Bio je ponedjeljak ujutro, pili smo kavu na Pjaci. Mališani pod maskama zaustavili su se nedaleko nas i uglas počeli meketati:
Maškare ča mogu maškare
S menon si se jubila u tami...
“Ajme, krasno”, rekli smo dajući im deset kuna, a maloljetni pokladni profiteri nastavili su dalje, pjevajući kao navijeni refren starog hita baš svima na gradskome trgu. I to im nije bilo dosta, već su došli i sutradan, u utorak, ponovno:
Maškare ča mogu maškare
S menon si se jubila u tami...
“Dobro je. Ajmo, tutanj!” prekinuli smo ih pružajući nekoliko novčića, a drugdje su, opazili smo, bili i škrtiji. Ipak, maskirani razbojnici se nisu obeshrabrili. Navratili su i u srijedu:
Maškare ča mogu maškare...
“Pa, jebemusve!” zavikali smo revoltirano. “Potrudite se malo oko repertoara. Naučite još koji glazbeni broj. Ne možete stalno na istu foru narodu uzimati pare.”
“Vi ste maškare”, objasnili smo im, “a ne Hrvatska demokratska zajednica.”
Djevojčice i dječaci pokunjeno su se pokupili i u četvrtak nisu dolazili, ali ja sam znao da se nismo zauvijek oprostili od njih. Naslućivao sam kako ćemo ih opet vidjeti i razdragano im pljeskati kao da njihovu pjesmu nikad prije nismo čuli.
Dvije godine je Kolinda Grabar-Kitarović na čelu države, a izbore je dijelom dobila i zahvaljujući obećanju kako će imati manji ured od svojih prethodnika i kako će se svakako, neizostavno, čim prije preseliti s Pantovčaka u kakav manji, skromniji, jeftiniji prostor. Nije to bila naročito originalna zamisao, čula se višekratno u posljednja dva desetljeća, ali je predsjednici upalila. Suradnika je naposljetku ipak zadržala jednako, ako ne i više od Stipe Mesića i Ive Josipovića, a nedavno je došla i definitivna vijest kako se nije našlo ništa manje, skromnije i jeftinije od Pantovčaka. Strelovitom brzinom, za samo dvadeset četiri mjeseca, u jedva sedamsto trideset dana od predsjedničke inauguracije, nekakav je ćato svečano objavio: Nema.
Eh! To ja zovem birokratskom izvrsnošću.
Svejedno, ne vjerujem da je priča o predsjedničkom napuštanju Pantovčaka završena. Na izborima za tri godine nekakav će se kandidat zasigurno toga sjetiti, a nije nemoguće ni da to još jednom bude Grabar-Kitarović, a publika će opet skočiti na noge i radosno zapjevati:
Maškare ča mogu maškare...
Ovih dana diljem zemlje nekakvi smiješni ljudi sa zelenim kovrčavim perikama i ogromnim ružičastim naočalama primaju ključeve gradova od službenih vlasti i svima je krasan i neodoljivo smiješan taj tradicionalni čin kojim se odbacuje red i razum i počinje vladavina neobuzdanog, pijanog i prostačkog veselja. Iskreno, ja bih ovoga časa hladnokrvo potpisao da luđaci sa zelenim perikama i ružičastima naočalama cijelu godinu budu vlast, umjesto da gledam skaredne saborske ispade Ivana Pernara i Steve Culeja. Ne može zaista biti gore od Culeja i Pernara. Karnevalski bezumnici što se krevelje i pokazuju gole guzice neusporedivo su mi pristojniji od Andreja Plenkovića kad predlaže da se ponovno uvede vojni rok, ili Bože Petrova kad zahtijeva da se otvore komunistički arhivi, ili nekoga sličnog tko nekakvom imbecilnom i sramotnom pričom hoće sakriti kilavost državne administracije.
Naučio sam ipak da vlast nije uvijek gora od naroda. Dapače, građani su često i gori od ministara i zastupnika koje su izabrali, pa kad im u pokladno vrijeme, makar simbolički, dadeš vlast, kad pustiš uspaljenu raju da se slobodno obračuna sa svojim neprijateljima, zapali na lomači čudovišta što im uništavaju živote, što ih drže u bijedi i neznanju, krezube, gladne i obespravljene, budale se obično okome na neke potpuno nedužne ljude.
Očekivali biste da će maskirani biti hrabriji, da će barem u anonimnosti, kad već ne mogu otvoreno, imenom i prezimenom, ustati protiv siledžija i ugnjetavača, ali u nas su i maškare konformistične. Ništarije se ni pokrivena lica ne usuđuju suprotstaviti vlasti. Demoni od slame i tkanine koji u pokladno vrijeme gore u središtima mjesta samo rijetko imaju lica ministara ili predsjednika, a i tada ih zapale samo kad im je mandat na izmaku i nikome više nisu prijetnja. Šest godina dok je bio na vlasti maškare su zaobilazile Ivu Sanadera opreznije od režimske štampe, a kad je Sanader jednom pao, iduće sezone je svima bio krnjo. I u najšugavijim planinskim vukojebinama čitali su mu optužnice, proglašavali ga krivim nesmiljenije od suca Turudića i raspomamljeno plesali oko njegove lomače, zaboravljajući kako su jednom nedostojanstveno drhtali pred njim, kad im je došao u selo otvoriti vodovod ili presjeći vrpcu iznad asfalta.
Karnevalske kolone vode kukavice koji se nikada neće napiti do mjere da naprave nešto zaista nerazborito. Neka su neodoljivo blesavi i šašavi, ali svejedno paze da ne prijeđu granicu dobrog ukusa. Nikad ne zapale nekoga tko je stvarno opasan, tko ih može ozbiljno zajebati. Princem karnevala u našim selima će radije proglasiti nekakvog luzera, nekakvo bezazleno biće, homoseksualca, Srbina, novinara ili čak, u najsramotnijem dosad zabilježenom slučaju, dijete začeto umjetnom oplodnjom. O pokladama je je naš dragi i bogobojazni katolički narod često i pokvareniji, zločestiji i gluplji nego u ostatku godine.
Maškare ča mogu maškare, zapjevali su oni mališani ponovno na Pjaci u petak ujutro. I dalje im je to bio sav repertoar. Vidio sam ih izdaleka i jednostavno se okrenuo i otišao popiti kavu na drugo mjesto.