KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Mučno je bilo raditi s krivnjom u zemlji gdje su svi ispravni

Damjan Tadić / CROPIX

Ilustracija

 

Država je napokon upalila. Kad smo već pomislili da nema nade, da je nešto krivo spojeno, slomljeno ili istrošeno, nakon što smo desetljećima uzaludno okretali ključ i slušali kako taj motor kašlje, štuca i zamuckuje, iznenada je zagrmilo pod haubom i sunuo je gusti dim iz auspuha. “Radi, krvi mi Isusove!” povikali smo oduševljeno. “Ljudi, radi!”

Jedna kratka vijest u crnoj kronici vratila nam je vjeru u naš narod, u njegovu dobrotu i poštenje. Čitajući je gotovo smo zaplakali. Preci nisu ipak džabe ginuli, vrijedilo je pasti nosom u blato da bi Hrvat bio svoj na svome. Pogledajte samo kakva je to pobjeda institucija, kakav radosni trijumf sustava, u samo tri rečenice nabila se sva ljepota i sklad i smisao Republike Hrvatske: “Policija je kazneno prijavila pedesetogodišnjakinju zbog sumnje da je krivotvorila školsku svjedodžbu kako bi se zaposlila kao spremačica u riječkoj srednjoj školi. Istragom je utvrđeno da je svjedodžbu kupila prije petnaestak godina za više tisuća kuna. Zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave prijavljena je nadležnom Državnom odvjetništvu”.

Zar to nije da protrnete, prosto se naježite, da vam se od uzvišenog čuvstva svaka dlačica uspravi? Snage reda i zakona uspješno su prekinule jednu dugu i respektabilnu kriminalnu karijeru, zaustavile zločin koji je godinama trajao, pa još u obrazovnoj ustanovi, pred očima najmlađih. Pokazali su službenu značku sredovječnoj čistačici i rekli: “Gospođo, molim vas, pođite s nama”, a njoj je od šoka vjerojatno ispala metla iz ruke. Koliko god je stajala istraga njezinog gnjusnog nedjela, vrijedilo je. Šta košta da košta, pravda nema cijenu. Mnogi od nas mirnije su zaspali znajući da je u Rijeci osujećeno jedno čudovište u modroj kuti i borosanama.

Kako je to izgledalo, ne znamo. Policija ne otkriva detalje. Tajne svoga posla, razumljivo, čuva za sebe, ali možemo pretpostaviti da je sve počelo anonimnom prijavom. Netko je nazvao s nepoznatog broja i promuklim šapatom, da mu se ne prepozna glas, kazao dežurnom službeniku da u toj i toj srednjoj školi radi jedna čistačica, nazovimo je Zdenka, totalno nekvalificirana za pranje prozora i ribanje zahoda. Načelnik riječke policije, o kojemu smo inače nedavno čitali da u kancelariji drži raspelo, anđela i sliku blaženog Alojzija Stepinca, a jednu prostoriju u postaji preuređuje u kapelicu, smjesta je pokrenuo akciju, pozvao svog najboljeg čovjeka, jednoga, na primjer, inspektora Bosiljka.

“Bosiljko, imam za tebe specijalni zadatak”, rekao je načelnik, namještajući u kutu gipsani kip svetog Leopolda Mandića u prirodnoj veličini. “Dobili smo prijavu da jedna čistačica laže da je završila srednju školu. Dajem ti odriješene ruke, uzmi koliko god hoćeš i vremena i ljudi i tehnike, poduzmi sve potrebne mjere i radnje da prevaranticu raskrinkaš i privedeš pravdi jer se čitavo naše hrvatsko biće i naša stoljetna katolička tradicija snažno opire čistačicama s krivotvorenim svjedodžbama.”

“Na zapovijed!” dreknuo je na to inspektor Bosiljko spremno.

