Bila je to tako dobra zamisao da prosto niste mogli vjerovati da je naša. Žene pedesetih godina, u dobi kad ih nijedan poslodavac više nije želio, država je zaposlila da njeguju bolesne i slabo pokretne starce u pustim ravničarskim selima. Projekt su u Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava nazvali “Zaželi” i bili su vrlo ponosni na njega, kako su od dvije ljudske nesreće, nesreće staračke usamljenosti i nesreće nezaposlenosti, domišljato sastavili jednu sreću, a bez znatnijeg našeg troška jer je Europska unija platila veći dio. Pa, recite i sami, zar to nije sjajno? Gotovo milijardu kuna su iz Bruxellesa za to dali, vjerojatno iznenađeni da su i glupi, lijeni i pokvareni Hrvati u stanju učiniti nešto plemenito i lijepo.
Njegovateljice su tako dobile plaću od tri tisuće i bicikle da lakše obilaze svoje štićenike. Naslonile bi ujutro bicikl uz plot ili stablo šljive obijeljeno vapnom, skuhale skroman ručak od mahuna i piletine koju su joj prethodno kupile, namjestile postelju, oprale i prostrle robu u dvorištu i na kraju popile kavu s bakom. Možda vam se to ne čini kao bogzna što živite li u Zagrebu, ali u Čemincu u Baranji je veliko.
Živite li u Zagrebu, već ćete naći nekoga da vam skuha i opere. Ako nikako drugačije, ostavit ćete stan nekome tko je dao oglas “njegovala bih stariju osobu u zamjenu za nekretninu”. Samo jedan kratki posjet javnobilježničkom uredu i potpis na ugovoru dijele vas od doživotne ljubavi neke do jučer nepoznate žene. Tuđe će čeljade brinuti o vama kao o rodu rođenom. Istina, znatna je vjerojatnost da će se zetovi ili nećaci izbezumiti kad shvate da im je izmakao vaš stan, dat će se u dugo i mučno natjeravanje po sudovima da ospore ugovor između vas i njegovateljice, proglašavat će vas ludim i neubrojivim, ali boli vas dupe. Vi ćete tada biti mrtvi.
Baki u Čemincu takva je mogućnost, međutim, uskraćena. Tko bi se polakomio za njezinom malom vlažnom prizemnicom ulegnutog krova, oronule fasade, utonule u baranjsko blato, kraj stotina takvih kuća uokolo, praznih i napuštenih. Ne možeš ih, što kažu, ni prodati ni darovati. Drugačije se živi u provinciji, daleko od blještavih svjetala glavnoga grada i njegovih bezbrojnih uzbudljivih mogućnosti, od gomile u odijelima koja vazdan zaposleno zuji između ministarstva, ureda, agencija, redakcija, studija, centrala i poslovnica i jedva stigne oko podneva malo sušija čalabrcnuti. U provinciji je tako tiho da baka jasno čuje kad na kraj dugačkog seoskog šora zastruže blatobran o gumu njegovateljičinog bicikla i svi su tako jadni da im plaća od tri tisuće kuna ne zvuči kao da im je netko opsovao mater.
I zato bi oko osam sati, kad voditelj Dnevnika kaže “želimo vam ugodan nastavak večeri”, a baka utiša televizor i krene u beskraj moliti ružarije za svoje žive u Dublinu i svoje mrtve u čistilištu, nekoliko desetaka Zdravomarija svakako izmolila i da milostivi Otac, sveti Antun Padovanski i blaženi Alojzije Stepinac podare dug život i dobro zdravlje Marku Paviću, ministru rada i mirovinskoga sustava, koji im je poslao jednu ženu da im opere, skuha i razgovara s njima, da ne skapaju prljave, gladne i same kao životinje u iseljenom Čemincu. Pa i njegovateljicama se sviđao ministar Pavić, činio im se pristojan i mio s onim podbratkom i naočalama, razrok kao oposum, i nisu shvaćale zašto ga u svi napadaju zbog prijedloga da se u penziju ide sa šezdeset sedam godina. One su, sirote, bile sretne da imaju ikakav posao, da ih itko još hoće tamo na kraju svijeta, u od Boga zaboravljenoj Baranji, da nisu ni razmišljale o penziji.
Na kraju ipak nije sve ispalo tako sretno. Zamisao je očito bila predobra da bi uspjela među glupim, lijenim i pokvarenim Hrvatima. Drago Hedl je otkrio kako zapošljavanje pedesetogodišnjakinja na njezi bolesnih i nepokretnih ili slabije pokretnih staraca propada po cijeloj Slavoniji i Baranji. Nema novca čak ni za najmizernije plaće od tri tisuće jer je državne činovnike mrzilo ispunjavati nekakve formulare, upisivati brojeve u kvadratiće, lupati ljubičaste okrugle žigove na dnu papira i činiti takve nekakve iscrpljujuće radnje koje čovjeka prosto uništavaju, i duševno i tjelesno.
Nepokretnim ili slabije pokretnim uhljebima predmeti su se tako nagomilali na radnim stolovima da je projekt “Zaželi”, po svemu sudeći, mrtav. Ministar Pavić trudio se, istina, uvjeriti novinare da sve besprijekorno funkcionira, ali pritom je tako žustro grabio put službene limuzine da je svima prisutnima bilo jasno kako je Republika Hrvatska, kao i obično, već gotovo tradicionalno, usrala motku.
Milijarda kuna koja je Europska unija dala za sitne plaće egzistencijalno najugroženijima, bespomoćnim ženama koje su po selima peglale i kuhale nekim jadnim bakama bez ikoga svoga, na kraju će lijepo propasti, rasut će se u prašinu jer se između nekoliko stotina tisuća magaraca, luda, obješenjaka, spadala i tuduma koje je HDZ namjestio po kancelarijama, nije moglo naći dovoljno kvalificiranih da čitko ispišu dva papira. Kad to shvatite, postane vam jasniji smisao mirovinske reforme za koju se srčano zauzima ministar Pavić, zašto je njemu prirodno da se radi do šezdeset sedme godine?
Koliko hadezeovci rade, oni ustvari i ne moraju u penziju. Da ja radim koliko radi Marko Pavić, mogao bih u zdravlju i veselju do devedeset pet, možda i do sto godina dogurati. Mogao bih i čak umrijeti i leći u grob, a nitko u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava ne bi primijetio da nisam došao na posao.