su Hrvati i Hrvatice plakali od sreće kad je Franjo Tuđman u kolovozu 1995. na Kninskoj tvrđavi podigao pare sa šaltera austrijske banke?
U mislima mi se bankarstvo sve besmislenije miješalo s hrvatstvom, hladni se financijski interes miješao s vrelim srcima naših domoljuba, no u jednom trenutku sam se zaustavio, jedna me je spoznaja neočekivano obasjala. Odjednom sam shvatio kako reklama s pjesmom Vice Vukova, Alfija Kabilja i Drage Britvića ustvari i nije neobična kako se čini. Istina, glupo je i pomisliti da austrijska, ili bilo koja druga banka želi dobro našoj zemlji, ali opet, ne možete je ni osuđivati. Tako se to u nas radi. Domoljublje je dokazana marketinška strategija. Svašta se ovdje prodaje domoljubljem, pa zašto ne bi i stambeni krediti i devizna štednja?
Evo, na primjer, zahvaljujući poznatoj šatorskoj pobuni otprije nekoliko godina, Ministarstvo branitelja iz državne blagajne će u 2018. dobiti cijelih sto osamdeset milijuna kuna preko onoga što su dobili u ovoj godini. Iznosi neumoljivo rastu. Bivši ratnici na jednoj strani sve više traže za Hrvatsku koju su izborili, a na drugoj je Hrvatska sve jadnija. Za pare koje su zahvalni građani u posljednjih dvadeset pet godina braniteljima isplatili za državu, mogla se možda i koja bolja, čistija i bogatija država negdje nabaviti. Kako u Ministarstvu branitelja procjenjuju svoje zasluge, pomislili biste da je ovo Kraljevina Švedska.
Gledajući kako branitelji lijepo napreduju, austrijska banka je odlučila posegnuti za njihovim trikom, domoljubnim marketingom. Reklamom “Tvoja zemlja“ učinila je nešto što smo stoput dosad vidjeli. Sve nam je tu poznato. Hrvatstvo austrijske banke i hrvatstvo Tome Medveda nisu u osnovi različiti. I austrijska banka i Tomo Medved samo žele naš novac. I ne vrijedi sada žaliti za izgubljenom nevinošću, naricati za vrijednostima kakve su nekad navodno bile, za čistim domoljubljem, poštenjem, bratstvom, kršćanskom ljubavlju. Nema toga više, sve se pokvarilo. Kršćanska ljubav Željke Markić uvjerljiva je kao ciganski Rolex. Pa i zemlja na kraju, tko zna čija je? Ona iz pjesme Vice Vukova više možda i ne postoji.