Već do kraja tjedna u riječkoj srednjoj školi u kojoj je osumnjičena radila zaposlio se novi domar. Naočit, ugodan i vrijedan mlađi muškarac po imenu Mladen brzo se svidio svima, i nastavnom i nenastavnom osoblju, a osobitu je bliskost, gotovo od prvog dana, ostvario s čistačicom Zdenkom. Uočavajući kako njih dvoje često tiho, povjerljivo razgovaraju u čajnoj kuhinji, u zbornici su čak krenula nagađanja kako je njihov odnos više od kolegijalnog. Namigivali su lascivno jedni drugima, ni ne sluteći da se Mladen ne zove Mladen i da nije majstor za sitne popravke i ložač centralnog grijanja, već prerušeni policijski inspektor, koji ispod plavog radničkog kombinezona nosi sićušni mikrofon. Nitko nije našao čudnim ni da jedan kombi s reklamom staklarskog obrta danima stoji na školskom parkiralištu.

Policijski tehničari u staklarskom kombiju snimili su stotine i stotine sati Bosiljkovih razgovora s čistačicom Zdenkom, beskorisnih brbljanja o meteorološkim, ekonomskim i političkim prilikama, o odgoju djece, sezonskim popustima, astrologiji, reality programima, menopauzi i kalorijskim vrijednostima namirnica. Osumnjičena se pokazala kao zapanjujuće tvrd orah. Ni nakon osamnaest mjeseci složena i skupa istraga kodnog imena Domestos nije se pomakla s mrtve točke. Policijski načelnik postajao je nestrpljiv i sve češće zvao inspektora Bosiljka, a inspektor Bosiljko sve se teže snalazio u načelnikovoj kancelariji.

“Načelniče, gdje ste?” zvao ga je nadvirujući se preko labirinta svetih slika i kipova, a ovaj bi ga uputio da pođe od oltara Majke Božje Trsatske desno prema kipu arkanđela Mihovila, pa lijevo do svetog Kuzme i Damjana, uz sliku praoca Adama i pramajke Eve, preko Posljednje večere i proroka Jone u kitovoj utrobi sve do pozlaćenog kovčežića sa zdjeličnom kosti svete Anastazije i tu još jednom skrene lijevo.

“Bosiljko, ja vjerujem u tebe”, hrabrio je pretpostavljeni policajac mlađeg suradnika. “Cijeli naš napaćeni narod čeka da ti uloviš tu pokvarenu ženu.”

I strpljenje se napokon isplatilo, nakon više od dvije godine intenzivnog nadzora osumnjičene. Domar i čistačica cugnuli su votke što je ostala u zbornici nakon proslave jednog rođendana pa je on, kao usputno, neoprezno, u pijanstvu, spomenuo da je u trećem razredu elektrotehničke škole za razuman iznos potkupio profesora matematike da mu dade dovoljan, a Zdenka na to superiorno odmahnula i šapnula:

“Ah, šta ti je, ja sam svoju svjedodžbu kupila prije petnaestak godina za više tisuća kuna”.

Trenutak kasnije iz staklarskog kombija na parkiralištu istrčala su dvojica policijskih službenika u pancirkama, s nabijenim i otkočenim pištoljima u rukama, a inspektor Bosiljko izvadio je značku, predstavio se napokon svojim pravim imenom i rekao:

“Gospođo, molim vas, pođite s nama”.

Čistačica se na to rasplakala kao ljuta godina. Od užasa se doslovce tresla od ridaja. No, inspektor Bosiljko je primijetio kako je u tome zacijelo bilo i ponešto olakšanja. Nevoljnoj je Zdenki, objašnjava, bilo u neku ruku i drago da je dolijala. Da je jedna mora za nju završila. Jer, razumjet ćete, krivotvorena joj je svjedodžba stvarala golem pritisak u jednom društvu gdje su sva druga uvjerenja autentična. Mučno joj je bilo raditi i živjeti s krivnjom u jednoj zemlji gdje su svi drugi ispravni i dobri.

Izdvajamo